Vat Phra Mahathat

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Vat Phra Mahathat Voramahavihan, Nakhon Si Thamarat
Svjetska baštinaUNESCO
Vat Phra Mahathat Voramahavihan, Nakhon Si Thamarat
Tajland
Godina uvrštenja: 2026. (48. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: (ii) (iv)
Ugroženost: ne
Poveznica: {{{poveznica}}} UNESCO

Vat Phra Mahathat (tajlandski: วัดพระมหาธาตุ วรมหาวิหาร Vat Phra Mahathat Voramahavihan) je budistički hram i samostan (vat) u Nakhon Si Thammaratu, na jugu Tajlanda, na uskom grebenu između Tihog i Indijskog oceana. To je kraljevski hram prve klase, najpoznatiji hram u Nakhon Si Thamaratu i jedan od najstarijih hramova u Tajlandu. Izgrađen je u vrijeme osnutka grada u 8. stoljeću i od tada služi kao glavno regionalno budističko središte. Njegov naziv dolazi iz pali jezika, vara maha dhatu vara maha vihara, što doslovno znači „Veliki plemeniti hram stupe velikih plemenitih relikvija”. Prema predaji u njemu se nalazi i Budin zub.

Samostan je kroz povijest bio pod utjecajem raznih vjerskih i arhitektonskih tradicija, koji su integrirani u njegove vjerske građevine, rituale i kulturne tradicije. Zbog toga je samostan Phra Mahathat upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2026. god.[1]

Povijest

Datoteka:Dalada Maligawa Sri Lanka K.jpg
Princ Dantha i princeza Hemamali od Šri Lanke nose relikviju Svetog zuba, dekorativna muralna ploča u Hramu Zuba, Kandy.

Prema legendi, princ Thanakuman i princeza Hem Chala donijeli su Budinu relikviju u Hat Sai Kaew i izgradili malu pagodu 291. godine. Kada je kralj Si-Thamma Sokarat osnovao grad Nakhon Si Thamarat, na istom je mjestu izgradio novi hram nazvan Vat Phra Borom That u mahajana stilu vladajućeg kraljevstva Srivijaya. [2]

Grad Nakhon Si Thammarat bio je istaknuti grad u drevnom kraljevstvu Tambralinga od 13. stoljeća. Povjesničari vjeruju da je tada grad gotovo ispražnjen zbog epidemija i rata, što je potaknulo kralja da izgradi veću stupu u šrilankanskom stilu uz sudjelovanje javnosti i time ponovno razvije gradsku zajednicu.

Ostale vjerske građevine izgrađene su između 13. i 18. stoljeća, uključujući Wihan-Bodhi Lanku, natkriveni klaustar oko „bodhi stabla” smokve za koje se vjeruje da je izdanak Mahabodhi stabla u hramu Mahabodhi u Bodh Gayi u Indiji.[1]

Samostan je više od petnaest stoljeća povezan s trgovačkim i kulturnim mrežama koje su spajale Indijski i Tihi ocean. Njegova arhitektura i vjerski običaji integriraju utjecaje brahmanizma, hinduizma, mahajanskog i teravada budizma iz sjeveroistočne Indije, središnje Jave, Šri Lanke i regije Mon u južnom Mjanmaru.[1]

Ti su utjecaji integrirani u vjerske građevine Phra Mahathata, te rituale i kulturne tradicije. Njegovi prepoznatljivi umjetnički i arhitektonski izrazi imali su širok i trajan utjecaj diljem Tajlanda i jugoistočne Azije. Vjerske i lokalne tradicije nastavljaju se u samostanu više od 1500 godina, uključujući tradiciju festivala Nakhon Si Thammarat, godišnju ceremoniju omatanja tkaninom Velikog relikvijara i plesne drame Nora.[1]

Hram je zaštićen tajlandskim zakonodavstvom od 27. rujna 1936., koje je dodatno ojačano 1961. i 1992. godine, ugrađenim u Zakon o drevnim spomenicima, antikvitetima, artefaktima i nacionalnim muzejima.

Znamenitosti

Datoteka:วัดพระมหาธาตุวรมหาวิหาร .jpg
Samostan Phra Mahathat (2013.)

Čedi Phra Boromathat visok 74 metra nalazi se u malom dvorištu ispunjenom šumom od 173 manja čedija (ekvivalent budističkoj stupi). Izgrađen je u 8. stoljeću, a predaja kaže kako je podignut preko starijeg, četvrtastog čedija u Srivijaya stilu iz 5. stoljeća. U 13. stoljeću proširen je i povećan, poprimajući svoj današnji izgled u šrilankanskom stilu, koji odražava vjerovanje o Ašokinom prenošenju tradicije stupe iz Indije na Šri Lanku. Dvorište je okruženo natkrivenom galerijom Wihan Tap Kaset, ukrašenom kipovima Bude i glavama slonova koje kao da izlaze iz podnožja čedija. Unutar Wihan Phra Song Ma nalazi se stubište koje vodi do šetnice oko čedija iznad galerije. Stubište čuvaju mitološki divovi (jakša). Čedi je simbol pokrajine Nakhon Si Thamarat i prikazan je na grbu pokrajine.

Sjeverno se nalazi Wihan Kien, u kojem se nalazi mali hram-muzej. Južno od čedija nalazi se veličanstveni ubosot (najsvetija građevina u vatu) Sangha-avasa koji ima trijem, izgrađen 1628. godine u ajutaja stilu s mnogo stupova ukošenih prema unutra i bogato ukrašenim stropom.[1]

Stambeni prostori redovnika nalaze se preko puta ulice u zasebnom hramu, Vat Na Phra Boromathat.

Hae Pha Khuen That

Datoteka:Wat phra mahathat woramahawihan nakhon si thammarat.jpg
Hae Pha Khuen Taj festival u Vat Phra Mahathatu.

Ovaj hram ima posebnu vezu s festivalom Hae Pha Khuen That (แห่ผ้าขึ้นธาตุ). Slavi se na dan punog mjeseca u veljači, što se podudara s Makha Bučom, blagdanom koji se široko obilježava u teravadskim budističkim zemljama. Tijekom festivala, povorke koje nose duge tkanine (Phra Bot) prolaze kroz grad do Vat Phra Mahathata, gdje omotavaju tkanine oko čedija, posebno velikog čedija Phra Boromathata. Tradicionalno, bijele tkanine oslikane su prizorima iz Budinog života, ali radi jednostavnosti koriste se i obične bijele, žute ili crvene tkanine. To se shvaća kao simboličan prinos Budi. Prema lokalnoj tradiciji, festival se slavi od 1230. godine i privlači tisuće posjetitelja iz zemlje i inozemstva.[3]

Izvori


Vanjske poveznice

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: [[Commons:Category:{{#property:P373}}|Vat Phra Mahathat]]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Wat Phra Mahathat Woramahawihan, Nakhon Si Thammarat, službene stranice UNESCO-a (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
  2. Vat Phra Mahathat Voramahavihan, Amazing Thailand, arhivirano iz izvornika 20. prosinca 2016. (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
  3. Richard Barrow, Hae Pha Khuen Festival, Buddhism in Thailand, 19. veljače 2011. (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.