Čarobni trio

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 709464 od 15. ožujak 2026. u 12:35 koju je unio Bot1 (razgovor | doprinosi) (Automatski uvoz s hrwiki (zadnjih 168 sati))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Datoteka:Juventus FC - 'Magical Trio' (Sívori, Charles, Boniperti).jpg
Čarobni trio Juventusa (1957. – 1961.); slijeva: Omar Sívori, John Charles i Giampiero Boniperti.

Čarobni trio, u početku nazivan i trio asova, a općenitije poznat kao trio Boniperti – Charles – Sívori, označava slavni napadački trojac koji je igrao za talijanski Juventus tijekom četiri sezone, na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e godine. Činili su ga, abecednim i pozicijskim redom, tadašnji kapetan talijanske reprezentacije i Juventusa, ikona Stare dame Giampiero Boniperti,[1] velški reprezentativac John Charles i argentinski reprezentativac Omar Sívori, južnoamerički prvak iz 1957., tada proglašen najboljim igračem turnira, te osvajač Zlatne lopte četiri godine poslije.[2]

Taj je trojac predvodio torinski klub do osvajanja triju naslova prvaka Italije – među njima i desetoga, u sezoni 1957./58., poznatog kao scudetto prve zvijezde – te dvaju uzastopnih kupova Italije, od 1958. do 1961., nametnuvši se kao jedan od najubojitijih napadačkih redova u povijesti talijanskog nogometa. Trojac Boniperti – Charles – Sívori vratio je Juventus na razinu uspjeha iz prijeratnog zlatnog petogodišta; momčad tog četverogodišnjeg razdoblja, u kojoj su važnu ulogu imali i igrači poput vratara Carlo Mattrela, središnjeg veznog Sergija Cervata te krila Bruna Nicolèa i Gina Stacchinija, pamti se i kao jedna od najjačih i najspektakularnijih Juventusovih momčadi 20. stoljeća.[3][4]

Povijest

Početak

Nakon uspjeha u Serie A ostvarenih u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata (1949./50. i 1951./52.) s jakim napadačkim trojcem koji su činili mladi Giampiero Boniperti te dvojica Danaca John Hansen i Karl Aage Hansen,[5] Juventus je sredinom 1950-ih prošao kroz niz blijedih sezona, s nedovoljno kvalitetnim kadrom i plasmanima u sredini, pa i donjem dijelu ljestvice. U tom je razdoblju trpio uspjehe dvaju milanskih rivala, Intera i Milana, kao i sve jače Fiorentine.[6] Klub iz Pijemonta, već devet puta prvak Italije, završio je sezone 1955./56. i 1956./57. na devetom mjestu, iza „provincijskih” klubova kao što su S.P.A.L. i Calcio Padova, te je u posljednjem prvenstvu prvi put u povijesti jedinstvene lige čak bio blizu ispadanja u Serie B.[7]

Odlučan promijeniti smjer, Umberto Agnelli, koji je 1956. postao predsjednik kluba i time, sa samo 21 godinom, najmlađi u povijesti Juventusa na toj dužnosti, u ljeto 1957. doveo je u Torino dvojicu igrača tada još ne tako poznatih široj talijanskoj publici, Argentinca talijanskog podrijetla Omara Sívorija i Velšanina Johna Charlesa, s ciljem da vrati scudetto na crno-bijele dresove nakon pet godina posta.[8]

El Cabezón Sívori

Na preporuku nekadašnjega Juventusova igrača Renata Cesarinija,[9] koji mu je bio svojevrsni mentor u omladinskom pogonu River Platea, južnoamerički Sívori stigao je kao 21-godišnji razigravač i ljevak koji je na travnjaku pokazivao svu svoju picardíju criollu, onu „đavolsku lukavost” koju je spajao s genijem, pregledom igre i, prije svega, velikom drskošću prema suparnicima, koje je volio ismijavati driblinzima, fintama, provlačenjem lopte kroz noge i pogotcima iz naizgled nemogućih pozicija.[10]

Unatoč mladosti, već je osvojio dva uzastopna argentinska prvenstva (1955. i 1956.) u dresu Millonariosa, kao i Južnoameričko prvenstvo 1957. s Argentinom, sa sunarodnjacima Corbattom, Maschiom, Angelillom i Cruzom, kvintetom koji je ušao u povijest kao Anđeli prljavih lica.[11] Upravo je taj nadimak otkrivao osebujan i pomalo nediscipliniran karakter skupine, osobito Sívorija – s njegovim „spuštenim čarapama, čuperkom i stisnutom šakom peronističkog kaudilja” – pa je u Italiji dočekan i s nizom sumnji, dijelom i zbog sitnije građe.[12] Na toj se građi isticala bujna kosa, zbog koje je ubrzo dobio nadimak Cabezón („Velika glava”), a kasnije i Zingaro, zbog trajno prkosnog pogleda.[10]

Nježni div Charles

Charles, 26-godišnji Britanac, kojega je Agnelliju preporučio prijatelj Gigi Peronace, veliki poznavatelj engleskog nogometa, bio je njegova sušta suprotnost, i tjelesno i karakterno.[3] I on je bio tehnički vrlo potkovan, posebno vješt u oslobađanju od čuvanja i završnici objema nogama, ali King John, kako su ga odavno zvali s druge strane Kanala, bio je klasični napadač šesnaesterca koji je igrao jednostavno i bez suvišnih ukrasa; bio je to ovan koji se na terenu borio od prve do posljednje minute, sjajan u razbijanju protivničkih obrana i otvaranju prostora suigračima. Njegova impresivna građa – koja ga je, uz veliku korektnost i požrtvovnost, odmah pretvorila u Nježnog diva u očima Juventusovih navijača – činila ga je osobito moćnim u igri glavom.[13]

U Leeds Unitedu, klubu u kojem je zablistao i u sezoni 1956./57. postao najbolji strijelac engleskog prvenstva s 38 pogodaka, po potrebi je uspješno igrao i kao dodatni središnji branič.[7]

Kapetan Boniperti

Dvije nove zvijezde pridružile su se u napadu kapetanu Bonipertiju. Protivnici su ga podrugljivo zvali Marisa zbog plavih kovrča, no on je ostao vjeran crno-bijelom dresu tijekom cijele profesionalne karijere. Prvi put ga je odjenuo 1946. i odmah preuzeo vodstvo Juventusova napada: bio je to svojevrstan atipični centarfor koji se slobodno kretao po terenu, povlačeći se kada je trebalo, a da to nije umanjivalo njegov golgeterski učinak. Kao 19-godišnjak bio je najbolji strijelac prvenstva 1947./48., a tijekom 1950-ih postao je i jedan od glavnih igrača koji su podigli talijansku reprezentaciju nakon gubitka Grande Torina u Supergi.[14]

Datoteka:Charles, Sívori and Boniperti in training for Juventus (1957).jpg
Prvi zajednički trening trojca na Comunaleu, 14. lipnja 1957.
„S njima dvojicom [Charlesom i Sívorijem] ispred sebe, nakon osam godina kao centarfor, trajno sam i sretno prešao na poziciju polušpice. Polušpice organizatora, ulogu koju sam sam izmislio. Sívori je bio ofenzivna polušpica, Charles veličanstveni centarfor, a ja sam svoje bitke u šesnaestercu već bio odradio.”
(Giampiero Boniperti[15])


U Serie A ostao je stalno dvoznamenkast po broju pogodaka do sredine sljedećeg desetljeća. Ipak, kao i mnogi u njegovoj ulozi, u sezoni 1957./58., na pragu tridesete, morao je promijeniti radijus kretanja i postati više razigravač ili polušpica. Pretvorivši se iz strijelca u „mozak” Stare dame, prestao je prvenstveno zabijati i počeo diktirati posljednji pas prema kaznenom prostoru. U toj novoj ulozi pokazao je svu svoju prilagodljivost i pripremao se postati čovjek posljednjeg dodavanja za novostvoreni crno-bijeli golgeterski par.

Uspjesi

Datoteka:Juventus 1957-58 - Training Session - Charles, Broćić, Mattrel, Stacchini.jpg
Broćić, trener scudetta prve zvijezde, na Campu Combi s Charlesom, Mattrelom i Stacchinijem.

Dolasci Sívorija i Charlesa bili su vrlo skupi: za prvog je Juventus platio 10 milijuna argentinskih pezosa, tada rekordan iznos za odštetu, dok je za Velšanina izdvojio 65.000 britanskih funti. Zahvaljujući tim velikim svotama njihovi su bivši klubovi mogli dovršiti i modernizirati svoje stadione, El Monumental u Buenos Airesu i Elland Road u Leedsu, dok je Juventus jasno pokazao da se želi vratiti na vrh i suprotstaviti Interu, Milanu i Fiorentini. Ipak, zbog goleme promjene u sastavu, s čak osam novih igrača u početnih jedanaest, crno-bijeli nisu slovili kao prvi favoriti za naslov.[8][7]

Na klupu ambiciozne torinske momčadi stigao je Ljubiša Broćić, trener koji je pozornost privukao vodeći Crvenu zvezdu i PSV, i koji se sam ponudio Agnelliju. Velika pobjeda Jugoslavije nad Italijom 6:1 pobudila je na Apeninskom poluotoku veliko zanimanje za jugoslavenski nogomet pa su, kao i Juventus, i drugi talijanski klubovi počeli angažirati jugoslavenske trenere.

1957. – 1959.

Datoteka:Juventus FC 1957-58 - Nicolè, Stacchini, Boniperti, Charles, Sivori, Stivanello.jpg
Napadači Juventusa za sezonu 1957./58.: mladi novopridošli Nicolè, Stacchini, Boniperti, Charles, Sívori i Stivanello.

S igračima poput mladog vratara Mattrela, veznog Ferraria, lijevog krila Stacchinija i 17-godišnjeg Nicolèa, koji je brzo pronašao svoje mjesto iza trojice „svetih čudovišta” u napadu, Juventus je 1958. nadvisio Fiorentinu i veliko iznenađenje sezone, defenzivno čvrstu Padovu Nerea Rocca, prešavši u samo dvanaest mjeseci put od opasnosti od ispadanja do osvajanja talijanskog naslova. Upravo je remi bez golova protiv Fiorentine 4. svibnja donio Juventusu deseti scudetto u povijesti i pravo na zvijezdu na dresu, zamišljenu kao oznaku novoga rekorda po broju osvojenih prvenstava.[16]

Dres na kojem se taj znak prvi put pojavio u sezoni 1957./58. bio je i onaj koji je popularizirao nadimak Gobbi za Juventus. Široke crno-bijele majice, više nalik košuljama, koje su nosili Boniperti, Charles, Sívori i suigrači, pri trčanju su stvarale neobičnu izbočinu na leđima, dajući dojam da igrači imaju grbu.

Unatoč naslovu, početak te sezone nije bio nimalo ohrabrujući jer je Juventus u pripremama teško poražen 1:6 od Bologne. Upravo je taj poraz, međutim, postao temelj budućih uspjeha Čarobnog trija: shvativši da „atomski napad” sam po sebi nije dovoljan za ravnotežu momčadi, kapetan Boniperti trajno se povukao u vezni red kako bi po potrebi pomagao i u obrani. Iz tog novog rasporeda, uz Corradija i Garzenu na bočnim pozicijama te mladog Stacchinija na krilu, proizašao je Juventus sa čvrstom, iako ne hermetičnom obranom, ali s napadom gotovo bez premca u prvenstvu.

Uigravanje među ljudima iz Trojca nije bilo posve jednostavno zbog teškog suživota, koji je često prerastao u rivalitet na terenu, ponajprije između Bonipertija i Sívorija. Bili su česti nesporazumi između njih dvojice, pri čemu je Talijan teško podnosio slabiju predanost oriunda izvan terena, a Charles je, kao prirodni čovjek svlačionice, često bio mirotvorac. Ostala je zapamćena i jedna pljuska koju je Velšanin udario Južnoamerikancu pred kamerama da bi smirio njegovu naglost. Ipak, usprkos svim sumnjama i različitim osobinama, razumijevanje i prijateljstvo između nove „čudne” napadačke dvojice procvjetali su gotovo odmah. Najbolji strijelac Charles i Sívori završili su sezonu na prvom i trećem mjestu ljestvice strijelaca, s 28 i 22 pogotka, dok je torinska momčad ukupno postigla 96 pogodaka u 43 utakmice.[16]

„Boniperti je iz sredine terena organizirao naše akcije. Omar je u završnici oduševljavao i nas i publiku neusporedivim nizovima dodira, pasova i đavolskih udaraca. Kada bi obrana pazila na njega, meni je nužno ostavljala slobodu pa sam mogao zabijati i glavom i udarcem. Kada bi se, pak, branitelji bacali na mene, ista sloboda ostajala je Sívoriju, a dati Omari prostora značilo je primiti golove i biti ismijan.”
(John Charles[17])


Sljedeća sezona donijela je neočekivani korak unatrag jer je Juventus prvenstvo završio tek na četvrtome mjestu. Ipak, sezonu je popravio osvajanjem trećeg kupa Italije, osvojenog na San Siru u Milanu pobjedom 4:1 protiv Intera. Ukupno je u toj sezoni zabio 106 pogodaka u 45 utakmica, uz dodatnu unutarnju „ratnu” liniju između Sívorija i Broćića koja je već u studenome dovela do odlaska jugoslavenskog trenera i dolaska privremenog rješenja u liku Teobalda Depetrinija.

1959. – 1961.

Datoteka:Juventus FC - Coppa Italia 1959-60 - Umberto Agnelli e Giampiero Boniperti.jpg
Dottor Agnelli i kapetan Boniperti podižu Coppa Italia 1959./60.

U sljedeće dvije godine sabaudska se momčad stabilno vratila na vrh talijanskog nogometa. Na klupu se, uz pomoć još jedne klupske legende Carla Parole, vratio Cesarini, čovjek koji je bio drag Sívoriju i praktički jedini koji je mogao ukrotiti Cabezónov temperament te usmjeriti njegov talent u korist momčadi. U tom je poretku klub 1960. prvi put u povijesti osvojio double, odnosno kombinaciju naslova prvaka i nacionalnog kupa, što je dotad u Italiji pošlo za rukom samo Velikom Torinu.

Čarobni trio tada je odigrao svoju najbolju sezonu i povukao za sobom cijelu momčad Juventusa, koja je igrala povremeno vrlo spektakularan nogomet. Sa 120 pogodaka u 54 utakmice, u prvenstvu su Cabezón i Nježni div, hranjeni pasovima Bonipertija, koji se sada potpuno udomaćio u ulozi organizatora igre, ponovno zauzeli prvo i treće mjesto na ljestvici strijelaca, a naslov najboljeg strijelca ovoga je puta pripao Sívoriju. Pijemontska momčad izbila je na vrh tablice već u četvrtom kolu i ondje ostala do kraja, odbijajući napade tadašnjih glavnih rivala – Fiorentine te dvaju milanskih velikana – praktički „uspavavši” prvenstvo koje je relativno lako osvojila. Završila ga je s 92 pogotka, što je tada bio jedan od najimpresivnijih učinaka u povijesti talijanske lige s 18 klubova. U Coppa Italiji, opet u Milanu, ovaj je put pala Fiorentina u finalu odlučenom nakon produžetaka (3:2), pa je Juventus postao prvi klub u povijesti natjecanja koji je obranio trofej.

U sezoni 1960./61., posljednjoj u kojoj je trojac Boniperti – Charles – Sívori igrao zajedno, Stara dama osvojila je svoj dvanaesti nacionalni naslov. S učinkom od 87 pogodaka u 41 utakmici prvaci nisu ušli najbolje u sezonu, uz smjenu tehničkog direktora Cesarinija krajem 1960. i dolazak Šveđanina Gunnara Grena, ali su na proljeće uhvatili i prestigli vodeći Inter, tada momčad koja će uskoro postati slavna Velika Interova generacija. U posljednjoj utakmici sezone, kontroverznoj ponovljenoj utakmici Juventus – Inter, koja je zbog drugih rezultata postala rezultatski nevažna, a završila je s nevjerojatnih 9:1, Inter je iz protesta izveo svoju mladu momčad De Martino, za koju je počasni pogodak zabio debitant Sandro Mazzola. Na toj je utakmici Sívori izjednačio Silvija Piolu kao jedan od rijetkih igrača s čak šest pogodaka u jednoj utakmici Serie A, dok je nakon završetka susreta kapetan Boniperti, tada 32-godišnjak još uvijek u izvrsnom fizičkom stanju, predao kopačke ekonomu uz riječi: „Ja više ne igram”, i tako završio igračku karijeru. Deset godina kasnije vratit će se Juventusu, ovaj put kao predsjednik.

Epilog

Taj 10. lipnja 1961., dan kada su crno-bijeli proslavili treći naslov u četiri godine, ujedno je u praksi označio kraj razdoblja uspjeha Čarobnog trija. Krajem kalendarske godine, zahvaljujući svojem statusu oriunda, Cabezón je 12. prosinca postao prvi igrač talijanskog državljanstva, prvi igrač Serie A i prvi Juventusov nogometaš koji je proglašen europskim nogometašem godine i osvojio Zlatnu loptu.[2] Bio je to posljednji veliki bljesak pobjedničkog ciklusa koji se protezao kroz četiri godine.

Nakon Bonipertijeva umirovljenja – igrača koji će zadržati Juventusove rekorde po broju pogodaka u službenim natjecanjima i po broju nastupa u Serie A još sljedećih četrdeset godina – te predsjedničke smjene u kojoj je Umberto Agnelli otišao na dužnosti u FIAT-u, a zamijenio ga zastupnik Vittore Catella, Juventus je odigrao razočaravajuće prvenstvo završivši tek dvanaesti. Bila je to i posljednja Charlesova sezona u Pijemontu: operacija koljena znatno je usporila njegovu daljnju talijansku karijeru, a 1962., s još nekim suigračima, procijenjen je neprikladnim za sustav novog trenera, Brazilca Paula Amarala, pa se vratio u Veliku Britaniju, uz kratku i neuspješnu epizodu u Romi. Sívori je pak ostao u Torinu do 1965., u međuvremenu postao kapetan momčadi, ali je te godine nevoljko napustio crno-bijeli dres i prešao u Napoli, bježeći od sve strože taktičke discipline koju je tražio novi Juventusov trener Heriberto Herrera.[9][3]

„U raspodjeli uloga John Charles bio je Ursus iz Quo vadis?, savršena dopuna kardinalu Bonipertiju i sciusciàu Sívoriju. Teško da će se ikada više vidjeti igrači tako različiti, pa i ljudski, a tako savršeno komplementarni.”
(Ernesto Ferrero, 2013.[18])


Boniperti, poslije priznat kao najreprezentativniji igrač u povijesti kluba, početkom 1970-ih na zahtjev Avvocata Agnellija postao je predsjednik Juventusa, dužnost koju je obnašao do 1990., a potom je bio i glavni izvršni direktor. Njegovo predsjedništvo označilo je jedan od najvećih nizova uspjeha nekog talijanskog kluba, s trofejima i rekordima kakvi dotad nisu viđeni ni na domaćoj ni na međunarodnoj razini. Time je Boniperti postao jedna od najvažnijih figura u povijesti talijanskog nogometa; uvršten je u Kuću slavnih talijanskog nogometa 2012., a sljedeće godine CONI mu je dodijelio priznanje za životno sportsko djelo.[1][19]

Charles, koji se smatra jednim od najboljih britanskih nogometaša u povijesti,[20] dobio je brojna priznanja: već je bio treći u izboru za Zlatnu loptu 1959., što je i dalje najbolji plasman nekog velškog nogometaša, a 1997., povodom stogodišnjice Juventusa, navijači su ga izabrali za najboljeg stranog igrača u klupskoj povijesti, ispred imena kao što su Boniek, Brady, Platini, Zidane pa čak i sam Sívori. Također je izabran i za najboljeg stranog igrača u povijesti talijanskog nogometa, ispred Liedholma, Maradone i Van Bastena, a za zasluge u sportu primljen je u velšku sportsku Kuću slavnih (1993.) i englesku nogometnu Kuću slavnih (2002.). Dana 16. lipnja 2001. kraljica Elizabeta II. imenovala ga je zapovjednikom Reda Britanskog Carstva (CBE), a tri godine kasnije Nogometni savez Walesa proglasio ga je svojim Zlatnim igračem za razdoblje 1954. – 2003.[21]

Cabezón je 2000. uvršten među 50 najboljih igrača 20. stoljeća prema izboru IFFHS-a. Nakon završetka karijere ostao je vezan uz crno-bijele boje – čak je i svoj posjed u Argentini nazvao La Juventus – te je radio kao klupski skaut za Južnu Ameriku.[9] I on i Boniperti našli su se 2004. na popisu FIFA 100, izboru najboljih tada živućih nogometaša u povijesti nogometa koji je, uz nadzor Peléa, sastavila FIFA povodom proslave svoje stote obljetnice.[22]

Utjecaj na talijansko društvo

Razdoblje Juventusove povijesti između kraja 1950-ih i početka 1960-ih, kojem je pripadao Čarobni trio, smatra se drugim velikim pobjedničkim ciklusom kluba, ali i prvim takvim ciklusom nekog talijanskog kluba nakon tragedije u Supergi. Osim sportskog značenja, imalo je snažan utjecaj i na talijansko društvo u poslijeratnim godinama. Ta je momčad, kako su kasnije zapisali sociolog Giovanni Bechelloni i povjesničar John Foot, obilježila odrastanje čitave generacije Juventusovih navijača i postala sportski simbol talijanskog gospodarskog čuda, zahvaljujući velikom porastu broja pristaša uzrokovanom snažnom južnjačkom migracijom u Torino početkom 1960-ih. Time se Juventus učvrstio kao prva istinski nacionalno rasprostranjena sportska navijačka baza u Italiji.[23][4]

„Nakon tragedije u Supergi, mit velikog Torina nastavio je hraniti talijansku kolektivnu maštu, koja je u Juventusu pronašla pobjedničko utjelovljenje, ukorijenjeno i u najudaljenijim kutovima zemlje, postavši sam simbol obnovljenog talijanskog identiteta.”
(Giovanni Bechelloni, 1986.[23])


Za drugog povjesničara, Giovannija De Lunu, migracijski tokovi prema torinskoj prijestolnici i istodobne klupske pobjede tog razdoblja omogućili su posebno približavanje južnotalijanskih pristaša Juventusu. Za njih Juventus „više nije bio daleki izraz sna o pobjedi, dohvatljiv samo kroz novine, radio i televiziju, nego napokon konkretna i vidljiva stvarnost, stalno nadohvat ruke”, jer se „zahvaljujući većem kretanju ljudi, preoblikovanju kolektivnih identiteta te rušenju regionalnih i čak jezičnih barijera, juventinski navijački osjećaj širio snažnije i općenitije, posebno na jugu”, predstavljajući duh novog doseljenog radnika u Pijemontu.[24]

Statistika

Natjecanje Poz. Bod. U Pob. Ner. Por. GF GF/U GS GS/U GR
Serie A 1957./58. 1. 51 34 23 5 6 77 2,26 44 1,29 +33
Serie A 1958./59. 4. 42 34 16 10 8 74 2,18 51 1,50 +23
Serie A 1959./60. 1. 55 34 25 5 4 92 2,70 33 0,97 +59
Serie A 1960./61. 1. 49 34 22 5 7 80 2,35 42 1,24 +38

Popis momčadi

Galerija

Bilješke

  1. PREUSMJERI Predložak:Izvori

Bibliografija

Knjige
  • AA.VV., Enciclopedia dello Sport, Garzanti, Milano, 2002.
  • Alberto Costa (ur.), Il grande libro dello Scudetto, Corriere della Sera, Milano, 2013.
  • John Foot, Winning at All Costs: A Scandalous History of Italian Soccer, Nation Books, New York, 2007.
  • Gigi Garanzini, BONIPERTI, Giampiero, u: Enciclopedia dello Sport, Treccani, 2002.
  • John Giles, The Great & the Good, Hachette Books Ireland, Dublin, 2012.
  • Claudio Moretti, 1001 storie e curiosità sulla grande Juventus che dovresti conoscere, Newton Compton, Rim, 2013.
  • Enzo Sasso i Angelo Sormani, Il centravanti: uomo-goal, Edizioni Mediterranee, Rim, 1986.
  • Renato Tavella, 101 gol che hanno fatto grande la Juventus, Newton Compton, Rim, 2010.
  • Giorgio van Straten (ur.), Juve! Undici scrittori raccontano una grande passione, Rizzoli, Milano, 2013.
Ostalo
  • Nicola Calzaretta, Il pallone racconta: un secolo di bianconero (tutte le maglie della Juventus 1903-2003), Guerin Sportivo, br. 29, Bologna, 22. – 28. srpnja 2003.
  • Carlo F. Chiesa, Il grande romanzo dello scudetto, Calcio 2000, veljača 2003.
  • Carlo F. Chiesa, La grande storia del calcio italiano, Guerin Sportivo, ožujak 2014. i siječanj 2015.
  • Gianni Giacone, Il mondo è bianconero, Hurrà Juventus, lipanj 2005.
  • Antonio Papa i Guido Panico, Tifo e consumi. Il calcio in Italia dal dopoguerra al miracolo economico, Contemporanea, travanj 2000.
  • Manuela Romano i Roberto Saoncella, La grande storia della Juventus – 1956-1966: "Sivori, Charles e Boniperti", RCS Quotidiani / RAI Trade / LaPresse Group, 2005.
  1. ↑ 1,0 1,1 Viaggio tra le Stelle: Giampiero Boniperti, Juventus.com, 9. lipnja 2011.
  2. ↑ 2,0 2,1 Victor Sinet, Palmarès Ballon d'Or: 1961 - Omar Sivori, France Football, 12. prosinca 1961. (Arhivirano 6. listopada 2014.)
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Viaggio tra le Stelle: John Charles, Juventus.com, 18. srpnja 2011.
  4. ↑ 4,0 4,1 John Foot, Winning at All Costs: A Scandalous History of Italian Soccer, Nation Books, New York, 2007., str. 403.
  5. ↑ Alberto Rossetto, Campioni del passato: gli attaccanti (II parte), 12. kolovoza 2006.
  6. ↑ Corrado Parlati, 115 anni di emozioni – Il trio magico e la prima stella, 1. studenoga 2012.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Germano Bovolenta, Sivori bizze e magie. È la Juve della stella, La Gazzetta dello Sport, 7. srpnja 2007.
  8. ↑ 8,0 8,1 Mario Gherarducci, I 70 anni di Charles, il gigante buono della grande Juventus, Corriere della Sera, 23. prosinca 2001. (Arhivirano 11. rujna 2014.)
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 Viaggio tra le Stelle: Omar Sivori, Juventus.com, 26. lipnja 2011.
  10. ↑ 10,0 10,1 Breve il mondiale felice di Sivori, inventore del football impossibile, Stampa Sera, 6. ožujka 1990.
  11. ↑ Omar Sivori: the Maradona of the Sixties, FIFA.com, 21. veljače 2005.
  12. ↑ Marco Innocenti, 17 febbraio 2005: addio a Omar Sivori, Il Sole 24 ORE, 16. veljače 2009.
  13. ↑ Wales and Juve’s gentle giant, FIFA.com.
  14. ↑
    • Nepoznat parametar: prezime
    • Nepoznat parametar: poglavlje
    • Nepoznat parametar: ime
  15. ↑ Thomas Bertacchini, Giampiero Boniperti e il primo goal in bianconero, 8. lipnja 2013.
  16. ↑ 16,0 16,1 Alberto Costa, Il grande libro dello Scudetto, Corriere della Sera, Milano, 2013., str. 45.
  17. ↑ Stefano Bedeschi, Un gigante è per sempre: John Charles, 6. siječnja 2012.
  18. ↑ Ernesto Ferrero, u: Giorgio van Straten (ur.), Juve! Undici scrittori raccontano una grande passione, Rizzoli, Milano, 2013.
  19. ↑ CONI, Malagò premia Boniperti, 23. svibnja 2013.
  20. ↑ Il gigante buono, UEFA.com, 27. prosinca 2004.
  21. ↑ Predložak:London Gazette
  22. ↑ Pele's list of the greatest, BBC Sport, 4. ožujka 2004.
  23. ↑ 23,0 23,1 Giovanni Bechelloni, Torino, città delle «sfide», Stampa Sera, 28. travnja 1986.
  24. ↑ Giovanni De Luna, La Juve delle passioni e le anime di Torino, Stampa Sera, 12. veljače 1990.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Čarobni_trio&oldid=709464"