Vrsarski kaštel je građevina u Vrsaru. Osim uloge kaštela, bila je i rezidencijalna palača porečkog biskupa. Nadograđivana je kroz nekoliko stilskih razdoblja. Današnje datira iz razdoblja pregrađivanja prvobitnog romaničkog Kaštela u razdoblju od 14. do 18. stoljeća. Uočavaju se tragovi različitih stilova u arhitekturi, od romanike do baroka. Barociziran je u 17. stoljeću, u vrijeme biskupa A. Adelassija[1], biskupa koji je bio drugi po dužini biskupskog staža u povijesti porečke biskupije (40 godina) i koji je obavio najviše vizitacija u Vrsar.[2] Prigodom zahvata koji je Adelassio dao izvesti, kaštel je proširen i potpuno preuređen.[3]
Građa
Očuvane su dvije romaničke kule iz 13. stoljeća te fragmenti obrambenog zida palače. Dvije kule četvorinastog tlocrta nalaze se na južnoj strani palače. Imale su ulogu osmatračnice s puškarnicama. Sunčani sat je na fasadi lijeve kule.[3]
Palača je imala brojne prostorije za boravak biskupa, gostiju i posluge. U prizemlju su bile prostorije za čuvanje i pripremu hrane: tijeskovi za vino i ulje, peć za pečenje kruha, cisterna za vodu te spremišta za poljoprivredne proizvode, poput ulja, vina i žita koje je dovoženo s biskupijskih imanja kod Vrsara. [3] Kaštel je imao i konjušnicu.[4]
Povijest
Prvi kaštel vjerojatno je podignut u 9. stoljeću. Pretpostavlja se da je bio drven, kako govore neki zapisi u literaturi. Blizina kamenoloma, laka dostupnost i kamena građa svih okolnih zgrada sugerira da je ipak bio kameni. Diplomatika od 12. stoljeća bilježi vrsarski kaštel pod nazivom castrum Ursariae. Pojam treba oprezno koristiti, jer označava i kaštel ali i najužu utvrđenu rezidencijalnu jezgru staroga grada koja se nalazila unutar zidina. Porečki biskup Oton (1256.-1282.) preuredio je prvi kaštel. smješten na najvišoj točki naselja te da je imao značajke tvrdlja. Na mjestu starije manje i skromnije romaničke palače podignut je drugi kaštel. Bio je oppidum odnosno castrum. Razvio se iz iz kasnoantičkog, odnosno ranosrednjovjekovnog zbjega refugiuma. Sjedište je Vrsarske grofovije i mjesto u kojemu je porečki biskup sastavio brojne isprave od presudne važnosti za povijest Vrsara i Vrsarštine u srednjem i novom vijeku, a također je bio mjesto u koje se porečki biskup sklanjao za ratova, epidemija i nesigurnih vremena.[4][5]
Prestankom postojanja Vrsarske grofovije, promjenom politike mletačke vlasti dovodi do laiciziranja i nacionaliziranja kaštela 1778. godine. Od tad je sustavno propadao. Novog vlasnika dobiva u 19. stoljeću, kad je pripao u vlasništvo obitelji Vergottini. Obnovljeno je 2001. godine. Danas je privatna stambeno-ladanjska zgrada.[4]
Izvori
- ↑ Problemi sjevernog Jadrana 12 (2013), str. 277-288 Alojz Štoković: Leopold bogdan Mandić, hrvatski svetac kapucinskog reda (Kratak osvrt na povijest kapucinskog reda u Istri), (pristupljeno 16. kolovoza 2015.)
- ↑ Vjesnik istarskog arhiva, Vol.8-10 br.(2001.-2003.) veljača 2007. Jakov Jelinčić, Elena Uljančič Vekić: Popis lokaliteta pastoralnih vizitacija porečkih biskupa u 17. i 18. stoljeću, str. 113-115 (pristupljeno 16. kolovoza 2015.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Istriasun Spomenik kulture Ljetna rezidencija porečkih biskupa (Kaštel) - Vrsar (pristupljeno 16. kolovoza 2015.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Vrsarski kaštel - biskupska palača, Župa Vrsar i župa Gradina
- ↑ Starokršćanska bazilika - Vrsar