Vojvodstvo Svetog Save
Vojvodstvo Svetog Save
Vojvodstvo Svetog Save, poznato i pod nazivom Hercegovina Svetog Save (lat. Ducatus Sancti Sabbae), bila je kasnosrednjovjekovna državna tvorevina na zapadnom Balkanu koja je postojala od 1448. do 1482. godine, kada je u cijelosti potpala pod osmansku vlast. Nastala je odcjepljenjem od Bosanskoga Kraljevstva pod vodstvom velikaša Stjepana Vukčića Kosače, a nakon njegove smrti 1466. državom su, sve do konačnog sloma, upravljali njegovi sinovi, hercezi Vladislav i Vlatko Hercegović. Po naslovu herceg (njem. Herzog, u značenju vojvoda) koji je Stjepan preuzeo, kasnije je ime dobilo cijelo područje – Hercegovina.
Podrijetlo imena i naslova
Stjepan Vukčić Kosača naslijedio je 1435. godine posjede svoga strica Sandalja Hranića i isprva se, poput svojih prethodnika, nazivao "vojvodom humskim i primorskim". Nakon što je 1448. godine kraljevskom potvrdom učvrstio vlast nad svojim zemljama, u ispravama počinje koristiti naslov "herceg od Svetoga Save" (lat. Dux Sancti Sabbae) – prvi put posvjedočen u dokumentu s početka 1449. godine. Naslov je odabrao po Svetom Savi, prvom srpskom nadbiskupu čije su se moći čuvale u manastiru Mileševa i koje su štovali kršćani svih obreda na tom području, pa mu je pozivanje na njegovo ime davalo dodatni ugled i legitimitet. U srednjovjekovnoj feudalnoj hijerarhiji naslov herceg/vojvoda označavao je najviši plemićki stupanj, odmah ispod kraljevskoga.
Osnutak i uspon
Boreći se za samostalnost od bosanske krune, Stjepan je 15. veljače 1444. sklopio ugovor s Alfonsom V., kraljem Aragona i Napulja, postavši njegovim vazalom u zamjenu za pomoć protiv bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, vojvode Ivaniša Pavlovića i Mletačke Republike. U pismu upućenom caru Svetoga Rimskog Carstva Fridriku III., datiranom 20. siječnja 1448., Stjepan Vukčić Kosača naziva se "vojvodom Svetoga Save, gospodarom Huma i Primorja te velikim knezom", čime je bosanskoga kralja praktički prisilio da mu prizna taj status. Time je njegova dotad autonomna oblast unutar Bosanskoga Kraljevstva stekla obilježja zasebne, de facto neovisne države.
Teritorij
U razdoblju najvećega prostornog opsega Vojvodstvo Svetog Save protezalo se od neretvanske krajine na zapadu, preko Humske zemlje i Travunije, do gornjeg Podrinja i donjeg Polimlja na istoku, te gornje Zete na jugu. Obuhvaćalo je, dakle, dijelove današnje Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, kao i primorski pojas današnje Hrvatske između Dubrovnika i Omiša. Sjedišta vlasti nalazila su se u utvrdama poput Blagaja na Buni, dok je grad na moru koji je herceg dao izgraditi – Novi (danas Herceg Novi) – ime dobio upravo po njegovoj tituli.
Stanovništvo
Isprave hercega Stjepana i njegovih sinova, među njima one iz 1451. i 1454. godine, kao i kasnija osmanska isprava hercegovačkoga sandžak-bega Ajaza iz 1481./1482. godine, kao stanovnike ovih zemalja spominju Srbe i Vlahe, koji se u dokumentima redovito navode zajedno.
Sukob s Osmanskim Carstvom i propast
Padom Bosanskoga Kraljevstva 1463. godine nestale su i posljednje formalne veze koje su hercegovu državu, iako od 1448. praktički samostalnu, još uvijek simbolički vezivale uz bosansku krunu. Iste je godine osmanska vojska opustošila sjeveroistočne dijelove Vojvodstva, no herceg Stjepan uspio je nakon sultanova povlačenja ponovno uspostaviti vlast nad opustošenim područjima. Nakon Stjepanove smrti 1466. nasljeđuje ga najstariji sin Vladislav Hercegović.
Političku krizu koja je u Osmanskom Carstvu izbila nakon smrti sultana Mehmeda II. Osvajača u svibnju 1481., a koju su izazvala sukobljena prava njegovih sinova Bajazita i Džema na prijestolje, pokušao je iskoristiti Vlatko Hercegović kako bi proširio obiteljske posjede. Bosanski sandžak-beg Davud-paša presreo ga je i porazio kod Nevesinja, nakon čega se Vlatko povukao u Novi, pod zaštitu ugarske posade i brodova napuljskoga kralja Ferdinanda. U prosincu 1481. hercegovački sandžak-beg Ajaz opsjeo je Novi, koji se predao 28. siječnja 1482. Konačni slom Vojvodstva dogodio se iste godine, kada je Vladislava porazila osmanska vojska koju je, prema dijelu izvora, predvodio upravo njegov brat Ahmed-paša Hercegović (rođeni Stjepan) – ranije poslan na Portu, gdje je prešao na islam i kasnije postao veliki vezir Osmanskoga Carstva. Od cijeloga nekadašnjeg Vojvodstva slobodnim je ostao jedino Koš na otočiću Posrednici. Osvojeno je područje ušlo u sastav novoosnovanoga Hercegovačkoga sandžaka.
Nasljeđe: ime Hercegovine
Naziv "Hercegovina" izveden je izravno iz herceške titule Stjepana Vukčića Kosače, a prvi se put spominje 1454. godine, u pismu bosanskoga bega Ise-bega Isakovića. Nakon konačnoga pada 1482., Osmanlije su tim imenom počele nazivati osvojenu pokrajinu (tur. Hersek Sancağı), koja je unutar carstva zadržala određenu upravnu posebnost. I nakon što je državna tvorevina prestala postojati, sjećanje na nju i na njezino ime nastavilo je živjeti u mletačkoj i habsburškoj geopolitičkoj terminologiji sve do 18. stoljeća, označavajući područja koja su u 15. stoljeću pripadala hercegu Stjepanu i njegovim sinovima.
Vladari
- Stjepan Vukčić Kosača (1448. – 1466.) – utemeljitelj i prvi herceg od Svetoga Save
- Vladislav Hercegović (1466. – 1482.) – najstariji sin, posljednji vladar samostalnoga Vojvodstva
- Vlatko Hercegović (suvladar do 1482.) – mlađi sin, upravljao dijelom obiteljskih posjeda