Roças u Svetom Tomi i Principu
| Roças San Tomea i Prinsipea: Kolonijalni poljoprivredni sustav i prisilne migracije | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO
| |
| Roças San Tomea i Prinsipea: Kolonijalni poljoprivredni sustav i prisilne migracije | |
 Sveti Toma i Princip
| |
| Godina uvrštenja: | 2026. (48. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturna baština |
| Mjerilo: | (iv) |
| Ugroženost: | ne |
| Poveznica: | {{{poveznica}}} UNESCO |
_(1).jpg){kind=link}
Roças u Svetom Tomi i Principu je naziv za više roça (portugalskih kolonijalnih poljoprivrednih plantaža) smještenih na otocima Sao Tome i Príncipe (Sveti Toma i Princip).
| Lua error in Modul:Location_map/multi at line 27: Unable to find the specified location map definition: "Module:Location map/data/Sveti Toma i Princip" does not exist. |
Roças predstavljaju planirani kolonijalni sustav plantaža prvenstveno posvećen proizvodnji kave i kakaa, kombinirajući poljoprivredno zemljište, industrijsku infrastrukturu, stambena područja i društvene sadržaje unutar visoko strukturiranih prostornih rasporeda. Šest geografski odvojenih roçasa (Monte Café, Agua Izé, Diogo Vaz, Sao João, Sundy i Belo Monte) upisano je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi 2026. godine kao „primjer proizvoda djelovanja velikog kolonijalnog agroindustrijskog sustava, temeljenog na prisilnim migracijama i radu, od kraja 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća, s ciljem održavanja globalne proizvodnje roba nakon ukidanja ropstva”.[1]
Povijest
Ovisno o kontekstu i disciplinarnom području, pojam roça može obuhvaćati prilično različite, iako povezane, koncepte, kao što su: poljoprivredno poduzeće, vlasništvo nad zemljištem, gospodarstvo plantaža temeljeno na služnosti ili arhitektonska baština koju treba očuvati. Na portugalskom roçar znači „očistiti zemlju iskorjenjivanjem drveća i trnja”; roça je stoga „očišćena parcela zemlje, spremna za sjetvu”, a u Brazilu to jednostavno znači „plantaža” ili „naselje”.[2] U Svetom Tomi i Principu, roça se ne odnosi samo na strukturu proizvodnje kakaa i kave, već prije svega na njezin model širenja i proširenja na teritorij koji se doživljava kao neprijateljski i neprobojan, kao što je gusta tropska prašuma.[3]
Njihova povijest počinje dolaskom prvih portugalskih doseljenika koji su uglavnom bili osuđenici ili drugih izopćenici, a koji su poduzeli značajne napore krčenja zemljišta i sadnje. To je označilo početak ere šećerne trske, relativno prosperitetnog razdoblja, ali onog koje se uglavnom temeljilo na ropstvu. Međutim, konkurencija iz Brazila dovela je do propasti plantaža šečerne trske do 18. stoljeća. Uzgoj kave pojavio se 1780., a prve biljke kakaa uvedene su oko 1822. godine. Kada je Industrijska revolucija transformirala čokoladu iz skupog i gorkog napitka u pristupačnu slasticu, porasla je europska potražnja za čokoladom u 19. stoljeću. Količina proizvedenog kakaa, a posljedično i zdravlje gospodarstva Svetog Tome i Principa, ovisila je o globalnoj potražnji za čokoladom. Istovremeno, gubitak Brazila, glavnog izvora poljoprivrednog izvoza, uključujući kakao, potaknuo je Portugalce da preusmjere proizvodnju kakaa u Sveti Tomu i Princip. Od druge polovice 19. stoljeća nadalje razvijao se roças agrarni sustav, a koncentracija proizvodnje se povećavala. Do 1880. proizvodnja kakaa premašila je proizvodnju kave, a od 1905. do 1911. Sveti Toma i Princip proizvodili su i izvozili više kakaa nego bilo tko u svijetu, zaradivši nadimak „Čokoladni otoci”.[2]
| Izvoz kakaa sa São Toméa od 1921. do 1961. | ||||
|---|---|---|---|---|
| Godina | tone | |||
| 1921 | 26,283 | |||
| 1926 | 12,470 | |||
| 1940 | 6,972 | |||
| 1954 | 7,415 | |||
| 1957 | 10,562 | |||
| 1961 | 9,234 | |||
| Izvor: [4] | ||||
Nakon ukidanja ropstva 1875. godine, lokalno gospodarstvo roça suočilo se s nedostatkom radne snage te je uveden sustav ugovora o radu,serviçaes („radnici na ugovor”, koji su zapravo zapravo su bili prisilni radnici). Od 1888. do 1908. godine, njih 67.000 „dovedeno” je iz Angole, Zelenortskih Otoka i Mozambika. Njihovo regrutiranje je bilo brutalno, životni uvjeti teški, a stanovanje rudimentarno.[5] Međutim, kada su britanski novinari otkrili loše uvjete rada na otocima, došlo je do bojkota kakaa sa São Toméa europskih proizvođača čokolade. Kao odgovor na bojkot kakaa, portugalska vlada poduzela je neke mjere kako bi poboljšala situaciju serviçaesa. No, štetočine i pokušaji vlade da diverzificira gospodarstvo dodatno su smanjili ponudu kakaa do 1940-ih. Početkom 1950-ih domorodački kreoli, poznati kao forros, vjerovali su da ih vlada namjerava prisiliti da rade kao ugovorni radnici, čemu su se usprotivili, a vlast ih je prozvala komunistima. Sukob je prerastao u val nasilja, poznat kao Pokolj u Batepáu koji je 1953. odnio stotine žrtava, uglavnom forrosa.
Početkom 1970-ih, 28 privatnih roça kontroliralo je 80 % obrađenog zemljišta, dok je otprilike 11.000 malih zemljoposjednika dijelilo preostalih 20 %.[6]
Kada je otočje steklo neovisnost 1975. godine, usvojen je marksistički politički režim i sve plantaže veće od 200 hektara nacionalizirane su i konsolidirane u 15 poduzeća za uzgoj kakaa koje su pokrivale između 2400 i 17.000 hektara. Gospodarstvo je tada favoriziralo monokulturu kakaa, ali je euforija rada na „konačnoj vlastitoj” zemlji bila kratkog vijeka. Naime, proizvodnja kakaa naglo je pala kako su pale svjetske cijene kakaa, a serviçaes (radnici na ugovor dovedeni iz Angole, Zelenortskih Otoka ili Mozambika počevši od kraja 19. st.), postali su siromašni „drugovi”, četvrta najveća skupina u zemlji.
Do 21. stoljeća većina roças više nije funkcionirala kao plantaže, amnoge su se pretvorile u obična sela. Zgrade su često oronule, iako su neke obnovljene i traže novi život kroz ekoturizam. Uz raznolikije prehrambene usjeve, mali proizvođači kakaa osnivaju zadruge od kojih su neke usmjerene na tržište visoke klase (organski uzgoj). Roças, koji su snažno obilježili povijest, kulturu i krajolik Svetog Tome i Principa, ostaju jedan od glavnih stupova santomejskog identiteta.
Odlike
.jpg){kind=link}
Organizirani poput malih samodostatnih gradova, veliki broj elemenata, funkcionalnih ili prestižnih, prisutan je ovisno o važnosti građevine (sušionice, skladišta, radionice, peći za vapno, golubinjaci, akvadukti, škole, vrtići, crkve, kapele, monumentalni ulazi), među kojima su tri vrste građevina posebno karakteristične: vlastelinska kuća (palača), bolnica i sanzala.
Palače ili glavne kuće (Casa grande) postoji u gotovo svim roçama. Njihova veličina, dva kata, središnji položaj, često povišen, s pogledom na cijelo imanje, ističu njihov status i jasno ih razlikuju od ostalih zgrada. Često takozvanog „portugalskog kolonijalnog stila”, mnoge imaju velike verande poduprte vitkim drvenim ili metalnim stupovima, široka drvena stubišta, namještaj u indo-portugalskom stilu, a ponekad ukrašene i azulejo pločicama.[7]
Međutim, kod velikih roças se ne ističe nužno gospodareva kuća, već bolnica. Neime, prisutnost bolnice na plantažama postala je obvezna početkom 20. stoljeća pod pritiskom međunarodnog javnog mnijenja. Kako bi dokazali svoju skrb o radnicima većina tih bolnica su izgrađene kao velike i razmetljive, s betonskim trijemovima i veličanstvenim stubištima i okrunjene balusterima.[8] Nesrazmjerna veličina bolnica može se objasniti i istovremenim priljevom pacijenata tijekom epidemija, pri čemu je svaka ustanova mora opsluživati cijelu regiju.[9]
U plantažnom gospodarstvu, posebno u Brazilu gdje je izraz senzala (kimbundu za „dom”) češći, isprva se odnosio na prebivalište robova, prije nego što je označila smještaj ili prostorije za domaće sluge i radnike. U Svetom Tomi i Principu, sanzale se ponekad nazivaju comboios („vlakovi”), jer te duge, uske, poredane zgrade podsjećaju na željezničke vagone tog doba.
| UNESCO-ID | Roça | Otok | Površina (ha) | Koordinate | Slika | Bilješke |
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1750-001 | Monte Café | Sao Tome | 8,1 | 0°18′02″N 6°39′50″E / 0.300611°N 6.6639722°E | Vagoni za prijevoz kakaa | Roça Monte Café, koju je 1858. godine u sjevernom središnjem dijelu otoka osnovao Manuel da Costa Pedreira, jedna je od najstarijih u zemlji. Kao što mu i samo ime govori, bila je specijalizirana za proizvodnju kave, a u manjoj mjeri i kaka i još uvijek je djelomično u pogonu. |
| 1750-002 | Agua Izé | Sao Tome | 16,5 | 0°13′08″N 6°43′39″E / 0.218972°N 6.727611°E | Bivša bolnica | Jedna od najznačajnijih roça na otočju, kako zbog svoje povijesti tako i zbog svoje veličine. Nalazi na istočnoj obali otoka. |
| 1750-003 | Diogo Vaz | Sao Tome | 24,1 | 0°19′02″N 6°29′54″E / 0.317333°N 6.498389°E | Casa Grande | To je nekadašnji dio roçe Rio do Ouro (do neovisnosti), sada nazvane roça Agostinho Neto. Osnovao ju je 1865. Gabriel Bustamante, brazilski trgovac robljem, a 1924. tamo je živjelo 2500 ljudi, uključujući 1950 crnih radnika. Nekoliko godina nakon neovisnosti, 1980., nazvana je u čast Agostinhu Netu, prvom predsjedniku Angole. Smatra se nacionalnim spomenikom, a njezina impozantna bolnica nalazila se na novčanici od 5000 dobri. |
| 1750-004 | Sao Joao | Sao Tome | 7,8 | 0°08′25″N 6°38′46″E / 0.140222°N 6.646222°E | Casa Grande | Nekada roça, danas je to mali lučki grad izgrađen na dnu zaljeva Vera Cruz, na ušću rijeke São João. Nakon što ju je João Carlos Silva naslijedio od svog oca, roça je pretvorena u butik hotel, gurmanski restoran, ekološku plantažu i centar suvremene umjetnosti. Središte angolske kulture i glavna umjetnička scena izvan glavnog grada. |
| 1750-005 | Sundy | Príncipe | 14,5 | 1°40′09″N 7°22′59″E / 1.669056°N 7.383139°E | Ostaci lokomotive | Prva biljka kakaovca u cijelom otočju zasađena je ovdje 1822. godine. Štale su izgrađene 1880ih, sanzale 1915., a glavna zgrada 1921. god. Luksuzni resort tamo je razvijen 2016. godine na inicijativu južnoafričkog milijardera Marka Shuttlewortha, kojeg je očarao otok Príncipe. |
| 1768-006 | Belo Monte | Príncipe | 1,9 | 1°41′03″N 7°26′37″E / 1.684278°N 7.4435°E | Praia Banana | Ovaj roça-terreiro, organiziran oko središnjeg prostora, u potpunosti je izgrađen od lateritnih blokova. Njezina plaža Banana (Praia Banana) je ikonička plaža otoka Príncipe. Opsežni radovi na obnovi pretvorili su ove kolonijalne ostatke s kraja 19. stoljeća u hotel međunarodne klase. |
_(21).jpg){kind=link}
_(2).jpg){kind=link}
Poveznice
- Arheološki krajolik prvih plantaža kave na Kubi
- Kolumbijski kultivirani krajolici kave
- Nasadi agave i mjesta za proizvodnju tekile u okolici grada Tequila
Literatura
- Gallet, Dominique, São Tomé et Principe. Les îles du milieu du monde, Karthala, Pariz, 2008., str. 234. ISBN 978-2-8111-0025-4
- Kiesow, Sandra, Cocoa Culture on São Tomé and Príncipe: The Rise and Fall of Cocoa on the Islands in the Nineteenth and Twentieth Centuries, Agricultural History 91 (1), 2017., str. 55.–77.
- Loude, Jean-Yves, Autre regard: Double drame à São Tomé, Bulletin des bibliothèques de France, prosinac 2015., str. 95.-106. (fra.) Pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- Seibert, Gerhard, Comrades, Clients and Cousins: Colonialism, Socialism and Democratization in São Tomé and Príncipe. Brill Publishers, 1. svibnja 2006. ISBN 978-90-474-0843-7
Izvori
- Ovaj članak je djelomično preuzet iz članka na francuskoj Wikipediji pod naslovom Roças de Sao Tomé-et-Principe (vidi povijest promjena).
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Roças u Svetom Tomi i Principu |
- ↑ The Roças of Sao Tome and Principe: Colonial Agricultural System and Forced Migration, službene stranice UNESCO-a (eng.) Pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- ↑ 2,0 2,1 Papa Duarte i Rodrigo Rebelo de Andrade, Roças São Toméa i Príncipea, kraj paradigme, Buala, 2013. (fra.) Pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- ↑ Jean-Michel Lebigre, Obó São Tomé: primjer otočnog šumskog zaleđa, Cahiers d'Outre-Mer, veljača 2003., br. 224., str. 379.-400. (fra.) Pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- ↑ Seibert, 2006., str 88.
- ↑ Kiesow 2017., str. 59.
- ↑ Lucienne Wilmé, São Tomé i Príncipe: šetnja dvama mladim otocima najstarijeg kontinenta, Ecofac Gabon, rujan 2000., str. 10. (fra.) Pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- ↑ Gallet 2008., str. 88.
- ↑ Loude 2015., str. 101.
- ↑ Gallet 2008., str. 88.