Pariški salon
Pariški salon (fr. Salon de Paris), službenog naziva Salon slikarstva i kiparstva (Salon de peinture et de sculpture), je bila velika umjetnička izložba koja se redovito održavala u Parizu. Bio je od velike važnosti za likovnu umjetnost, posebice u 19. stoljeću.
Povijest
Salon, tada nazvan l'exposition („izložba”), osnovao je 1648. kardinal Jules Mazarin, ministar financija za vrijeme Luja XIV., a bio je namijenjen diplomcima École des Beaux-Arts. Od 1673. nadalje, izložba se održavala godišnje (kasnije i dvogodišnje), u organizaciji Académie royale de peinture et sculpture, također osnovane 1648. (koju je 1816. zamijenila Académie des Beaux-Arts).
_(125970187).jpg){kind=link}
Godine 1725. izložba je održana u Salon carréu Palais du Louvrea i od tada se naziva jednostavno Salon. Pariški salon je bio otvoren za javnost od 1737. nadalje. Ukidanjem Akademije tijekom Revolucije, poticajem slikara Jacquesa-Louisa Davida i Jean-Bernarda Restouta, Salon slikarstva i kiparstva je postao demokratskiji, otvarajući svoja vrata umjetnicima svih porijekla. Dva stoljeća bila je to najvažnija izložba za likovne umjetnike u Francuskoj i sudjelovanje je bilo apsolutno neophodno za slikare i kipare koji su željeli afirmirati svoje ime.
Strogi proces odabira liberaliziran je nakon revolucije 1848. godine, te je u početku manje umjetnika bivalo odbijeno. Salon su posjećivali ljudi iz svih društvenih slojeva, a prvenstveno je izlagao djela etabliranih likovnih umjetnika s likovne akademije. Ako je umjetnikov rad bio odbijen za Salon, mogućnosti izlaganja negdje drugdje postale su vrlo ograničene. To je bilo zato što je odbijeni rad bio označen pečatom sa slovom R (za refusé, tj. „odbijen”). Tako je 1855. godine Gustave Courbet organizirao vlastitu izložbu u svom „Paviljonu realizma”, gdje je predstavio 40 svojih djela, uključujući i Stvarnu alegoriju, koji je Salon odbio.
Ali čak i ako je djelo bilo odabrano, i dalje je bilo važno osigurati dobro mjesto. Uostalom, u devetnaestom stoljeću, cijeli zidovi na izložbama bili su prekriveni slikama. Ako je djelo bilo obješeno vrlo visoko, nitko ga, naravno, nije mogao vidjeti. Pismima i zahtjevima upravi Akademije, umjetnici su pokušavali dobiti bolje mjesto.
Godine 1863. održan je „Salon odbijenih” (Salon des refusés), koji je pokrenuo Napoleon III., u pokušaju da se odgovori na val prosvjeda izazvan velikim brojem djela koja je žiri odbijao više od desetljeća (gotovo 3000 od 5000 prijavljenih te godine). U međuvremenu, 1874. godine, uz Salon se održala i prva impresionistička izložba.
Od 1881. godine, kada se država potpuno povukla kao organizator, organizacija Salona bila je u rukama Društva francuskih umjetnika (Société des Artistes Français), a službeni naziv promijenjen je u Salon francuskih umjetnika (Salon des Artistes Français).
Prije Prvog svjetskog rata osnovana su i druga samoupravna društva likovnih umjetnika koji su svake godine izlagala u Grand Palaisu, kao što su Salon neovisnih (Salon des Indépendants, od 1884.), Jesenji salon (Salon d'Automne, od 1903.) i Zimski salon (Salon d'Hiver, od 1907.).
Sličan pokret za neovisnost izlaganja pojavio se među umjetnicima u Njemačkoj i Austriji na prijelazu iz 1890-ih u 19. stoljeće, a u Hrvatskoj je poznat Proljetni salon.