Toggle menu
243,9 tis.
68
18
626,4 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Ogenj

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Ogenj je hrvatski etno-punk band koji dolazi iz Koprivnice.[1] Svoj glazbeni put započeli su krajem 2015. godine kao akustični trio, a s vremenom su se razvili u četveročlani sastav koji predstavlja spoj rocka, punka i tradicijske glazbe s podravskim korijenima. Njihov zvuk obogaćen je tamburicom, violinom i lirikom na kajkavskom narječju.

Frontmen Tomislav Mihac Kovačic dolazi iz mjesta Čehovca u Međimurskoj županiji, ali već više od desetljeća živi u Koprivnici, gdje se oženio. Prije je svirao u više sastava, uključujući band Božje ovčice. Band Ogenj osnovan je krajem 2015. godine, a svoj prvi EP „Još je rano”, objavili su godinu dana kasnije. Ime banda, dolazi od kajkavske riječi za oganj, vatru.[2]

Inspiraciju crpe iz izvođača poput: The Poguesa, Flogging Molly i Dropkick Murphysa[3], ali i iz vlastitih korijena. Njihovi koncerti poznati su po energiji, emotivnosti i interakciji s publikom.

Sastav se sredinom 2023. godine našao u središtu medijske pažnje zbog otkazivanja nastupa u zagrebačkom klubu Močvari, gdje su trebali biti predgrupa australskim The Rumjacksima. Organizatori su kao razlog naveli pjesmu Duša iz 2021. godine, tvrdeći da propagira pro-life stavove, što nije bilo u skladu s politikom kluba.[4]

Ogenj se ističe kao bend koji spaja tradicijsku glazbu i moderne žanrove, promovirajući kajkavsku kulturu na jedinstven način. Njihova glazba govori o ljubavi, zajedništvu, životu u Podravini, ali i svakodnevnim borbama. Osim što su osvojili domaću publiku, uspješno nastupaju i u inozemstvu, uključujući koncerte u: Njemačkoj, Poljskoj, Austriji i Sloveniji.

Diskografija

Ogenj su dosad izdali tri studijska albuma:

  • „Domaj” (2018.) – album je osvojio dvije nagrade Porin, za najbolji album etno glazbe i najbolju vokalnu izvedbu.
  • „Si kak jen” (2020.)
  • „RepubliKaj” (2024.)

Izvori