Nothofagus betuloides
| Nothofagus betuloides | |
|---|---|
| Nothofagus betuloides Nothofagus betuloides | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Fagales |
| Porodica: | Nothofagaceae |
| Rod: | Nothofagus |
| Vrsta: | N. betuloides |
| Dvojno ime | |
| Nothofagus betuloides (Mirb.) Oerst. | |
Nothofagus betuloides (Mirb.) Oerst. vrsta je vazdazelenog stabla iz porodice Nothofagaceae, reda Fagales. Prirodno raste u južnom Čileu i Argentini, gdje je jedan od glavnih predstavnika hladnih, vlažnih šuma Patagonije i Ognjene zemlje. Poznata je po otpornosti na snažne vjetrove, niske temperature i obilne oborine te po svojoj dugovječnosti. Kora stabla imala je osobito značenje u tradicionalnom pomorskom životu naroda Yahgan (Yámana) i Kawésqar (Alakalufi), koji su je upotrebljavali za izradu kanua i različitih predmeta.
Opis
Nothofagus betuloides vazdazeleno je, jednodomno stablo, obično visoko do 25 metara, a na povoljnim staništima može doseći oko 35 metara. Deblo je uglavnom ravno, s uskom do zaobljenom krošnjom. Na izloženim planinskim položajima ili u područjima snažnih vjetrova često raste kao nisko, zbijeno i nepravilno razgranato stablo ili grm.[1]
Kora je razmjerno tanka, tamnosiva do sivkastosmeđa, isprva glatka, a na starijim deblima uzdužno ispucala. Grane su često krivudave i nepravilno raspoređene. Drvo ima finu, razmjerno ujednačenu teksturu i dobru otpornost na vlažne uvjete.[1]
Listovi su jednostavni, naizmjenični, kratko peteljkasti, mali i kožasti, na granama prisutni tijekom cijele godine. Plojke su jajaste, eliptične do rombično jajaste, najčešće duge 0,5–2,5 cm i široke do približno 1 cm. Osnova im je zaobljena ili široko klinasta, a vrh tup do kratko zašiljen. Rubovi su sitno nazubljeni, sa zadebljanim zupcima. Gornja strana plojke tamnozelena je i sjajna, a donja svjetlija, s brojnim sitnim bjelkastim žlijezdama. Nervatura je perasta, a postrane žile završavaju u zupcima lisnog ruba.[1][2]
Cvjetovi su sitni, neugledni i jednospolni, pri čemu se muški i ženski cvjetovi razvijaju na istoj biljci. Nemaju razvijen vjenčić, a ocvijeće je reducirano.[2]
Muški cvjetovi razvijaju se pojedinačno na kratkim stapkama. Njihovo ocvijeće zvonasta je oblika, razdijeljeno na pet do sedam režnjeva, a sadrže približno 10–16 prašnika. Oprašivanje se odvija vjetrom.[2]
Ženski cvjetovi razvijaju se obično u skupinama po tri, zaštićeni zajedničkim ovojem. Nakon oplodnje iz njih se razvijaju tri mala, suha, jednosjemena ploda, smještena u zajedničkoj kupuli. Središnji plod ima dva krilasta nastavka, dok postrani imaju po tri. Kupula je četverodijelna i nosi kratke privjeske.[2]
Plodovi su sitni oraščići, obično dugi 5–6 mm i široki približno 4–4,5 mm, trobridni i goli. Dozrijevaju tijekom južnog ljeta, a sjemenke se pretežno rasprostranjuju vjetrom i gravitacijom.[2]
Cvjetanje se, ovisno o klimatskim uvjetima i zemljopisnom položaju, odvija uglavnom od rujna do prosinca. Plodovi dozrijevaju tijekom ljeta, a njihovo se rasprostranjivanje može nastaviti od ožujka do svibnja. Cvjetanje i proizvodnja sjemena izrazito su promjenjivi između godina.[2]
Rasprostranjenost i stanište
Glavni izvori: Kew – Plants of the World Online i Argentinska uprava nacionalnih parkova.
Vrsta je prirodno rasprostranjena u južnom Čileu i jugozapadnoj Argentini, od vlažnih područja južnih Anda do otočja Ognjene zemlje i područja rta Horn.[3]
U Čileu raste u regijama Los Ríos, Los Lagos, Aysén i Magallanes, dok je u Argentini prisutna ponajprije u južnoj Patagoniji i pokrajini Ognjena zemlja. Nastanjuje nizinske i planinske šume, obično od razine mora do približno 1000 metara nadmorske visine, a na pojedinim područjima i više.[2]
Jedna je od glavnih vrsta magelanskih kišnih šuma, osobito ondje gdje prevladavaju obilne oborine, niske temperature i snažni zapadni vjetrovi. Raste na vlažnim, često kiselim tlima, ali se pojavljuje i na močvarnim terenima, uz tresetišta, fjordove i morske obale.[2]
U prirodnim šumama raste zajedno s vrstama Nothofagus pumilio, Nothofagus antarctica, Pilgerodendron uviferum, Podocarpus nubigenus i drugim biljkama hladnih umjerenih šuma.[2]
Na osobito izloženim položajima i rubovima tresetišta može ostati vrlo niska, katkad visoka manje od 1,5 metara. Takav rast posljedica je nepovoljnih uvjeta, osobito vjetra, hladnoće i vlažnosti tla.[2]
Sistematika i povijest
Vrstu je prvotno opisao francuski botaničar Charles-François Brisseau de Mirbel 1827. godine pod nazivom Fagus betuloides, u časopisu Mémoires du Muséum d'Histoire Naturelle, svezak 14, na stranici 469.[4]
Danski botaničar Anders Sandøe Ørsted prenio ju je 1871. godine u rod Nothofagus, objavivši kombinaciju Nothofagus betuloides (Mirb.) Oerst. u djelu Bidrag til Egefamilien, na stranici 24.
Ime roda Nothofagus izvedeno je od grčkih riječi nóthos („lažan” ili „nepravi”) i phēgós („bukva”), a odnosi se na sličnost tih biljaka s pravim bukvama roda Fagus. Specifični epitet betuloides znači „nalik brezi” i odnosi se na izgled sitnih listova.
Rod Nothofagus tradicionalno je bio uključen u porodicu bukovki (Fagaceae), ali se danas izdvaja u zasebnu porodicu Nothofagaceae.[4]
Ekologija
Nothofagus betuloides važna je sastavnica subantarktičkih šumskih ekosustava. Njegove guste vazdazelene krošnje stvaraju hladovinu i utječu na vlažnost zraka i tla, a opalo lišće i drvenasti ostaci sudjeluju u stvaranju šumskog humusa.[5]
Vrsta je prilagođena hladnoj oceanskoj klimi s obilnim oborinama, jakim vjetrovima i relativno malim godišnjim kolebanjima temperature. Podnosi snijeg i niske temperature, ali je razvoj mladih biljaka često ograničen nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima.[5]
Razmnožava se sjemenkama, no njihova je proizvodnja neujednačena. U pojedinim godinama gotovo potpuno izostaje cvjetanje, dok u drugim nastaje velik broj plodova. Znatan dio proizvedenih sjemenki može biti neklijav.[5]
Stabla mogu živjeti više stoljeća, a zabilježeni su primjerci stari približno 500–600 godina. Očuvane stare šume stoga imaju veliko značenje za biološku raznolikost i dugoročno skladištenje ugljika. [5]
Uporaba
Drvo je razmjerno čvrsto, fino i ujednačeno građeno, otporno na vlažne uvjete. Tradicionalno se koristi za građevinske konstrukcije, namještaj, drvene posude i bačve, a u pojedinim područjima i za izradu manjih plovila te drugih uporabnih predmeta.[2]
Zbog prilagodljivosti hladnoj klimi vrsta se povremeno uzgaja i izvan prirodnog područja, osobito u arboretumima i dendrološkim zbirkama umjerenih oceanskih područja.[2]
Kora i tradicionalni kanui naroda Yahgan i Kawésqar
Kora vrste Nothofagus betuloides imala je osobitu važnost među pomorskim autohtonim narodima krajnjeg juga Južne Amerike, posebice Yahganima (Yámana) i Kawésqarima (Alakalufima). Ti su narodi upotrebljavali velike, savitljive komade kore za izradu tradicionalnih kanua kojima su se kretali otočjima, i fjordovima. Vidi anan.[6]
Sinonimi
Među sinonimima vrste prema Kewu nalaze se:[3]
Homotipski:
- Fagus betuloides Mirb. — bazionim.
- Calusparassus betuloides (Mirb.) Hombr. & Jacquinot ex Decne.
Heterotipski:
- Betula antarctica G.Forst. ex Willd. in Sp. Pl., ed. 4. 4: 466 (1805)
- Calusparassus forsteri (Hook.) Hombr. & Jacquinot ex Decne. in J.S.C.Dumont d'Urville, Voy. Pôle Sud 2: 20 (1853)
- Fagus dubia Mirb. in Mém. Mus. Hist. Nat. 14: 471 (1827)
- Fagus forsteri Hook. in J. Bot. 2: 156 (1840)
- Nothofagus dubia (Mirb.) Oerst. in Bidr. Egefam.: 24 (1871)
- Nothofagus forsteri (Hook.) Krasser in Ann. K. K. Naturhist. Hofmus. 11: 163 (1896)
- Nothofagus patagonica Gand. in Bull. Soc. Bot. France 60: 27 (1913)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Nothofagus betuloides, pristupljeno 2. studenog 2026.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 (Mirb.) Oerst., pristupljeno 2. studenog 2026.
- ↑ 3,0 3,1 Kew, pristupljeno 2. studenog 2026.
- ↑ 4,0 4,1 IPNI, pristupljeno 2. studenog 2026.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Anales Instituto Patagonia, pristupljeno 2. studenog 2026.
- ↑ Culturally modified trees and forest structure at a Kawésqar ancient settlement i Biocultural Calendars Across Four Ethnolinguistic Communities, pristupljeno 2. studenog 2026.