Za druga značenja, pogledajte Nenadić (razdvojba).Nenadić je salašarsko naselje koje se nalazi na putu Gakovo - Sombor.[1] Većina stanovnika su Hrvati[1] i jedno je od naselja za koje je prva asocijacija da su ovo salaši bunjevačkih Hrvata.[2]
U srednjim stoljećima srednjeg vijeka, u vremenima prije osmanskih osvajanja, ovdje se nalazila crkva od koje su ostale ruševine.[3] Kroz povijest ovo je naselje bilo pustarom, pa je opet oživljavalo.[3] Turski su ga popisi zabilježili kao dio Somborske nahije.[3] U graničarskim vremenima ovdje su graničari dobijali zemlje koje su smjeli obrađivati i gdje su se mogli nastanjivati.[3]
Po popisima kućanstava koji se ovdje čine od polovice 18. stoljeća, obitelji bunjevačkih Hrvata u najvećem broju. Život na salašima određivala je rijeka Mostonga, oko čijeg su kanalizranog toka građeni salaši, jer je to bilo nekvalitetnije zemljište, dok je ono kvalitetnije bilo ostavljeno za poljoprivredu. Koćevi salaši su u ritovima, dio je pored toka Mostonge u Nenadiću. Zbog učestale potrebe za prelaženjem Mostonge podignuti su brojni mali mostovi, od kojih je od nekadašnjih 25 ostalo samo tri i ta tri su danas od betona.[4]
U 19. je stoljeću ovo zabilježeno kao naselje bunjevačkih Hrvata.[1][5] Salaši su ovdje generacijama u vlasništvu istih obitelji, kao što su Firanj, Jozić, Fratrić, Gromilović, Parčetić, Karas, Matarić, Raič, Dorotić, Probojčević, Lukić i dr. Od ukupnih 130 danas sačuvanih salaša, 50-ak ih je i danas u vlasništvu iste obitelji. 1720. je godine ovdje otvorena škola na Stolišićevom salašu.[4] Stolišići su bili prvo ime ovog naselja. Dobili su ga prema slavnoj čardi obitelj Stolišić a kod Mađaruta, gdje je bila frekventna cesta od Lemeša do Bezdana. [6]
U Nenadićima je bila otvorena jedna od prvih škola bunjevačkih Hrvata, a koja je djelovala od 1861. do 1880. godine.[7] Salaška osnovna škola koja se nekad nalazila u Nenadiću, 2012. je godine dana na uporabu mještanima radi preuređenja u sadržaje za mladež.[1] Kad je krajem 19. i početkom 20. st. salašarsko naselje Matarića trpilo zbog prenaseljenosti, dio je obitelji Matarića preselio iz Matarić salaša u grad Sombor i u neke salaše sjeverno od Sombora, kao što je Nenadić.[8]
Buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod ovdašnjih Hrvata osobito je jačalo dok su bili pod utjecajem HSS. Svijest o pripadnosti Hrvatima najbolje se iskazala Bunjevcima na Nenadiću. Oni su bili nositelji odvajanja od Bunjevačkog kola i osnutka Hrvatsko kulturnog društva Miroljub. Nenadićani su bili ostali uvijek u svezi s Hrvatskim domom, pa je u sljedećih devet predsjednika HKD-a Miroljub, kasnijeg HKUD-a Vladimir Nazor petero bilo iz Nenadića. Iz tih je salaša došao i predsjednik Nazora Mata Matarić. Hrvatski dom su vodili Nenadićani i u vrijeme kada je Nazoru vraćen hrvatski predznak.[4] Nenadić je bio jednim od mjesta somborskog kraja gdje je Radićev HSS imao svoje pristaše.[9] 1930. je podignuta nova zgrada škole. Nastava se je održavala za đake do petog razreda i nakon toga su đaci odlazili u Sombor.[4]
Poslije Drugog svjetskog rata ovamo su doselile obitelji Hrvata iz Bosne koje su uglavnom tu prije dolazile u berbu kukuruza. U školi se je prvog desetljeća iza rata kao posebni predmet učio hrvatski jezik. Koncem kraj 50-tih i početak 60-tih godina 20. stoljeća djelovao je na Nenadiću dom kulture (dobili su ga iza rataPoslije drugoga svjetskog rata Gradina je dobila svoj dom kulture. U Gradinu su na igranke dolazili salašari iz Lugumeraca (Lugova). [2]) u kojem su se gledale filmske predstave, iako na samim salašima nije bilo struje. Električnu energiju potrebnu za projekcije pribavljalo se je iz zadruge u Somboru otkamo se dovozila i kino oprema i agregat. 1961. Nenadić je dobio struju i makadamsku cestu. Kamen za cestu dovežen je iz Dalmacije, a na mobi su bili i Nenadićani. Sredinom 60-tih 20. stoljeća kroz Nenadić su u oba pravca prometovali vlakovi, čak njih 14, prema Gakovu, Kruševlju, Stanišiću i Riđici. 1975. je godine Nenadić povezan asfaltnom cestom. 1984. je godine velika oluja poharala ovaj kraj. 1986. Nenadić je spojen telefonom s ostatkom svijeta. [4]
Nakon Drugog svjetskog rata pojačalo se iseljavanje izvornih stanovnika te doseljavanje novih, kao i u drugim naseljima somborske okolice.[3] Ratnih 1990-ih na Nenadić su stigli doseljenici iz Hrvatske, uglavnom zamjenjujući nekretnine s mještanima Nenadića ranije doseljenim iz Bosne. Danas je u Nenadiću ostalo 130 salaša koji su u trima redovima, nekoliko kilometara duž obije strane ceste. [4] 2000. godine je zatvorena mjesna škola otvorena 1910. godine. Na Nenadiću je 2010. živilo oko 400 stanovnika.[6]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrvatska riječ Zlata Vasiljević: Mještani Nenadića na uporabu dobili zgradu nekadašnje škole - Prostor će prilagoditi svojim potrebama, 27. ožujka 2012.
- ↑ 2,0 2,1 Zlata Vasiljević: Lugovo (ili Lugumerci) . Hrvatska riječ, Subotica. 17. kolovoza 2018. Pristupljeno 4. travnja 2025.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Ante Sekulić: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb 1989., str. 84, ISBN 86-03-99816-7
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Zlata Vasiljević: Priča iz Nenadić salaša. Hrvatska riječ/ZKVH. Pristupljeno 4. travnja 2025.
- ↑ Ante Sekulić: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb 1989., str. 28, 84, ISBN 86-03-99816-7
- ↑ 6,0 6,1 Zlatko Gorjanac: Mjesto gdje su novotarije, srećom, uvijek sporije stizale . Hrvatska riječ, Subotica. 9. travnja 2010. Pristupljeno 4. travnja 2025.
- ↑ Ante Sekulić: Bački Hrvati, narodni život i običaji, JAZU, Zagreb, 1991., str. 118, ISBN 86-407-0059-1
- ↑ Matarić - povijest
- ↑ Ante Sekulić: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb 1989., str. 83, ISBN 86-03-99816-7
- ↑ Zapadnobački okrug Istorijat Sombora (srpski)