Narodno graditeljstvo
.jpg){kind=link}
Narodno graditeljstvo, poznato i kao pučko ili seljačko graditeljstvo, odnosno tradicijska, folklorna ili ruralna arhitektura, je skupni pojam za umijeće gradnje i građevine podignute izvan gradskih sredina i djelovanja školavanih graditelja i arhitekata,[1] nastale za potrebe socijalno i obrazovno nižih društvenih slojeva; suprotan je pojmu tzv. visoke, odnosno stilske arhitekture.[2]
Kako nije poseban arhitektonski pokret ili stil, nego samostalna kategorija koja obuhvaća širok raspon i raznolikost tipova zgrada, s različitim metodama gradnje iz cijelog svijeta, uključuje povijesne i aktualne, klasične i moderne primjere.[3]
Narodna se arhitektura najčešće svrstava po građi u kamenu, drvenu i kombiniranu (pleternu) arhitekturu. Kamena arhitektura je raširena u primorskim ili krškim, a drvena u brdskim i šumovitim krajevima. Razvijeniji tip je gradnja zidanim ukrižanim gredama koje su ispunjene nabijenom zemljom ili opekom (na kanate, bondruk, skeletna gradnja). Osim kuća, pučkom graditeljstvu pripadaju razne građevine namijenjene gospodarskom životu (ambari, staje, peći, mlinovi, bunje) i objekti sakralne namjene (crkve brvnare, groblja). Tradicijsko graditeljstvo se održalo do početka 20. stoljeća, a u nekim krajevima i nakon toga. Prodorom urbanizacije i utjecajem civilizacijskih činilaca naglo se mijenja izgled sela, a ovakva gradnja ustupa mjesto suvremenoj gradnji.[4]
Zbog korištenja tradicionalnih metoda gradnje i lokalnih graditelja, narodne građevine smatraju se kulturnim izrazima (starosjedilačkim, autohtonim, izrazom predaka, ruralnim, etničkim ili regionalnim), koliko i arhitektonskim artefaktima.[5]
Zbog toga se neke narodne građevine prepoznaju kao „pojedinačna kulturna dobra” (nepokretni objekti koji imaju izrazit povijesni, umjetnički, znanstveni, društveni ili tehnički značaj) koja uživaju zaštitu države.[6]
U povijesti arhitekture i povijesti umjetnosti gotovo zanemareno ili tek rubno obrađeno, u većoj je mjeri predmet zanimanja etnologije, koja proučava graditeljsko oblikovanje, povezanost građevina s tipom tradicijskoga privređivanja, obilježja unutarnjeg uređenja te tipično ponašanje ljudi u stambenoj i izgrađenoj sredini. Seoski su se graditelji služili prirodnim materijalima za gradnju (drvo, kamen, ilovača, slama, trska), a pri izboru lokacije uzimali su u obzir klimatske osobitosti, reljef, hidrološke prilike i sl. Rezultat je očigledna prilagođenost građevina okolišu, pa su seoska naselja i nastambe pridonosile osebujnosti pojedinih prostora,[2] a u posljednje vrijeme utječu na održivo graditeljstvo (zelena gradnja).
Narodno graditeljstvo u Hrvatskoj
.jpg){kind=link}
.jpg){kind=link}
I u Hrvatskoj je narodno graditeljstvo specifični izričaj regionalne raznolikosti. Prema primjenjenim graditeljskim i prostornim rješenjima razlikuju se tri područja.
U primorskom dijelu Hrvatske gradilo se od kamena, obrađena (klesana) i vezana žbukom ili neobrađena i slagana u suho (staje, ograde i sl.). Krovovi blagih kosina, dvostrešni, pokriveni su kalanim, vapnenačkim pločama ili valjkastim crijepom (kupe kanalice). Prevladavale su uske, visoke kuće: u prizemlju je spremište (konoba); vanjske kamene stube vode na kat. Uz ulazno pročelje redovito je kamena terasa (balatura), koja je, položena na prizemni kameni luk, tipični graditeljski element jadranske kuće. Na katu su soba i kuhinja ili pak je, češće, kuhinja smještena u potkrovlje. Središnje mjesto u kuhinji zauzimalo je povišeno ognjište (komin) s napom za odvod dima, povezanom s dimnjakom. Kruništa dimnjaka bila su najrazličitijih oblika. U jadranskom zaobalju prevladavala je prizemnica s kuhinjom (ognjenica) i sobom (kuća). Okućnica je redovito bila malena, većinom neograđena, osim u istarskim selima, gdje su uz ograde dominirala istaknuta kamena vrata (portuni), a kuće uvijek međusobno povezane u neki oblik malenog ruralne stambeno-gospodarstvene cjeline.[7] Staje za stoku bile su manje jednoprostorne zgrade od suhozida s krovnim pokrivačem od slame, trske ili granja. Zajednički objekt cijeloga sela bila je uljara, s mlinom za mljevenje maslina (mlinica, toš), tijeskom (torkula) i ostalim napravama za dobivanje ulja.[4] Iako se žito mljelo većinom na kućnim ručnim mlinovima, u nekim su obalnim mjestima u prošlosti postojale i vjetrenjače. Na udaljenim poljima gradila su se skloništa: jednostavne zgrade u suhozidu s krovom od nabacana granja (poljska kućica, sinica) ili kružne s tzv. nepravom kupolom (bunja, ćemer, trim, kažun). Opskrba vodom rješavala se i skupljanjem kišnice u cisternama, kojima se skladno isklesana kamena grla često nalaze na kućnoj terasi. Sela, primarno smještena uz uvale, rubove kraških polja i vrtača, pretežno su zbijena, s kućama prislonjenima jednom uz drugu i uskim popločanim ulicama. Obradive površine oko sela, opasane ogradama od naslagana kamenja (gromače), bile su tipična oznaka primorskih krajolika.[2]
U gorskoj i središnjoj Hrvatskoj prevladavala je drvena građa, često u kombinaciji s kamenom (u temeljnom ili prizemnom dijelu). Zidovi su bili građeni od vodoravno složenih tesanih ili piljenih greda (rijetko oblica ili poluoblica), s različito udešenim usjecima za njihovo čvrsto spajanje na uglovima, ili pak od kombinirane konstrukcije vodoravnih i u razmacima postavljenih uspravnih greda. Strmiji krovovi s četiri jednake strehe (Lika) ili, češće, sa smanjenim trokutastim zabatnim strehama (poluskošeni) bili su pokriveni slamom, poslije pločastim crijepom, a katkada i tesanim daščicama – šindrom. Prizemnice su imale trodijelni tlocrt: u sredini je bila kuhinja s poluotvorenim ognjištem, koje se nastavljalo u sobnu peć, građenu od pećnjaka. S jedne strane kuhinje bila je veća soba (hiža), a s druge strane manja (hižica), koja je mogla biti i ostava. Ako je kuća na kosu terenu, donji je dio podzidan kamenom pa se tu dobiva podrumska prostorija za spremište, gdjegdje i za staju, dok je gornji dio kuće s jedne ili s dviju strana opasan trijemom. U kućama Gorskoga kotara uobičajeni trodijelni tlocrt katnoga stambenog dijela podijeljen je u dva trakta, pa obuhvaća pet do šest prostorija: predsoblje, kuhinju s ostavom te dvije do tri sobe. Poseban tip nastambi prevladavao je u poplavnim područjima uz veće rijeke, gdje su kuće stajale na drvenim ili od opeka građenim stupovima, tzv. sohama. Od tih su sošnica vjerojatno nastale skladne katne kuće, građene u Pokuplju, Turopolju, Posavini, zapadnoj Slavoniji (brvnara; čardak). Oko kuća bila su prostrana, katkad i ograđena dvorišta s objektima gospodarske namjene: stajama za stoku, štagljevima, spremištima za kukuruz u klipu, sagrađenima od ljeskova pruća, sušnicama za sušenje lana, konoplje i voća. Ako se radilo o prebivalištu mnogočlane proširene obitelji, na dvorištu su se redale i pomoćne stambene zgrade, jednoprostorne komore za noćivanje pojedinoga bračnog para. Na potocima u blizini sela stajale su drvene vodenice za mljevenje žita, a u vinogradima kolibe (klijeti). U gorskim i brežuljkastim predjelima sela su uglavnom bila raštrkana, sastavljena od nekoliko odvojenih zaselaka, dok su u ravničarskim krajevima bila zbijena, s okućnicama pretežno smještenima uz put ili uz rijeku.[2]
Na sjeveru i istoku Hrvatske zidovi kuća građeni su od zemlje: nabojem, domaćom nepečenom ciglom (ćerpič) ili pravom pečenom opekom. Udomaćena je i kanatna gradnja zidova: osnovna konstrukcija od vodoravnih, uspravnih i kosih greda ispunjena je pleterom, tesanicama ili opekom; sve se premazivalo mješavinom zemlje i pljeve te zatim obijelilo. Kuće su prizemnice, većinom s dvostrešnim krovom od slame ili trske, poslije od pločastoga crijepa, s trijemom duž dvorišnoga pročelja. Pretežno su užom stranom bile okrenute ulici. Po Slavoniji i Baranji uobičajene su duge, jednokrovne zgrade, gdje se na glavnu stambenu kuću nastavljaju i stambene prostorije za uže obitelji, s posebnim ulazima iz trijema (kućari, kiljeri), kao i ostale gospodarske prostorije: spremišta, staje, pecare za rakiju i sl. Na uskom, dugačkom dvorištu dominirao je bunar s đermom te dekorativno urešen drveni ambar za žito. Mlinove je pokretala stoka, pa su to bile veće zgrade kružna tlocrta i stožasta krova (suvare).[2] Sela su u ravničarskim krajevima najčešće zbijena, s pravilnim okućnicama poredanima uz ulicu (šor). Dvorišta su prema ulici ograđena drvenom ogradom (taraba) s malim vratima za pješake i velikima za kola. Izvan naselja nalaze se posebni gospodarski pogoni, salaši, stanovi, sa zgradama za stanovanje i nastambama za stoku. Značajka toga područja su i zemunice, prostorije iskopane u laporu, koje služe kao spremišta.[4]
Tijekom 20. st. i u hrvatskim se selima postupno napuštala gradnja prirodnim materijalom, drvenim tehnikama i tradicijskim oblikovanjem. Pojedini vrjedniji primjerci ili sklopovi narodnoga graditeljstva zaštićuju se kao spomenici kulture in situ ili prenose u etnoparkove.[2]
Literatura
- Alcock, N. W., Vernacular architecture (Folk architecture), Grove Art Online, Oxford University Press, 2003. ISBN 978-1-884446-05-4
- Stanko Antić, Tradicijsko graditeljstvo Vinodola (PDF), Vinodolski zbornik 13, 2010., str. 193.-215.
- Živković Z., Hrvatsko tradicijsko graditeljstvo (PDF), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, 2013., 306 str. ISBN 9789533120232
Izvori
Poveznice
Vanjske poveznice
- Tradicijska arhitektura Hrvatskog zagorja u Žitnici Rupe, Dubrovački muzeji, 9. srpnja 2015.
- Krapje – selo graditeljske baštine, 17. srpnja 2019.
- ↑ Alcock, 2003.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 graditeljstvo, narodno, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 27. kolovoza 2026.
- ↑ R. W. Caves, Encyclopedia of the City, Routledge, 2004., str. 750. ISBN 978-0415862875
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Hrvatska likovna enciklopedija, knjiga 5. Mosl-Prib, gl. ur. Žarko Domljan, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vijesnik d.d., Zagreb, 2005. str. 33.-34. ISBN 953-98026-7-9
- ↑ J. Philip Gruen, Vernacular Architecture u Encyclopedia of Local History, 3. izd., ur. Amy H. Wilson, Rowman & Littlefield, Lanham, Maryland, 2017., str. 697.-698.
- ↑ Tradicijsko graditeljstvo, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Pristupljeno 27. kolovoza 2026.
- ↑ narodno graditeljstvo, Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. Pristupljeno 27. kolovoza 2026.