Mangistau (oblast)
Маңғыстау облысы Predložak:Kaz icon Datoteka:Mangystau Region Coat of Arms.svg | |
|---|---|
| Položaj Mangistauske oblasti u Kazahstanu | |
| U sastavu |  Kazahstan
|
| Upravni oblik | oblast |
| Glavni grad | Aktau |
| hakim | Nurdaulet Kilibaj[1] |
| Površina | 165642 km2 |
| Stanovništvo | 805.363 |
| Gustoća | 5 stanovnika na km2 |
| Pozivni broj | +7 (729) |
| Web stranica | |
| {| class="infobox" style="width:22em; text-align:left; font-size:90%;" cellpadding="3" | |
| Kamene džamije i pripadajuća sveta mjesta Mangistaua | |
 Svjetska baština – UNESCO
| |
| Kamene džamije i pripadajuća sveta mjesta Mangistaua | |
| Kazahstan
| |
| Godina uvrštenja: | 2026. (48. zasjedanje) |
| Vrsta: | Kulturna baština |
| Mjerilo: | (ii), (iii)Mangyšlak/Мангышлак |
| Ugroženost: | ne |
| Poveznica: | {{{poveznica}}} UNESCO |
|} Mangistauska oblast (kaz. Маңғыстау облысы, rus. Мангистауская область) je kazahstanska oblast na jugozapadnom dijelu Kazahstana koja je ime dobila po istoimenom poluotoku (kaz. Маңғыстау, rus. Mangyšlak/Мангышлак) na sjeveroistočnoj obali Kaspijskoga jezera. Na sjeveru graniči s kazahstanskim oblastima Atyrau i Aktobe, na istoku s Republikom Uzbekistanom i na jugu s turkmenistanskom provincijom Balkan welaýaty. Glavni grad oblasti i najvažnija luka je Aktau. Ima površinu od preko 165.000 km² i rijetko je naseljena; prema popisu iz 2025. godine brojala je 805.363 stanovnika, što je više nego duplo od 2007. god.[2]
Zemljopisne odlike
Mangistau je polupustinjska zaravan s uzvisinama do 555 m na sjeveru (Karatau) i zatvorenim zavalama (depresija Karakija – 132 m) na jugu. Prema istoku prelazi u ravnjak Ustjurt, dok se poluotok Mangišlak s planinama Mangistau protežu daleko u Kaspijsko jezero, uključujući poluotok Busači, koji je prekriven slanim močvarama. Mangistau nema stalnih vodotoka.[3]
Klima je izrazito kontinentalna (hladna pustinjska i hladna stepska). Prosječne temperature u siječnju kreću se od -4 °C do -9 °C, a u srpnju od +25 °C do +29 °C. Padne 100 do 150 mm oborina na godinu.
Državni prirodni rezervat Ustjurt dom je za 263 biljnih vrsta i raznolikom rasponu životinjskih vrsta. Rijetke ptice uključuju plamence, tatarske sokolove, sive sokolove, supove i orlove sove. Među sisavcima koji ovdje žive su ustjurtski muflon, perzijska gazela, karakal, stepska mačka, stepski tvor, barhanska mačka i gepard.
-
Prirodni rezervat Žabajuškan
-
Božira, tajanstveni prirodni habitat
-
„Dolina kugli” (Toriš) na planini Šerkala
-
Ustjurt i pustinjski krajolik Mangistaua
-
Rezervat Žabajuškan
Povijest
Prema arapskim geografima, ovo područje je uglavnom bilo nenaseljeno do 10. stoljeća kada su se doselile skupine Turkmena u bijegu od Ojguza. God. 1097. seldžučki guverner Horezma se sukobio s Turkemnima i Horezmijsko Carstvo je 1127. godine okupiralo cijeli poluotok Mangišlak. Isprva je pripadao Gorganskoj, a poslije Mazandaranskoj pokrajini.
Mongoli ga osvajaju 1221. godine i od tada je redom dio Zlatne Horde, Nogajske Horde, Uzbeškog Kanata i Kazaškog Kanata. U to vrijeme, zbog odumiranja stepe i učestalih racija Kalmika, stanovništvo se masivno odselilo. Kako bi zaštitio trgovinu s Ruskim Carstvom, Anuša Kan je pripojio ovo područje 1676. i izgradio je utvrdu u luci Karagan 1687. god. Nekoliko ruskih ekspedicija od 1834. godine dovelo je do osnivanja garnizona u Novo-Petrovskoju, što je dovelo do vojnog sukoba s Kanom Kive. Do 1840-ih doselili su se Kazasi, a Turkmeni su uglavnom napustili područje. Ruska dominacija je započela osvajanjem Krasnovodska 1869. godine i oni osnivaju Mangišlaški rajon. God. 1873. Kiva se predala i Mangišlak je pripojen ruskoj Transkaspijskoj oblasti 1881. god.
Boljševici su osvojili ovu oblast 1920. i pripojena je Kazaškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Današnja oblast je nastala 20. ožujka 1973. godine od južnog dijela Gurijevske oblasti. Isprva se zvala Ševčenkovska oblast, po svom glavnom gradu, koji se zvao Ševčenko od 1964. do 1991. godine. Godine 1988. Ševčenkovska oblast je ukinuta, a zatim ponovno uspostavljena 1990. Nakon neovisnosti Kazahstana, postala je Mangistauska oblast, a njezin glavni grad preimenovan je u Aktau.
Znamenitosti
Kompleksi, lokalno poznati kao „podzemne džamije”, posebna su vrsta građevina stvorenih u prirodnim špiljama, uklesanih u strme stijene ili ukopanih u zemlju u polupustinjskom krajoliku Mangistaua. Pet svetih mjesta, uklesanih u stijenu, zajedno s okolnim opsežnim grobljima (Beket-Ata, Šopan-Ata, Karaman-Ata, Šakpak-Ata i Sultan-Epe), povezani su sa sufijskim učiteljima od 12. do 18. stoljeća. Oni predstavljaju nomadsku kulturu koja je rezultat evolucije svetih praksi u kojima se islamska sufijska duhovnost organski nastavila i transformirala drevnije prakse povezane s štovanjem predaka, svetošću krajolika i ulogom duhovnih vođa. Stoljećima su bila važna odredišta hodočašća. Sveta mjesta uklesana u stijenu kreću se od manjih građevina do složenijih prostora. Imaju različite arhitektonske rasporede i organizaciju, uključujući molitvene dvorane, mihrabe, sobe za kontemplaciju i samorefleksiju, višenamjenske prostore i grobnice svetaca. Kompleksi obuhvaćaju dvorišta, izvore vode, sveta staza, staze i groblja, od kojih potonja datiraju od 10. do 20. stoljeća.[4]
Stanovništvo
U ovom području živi više od 90 nacionalnosti, od kojih su otprilike 91,22 % Kazasi, 5,21 % Rusi i 0,9 % Azeri.[2] God. 2015. gustoća naseljenosti bila je 4,5 stanovnika po km² (za usporedbu: Kazahstan u cjelini ima gustoću naseljenosti od 5,57 stanovnika po km²). Muslimani čine 69,21 %, kršćani 4,21 % i ateisti 4,38 %.
|
|
|
|
Uprava i podjela
Regija je podijeljena na sedam okruga (kaz. Аудан, Audan; rus. Район, Raion). Dva grada, Aktau i Žangaozen, čine svaki svoju urbanu regiju, a pored njih postoji još jedan grad u oblasti: Fort-Ševčenko u Tupkaraganskom okrugu.
| Audan | Površina (km²) | Broj stanovnika | Sjedište | |
|---|---|---|---|---|
| Aktau (grad) | 76 | 293.555 | Aktau | |
| Beineu | 40.519 | 72.842 | Beineu | |
| Karakija | 64.297 | 36.484 | Kurik | |
| Mangistau (audan) | 47.018 | 34.850 | Šetpe | |
| Munajli | 4.922 | 172.701 | Mangistau (naselje) | |
| Žangaozen (grad) | 52 | 154.044 | Žangaozen | |
| Tupkaragan | 8.520 | 40.887 | Fort-Ševčenko | |
| Od 1. siječnja 2025.[2] | ||||
Gospodarstvo
Najvažniji gospodarski sektori u regiji su proizvodnja nafte i prirodnoga plina. Bogata ležišta nafte i prirodnoga plina otkrivena su 1961. godine. Pored toga, važni su i uređaji za desalinizaciju vode, te ležišta smeđega ugljena, manganove, željezne i uranijeve rude. Petrokemijska i kemijska industrija, metalurgija, strojogradnja. Ekstenzivno stočarstvo je u zaleđu, a uz obalu - ribolov.[3]
Prijevoz
Dva međunarodna prometna koridora, TRACECA i sjever-jug, prelaze preko oblasti, povezujući istočnu Europu sa srednjom Azijom i sjevernu Europu sa zemljama Perzijskog zaljeva. Postoji željeznička veza između Beinéoua i Žanaozena preko Aktaua. Cestovna mreža ukupno ima 2581 kilometar. U oblasti se nalaze luka Aktau, luka Bautin i luka Kurik.[5]
Izvori
- Ovaj članak je djelomično preuzet iz članka na njemačkoj Wikipediji pod naslovom Mangghystau (Gebiet) (vidi povijest promjena)
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||
- ↑ (vd) od 17. svibnja 2024.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ 3,0 3,1 Mangišlak, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 12. kolovoza 2026.
- ↑ Kamene džamije i pripadajuća sveta mjesta Mangistaua, UNESCO (eng.) Pristupljeno 12. kolovoza 2026.
- ↑ Қazakқ enciklopediâsy, Nacionalna enciklopedija, Kak, vol. III. str. 474.–478., Almaty, Kazahstan, 2006. ISBN 9965-9746-4-0 (rus.)