Krunidba Blažene Djevice Marije

Krunidba Blažene Djevice Marije tema je kršćanske umjetnosti, posebno popularna u Italiji od 13. do 15. stoljeća. Krist, ponekad u pratnji Boga Oca i Duha Svetoga u obliku goluba, stavlja krunu na glavu Marije kao Kraljice Neba. U ranim verzijama okruženje je Nebo zamišljeno kao zemaljski dvor, s osobljem svetaca i anđela; u kasnijim verzijama likovi sjede na oblacima.

Tema je jedna od najčešćih na sačuvanim talijanskim pločama iz 14. stoljeća, uglavnom izrađenim za bočni oltar u crkvi. Mnoge rimokatoličke crke imaju bočni oltar ili kapelu posvećenu Mariji.

Službeni status i blagdan

Vjerovanje u Mariju kao Kraljicu Neba dobilo je papinsko odobrenje Pija XII. u enciklici Ad Caeli Reginam od 11. listopada 1954.^[1] Rimokatolička Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice svakog 22. kolovoza. Blagdan se prije slavio 31. svibnja, na kraju Marijinog mjeseca.

Čin krunjenja Djevice Marije za Kraljicu Neba i Zemlje nakon Uznesenja tradicionalno je katoličko vjerovanje koje se odražava u krunici. Krunidba Blažene Djevice Marije peto je od slavnih otajstava krunice.^[2]

Podrijetlo i razvoj

Prizor je posljednja epizoda u životu Djevice Marije i slijedi nakon njezina Uznesenja. Biblijska osnova nalazi se u Pjesmi nad pjesmama (4,8), Psalmima (45, 11–12) i Otkrivenju (12, 1–7). Naslov „Kraljica neba” ili „Regina Coeli” za Mariju datira barem iz 12. stoljeća.

Tema se prvi put pojavljuje u umjetnosti u Engleskoj, u „Benediktionalu” sv. Æthelwolda (963. - 984.). Brzo je prihvaćena i istaknuta na portalima francuskih gotičkih katedrala kao što su: Senlis, Chartres, Notre-Dame de Paris, Amiens i Reims.

Čin krunidbe duboko je ukorijenjen u Bibliji, odražavajući obećanje vječne nagrade za sve vjernike, kao što se vidi u Jakovu 1,12.