Križar (valuta)
Za druga značenja, pogledajte Križar.| Korisnik | Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija |
Križar je bila hrvatska nacionalna valuta u doba bana Josipa Jelačića tijekom 1848. i 1849. godine.[1] Tiska u vrijeme kada je Hrvatska pomišljala na osamostaljenje od Ugarske, a vjerojatno i Austrije.[2]:92. Kovan je tijekom pet mjeseca.[2]:93.
Opći podatci
Križari su bili tiskani na papiru[1], a kovanice lijevane od bakra. Također su se kovale srebrne cvancike.[3]
Ime je dobio po bečkom novcu kreuzeru (krajcaru) na koji je sličio. Kovani su u zagrebačkoj kovnici novca, koja je za ovu prigodu proradila nakon nekoliko stoljeća. Kovanje križara dogodilo se je u trenutku kad je Ugarska pala u nemilost Austrije i svih odanih pristaša habsburške krune, jer je pošla u rat za neovisnost, pritom ne davajući prostora ostalim narodima koji su se našli u njoj. Pohodom hrvatskih postrojba na Ugarsku Hrvatska se je oslobodila ugarskih političkih i gospodarskih pritisaka te je mogla slobodnije voditi svoju gospodarsku i monetarnu politiku. Dok je prva okolnost bila u pravcu smjeti, druga okolnost bila je u pravcu morati, jer zbog ratnih okolnosti iz bečke kovnice više nije redovno pristizao novac.[1] Dotok sitnoga i krupnog novca iz Beča sasvim je zaustavljen pa je zavladala velika nestašica metalnog novca, koji se smatralo jedinim pouzdanim. Situacija je postala toliko očajna da su neki gradovi i vlastelinstva posegnuli za izdavanjem vlastitog novca (1848. riječki karantan, 1849. bakarski krajcar, 1848. karlovački krajcar - prvi prvi papirnati novac s tekstom na hrvatskom, 1849. osiječki asignati trgovca Antuna Goriuppa po nalogu grofa Kázméra Batthyányja, 19. ožujka 1849. doznake-zadužnice vlastelinstva Schaumburg-Lippe U Virovitici i Miklušu)[2]:94.
Zbog velike potrebe za novcem koju je stvarao rat protiv Mađarske, još prije tiskanja vlastite valute križara, Hrvatska je 5. lipnja 1848. tiskala asignacije (banski asignati; prvi povijesni pokušaj izdavanja hrvatskoga papirnatog novca) u apoenima od 25, 100 i 1000 forinta, koje su trebale trebale poslužiti za podići zajam od pola milijuna forinta. Izdala ih je Hervatska deržavna kasa, a na njima je bio potpis bana Jelačića. Zajam pokriven asignacijama nije podignut. 28. kolovoza 1848. ban Jelačić je poslao Austrijskoj nacionalnoj banci podnesak na milijun forinta, i čini se da mu ga je banka odobrila tako da zajam pokriven asignacijama nije trebao. Tiskane asignacije nisu stavljene u promet. 6. rujna 1848. je u Hrvatskoj kao temeljni zakon proglašen Ožujski (oktroirani) ustav (od 4. ožujka 1848.).[2]:95.
Da bi se izbjegle pogibeljne posljedice po gospodarstvo cijele hrvatske države, hrvatska vlada na čelu s banom Josipom Jelačićem morala je upustiti se u projekt tiskati svoj papirnati i kovati bakreni novac.[1] Uzor je bila Mađarska koja je još prije tiskala svoj novac. Ban Jelačić je 1. prosinca 1848. donio odluku o osnivanju kovnice novca u Zagrebu, koja je trebala kovati bakrenjake i srebrenjake.[2]:94. Improvizirana kovnica je bila na Gornjem gradu. Planirani apoeni za kovanje bili su bakrenjaci od jednoga krajcara (“križara”) i srebrenjaci dvadeset krajcara, na koncu se kovalo samo bakrenjake u apoenu od jednog križara. [2]:95.
2. prosinca 1848. Bansko vijeće donijelo odluku na osnovi koje se od sredstava Hrvatsko-slavonske riznice ima nabaviti stroj za kovanje novca. [2]:94. Izradio ga je karlovački mehaničar Daniel Schultz. Skupa s Jakobom Pogorelcem ga je postavio u prizemlju Banskih dvora na Gornjem gradu.[2]:95. Kao i kovnica, stroj je bio na brzinu improvinizran. Uz to je bio slabe konstrukcije, kalup za kovanje lica novca napukao je s dolnje strane. Osoblje koje je rukovalo tim strojem nije bilo iskusno i ishod svega je nevješto iskovan novac. Posljedica je da je na iskovanim primjercima vrlo tusta crta koja prelazi preko prvih pet slova natpisa KRALJEVINA. Rub kovanica je ravan. Na kovanici velikim slovima piše HÈRVAT.[1]
12. travnja 1849. je bečka vlada donijela akt kojim je zabranila tiskanje asignacija.[2]:95. Kako je ratno stanje prestalo, 16. srpnja 1850. Bansko vijeće je naložilo uništiti (na mađarski veliki pritisak[4]; sami čin tiskanja novca ugrožavao je državni monopol na tiskanje[2]:96.-97.) neuporabljene primjerke spaljivanjem, točnije, primjerke koje je ban potpisao a nisu bili izdani. Uništavanje je obavljeno uz strogi nadzor 22. srpnja 1850. i vrlo je malo sačuvanih primjeraka ostalo.[2]:96.
Poslije dvije godine stigao je izravni nalog od državnog vrha iz Beča da se sve novčanice moraju uništiti, jer je jedino vlada (austrijski car) smio proizvoditi svoj novac.[1] Zbog toga je ostalo vrlo malo sačuvanih primjeraka.[5]
Vidi
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Jelačićevi križari . Arheološki muzej u Zagrebu na Facebooku. 27. ožujka 2021. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 Mira Kolar-Dimitrijević: Povijest novca u Hrvatskoj od 1527. do 1941. godine. Hrvatska narodna banka, Zagreb, 2013. ISBN 978-953-8013-03-4
- ↑ novac. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 31.3.2026. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/novac>.
- ↑ asignati, banski. Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 20. lipnja 2013. Pristupljeno 1. travnja 2026.
- ↑ Ivica Beti: Nepoznati detalji iz života legendarnog bana Josipa Jelačića. Lokalni.hr. 13. studenoga 2020. Pristupljeno 31. ožujka 2026.
Vanjske poveznice
- Irislav Dolenec: Izvorni otkovi ili krivotvorine otkova od jednog križara iz 1849. godine zagrebačke kovnice?. Hrvatska numizmatika. (Izvor: Numizmatičke vijesti, br. 1 (46), god. 35.) 13. travnja 2007. Arhivirano 30. lipnja 2022.