Istarski borac

Istarski borac^[1]^[2]^[3], časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja, izlazio je u Puli 1953.–79., s prekidima 1965.–68. i 1975.

Imao je veliku ulogu u poslijeratnom razvitku hrvatskoga jezika, ponajprije u opismenjavanju mladeži, ali i u književnim počecima i afirmaciji mladih.

Više je puta mijenjao nazive i izdavače. Kao Istarski borac izlazio je 1953.–61., a izdavač mu je 1953.–54. bila Literarna sekcija »Branko Semelić« te 1954.–61. Literarni klub Istarski borac. Potom je 1962.–64. dobio formu novina s nazivom Glas mladih te je izlazio kao List narodne omladine Istre 1962.–63., a kao List za kulturu i društvena pitanja omladine Istre 1964. Izdavač mu je bio Kotarski komitet Narodne omladine (1962.), Literarni klub Istarski borac (1963.–64.) te Kotarski komitet Saveza omladine Pula (1963.).

Pod naslovom Istarski borac (nova serija) ponovno izlazi 1969.–73. kao Časopis mladih Istre te 1974. kao Časopis za kulturu i društvena pitanja amatera i entuzijasta Istre, a nakon pauze 1975. pojavljuje se pod naslovom Ibor, i to kao Glas mladih Istre 1976.–78. te kao Glas mladih Istre i Časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja 1979. Izdavač nove serije bili su Literarni klub (1969.–74.) i Konferencija Socijalističke omladine Pula (1974.), a Ibora Literarni klub Istarski borac.

Kontinuitet izlaženja časopisa nije obilježen na pravi način, tj. vrijeme od pet godina kada nije izlazio prikazano je numeracijom na časopisu kao da je izlazio. Trogodišnje postojanje Glasa mladih registrirano je samo jednim godištem. Nova serija Istarskoga borca započela je s 11. godištem, koje je već numerirano u Glasu mladih. Realno je časopis izlazio samo 21 godinu s 21 godištem, ali vremenski tijekom 26 godina, jer je posljednji svezak, od ukupno 74, izašao u kolovozu 1979.

Ibor, Glas mladih Istre, korice zadnjeg broja – prije zabrane

Mijenjali su se vrsta periodika (časopis – novine – časopis), formati, urednici, uredništva, politika rada, sadržaj i redovitost izlaženja. Premda naoko naivan i mladenački, uvijek je bio na udaru politike. Glavni urednici bili su: Ljubica Ivezić (Filipić-Ivezić), Mario Kalčić, Miroslav Bertoša, Darko - Božidar Krušić, Zoran Ivezić, Valnea Dučić, Zlata Fabris, Viktor Mimo Papić, Zdenka Višković-Vukić, Ana-Marija Žiković, Petar Krelja, Ive Rudan, Vesna Brnabić, Jadranka Ostić, Edvard Gri, Nevenko Petrić, Boris Biletić i dr. U njemu su stasali mnogi poznati pjesnici, prozaici, povjesnici, kritičari, novinari i dr. Kao gosti javljali su se učenici osnovnih škola poezijom, prozom i izvješćima o svome radu. Najviše priloga objavljivali su učenici srednjih škola, posebice Gimnazije »Branko Semelić« u Puli te studenti, zaposlena mladež i vojnici.

Tijekom godina 1953.–79. časopis se razvijao, objavljujući raznovrsne priloge iz književnosti te kulturnoga, društvenog, sportskog i političkog života. U Borcu je do 1961. prevladavala poezija i proza mladih s osvrtima, crticama i šalama; 1962.–64. list je postajao informativan, s dosta politike, ali s manje poezije i proze; 1969.–74. u novoj seriji Istarskoga borca objavljuju se osvrti, prikazi i kritike.

U razdoblju 1976.–79. Ibor je imao tendenciju prerastanja u ozbiljniji književni i kulturni časopis, tražeći slobodniji duh izražavanja, s vrlo ozbiljnim pristupima kulturi, uvodeći strane književnosti u svoj sadržaj te njegujući istarsku dijalektalnu riječ. Izmicanje političkoj kontroli ujedno je bilo i razlogom njegova ukidanja. „Slučaj Ibor“ (dokumentirani fotokopirani svezak svih važnijih napisa/polemika o partijskim pritiscima komunističke vlasti i njenih eksponenata te obrani zadnjega uredništva: od stvaranja „slučaja“, preko suđenja i presude mladome uredništvu, do kasnijih odjeka u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji – dostupan je u fondu Sveučilišne knjižnice u Puli i još nekim knjižnicama) formalno je kao povod stvorila dnevna politika objedama zbog objavljivanja poeme „Molim te, učitelju“ (Please master) Allena Ginsberga, ali su uzroci, sudski proces i zabrana u svibnju 1980. bili dubljih korijena.

Digitalizirana izdanja Istarskog borca i Ibora dostupna su na Istarskim novinama online.

O fenomenu ovoga časopisa i kluba – mađu najstarijima, ako nije bio i najstarije takovrsno okupljalište mladih u Hrvatskoj drugoga poraća – napisano je razmjerno dosta tekstova, ali malo objektivnih i analitičkih, slučaj se našao i u sadržajima nekoliko knjiga te je bio predmetnom diplomskih i poslijediplomskih radova.

Ovaj su klub i časopis od ranih 1950-ih do 1980., dakle u svim njegovim „fazama“, obilježila imena poput: Miroslava Bertoše, Petra Krelje, Miroslava Sinčića, Albina Crnoborija, Marija Kalčića, Milana Osmaka, Ive Rudana, Krste Skazlića, Vlade Ribarića, Darka Krušića, Zlate Klapčić, Branislava Bimbašića, Boška Obradovića, Vesne Girardi Jurkić, Zlate Fabris Knez, Drage Orlića, Branka Sušca, Jelene Lužina, Zorana Ivezića, Zdenke Višković-Vukić, Daniela Načinovića, Antuna Milovana, Valnee Delbianco, Jadranke Ostić, Slavka Kalčića, Miodraga Kalčića, Borisa (Domagoja) Biletića, Ivana Pletikosa, Nevenka Petrića, Josipa Ivančića, Alda Monfardina, Valtera Smokovića... Surađivali su Renato Percan, Alojz Orel, Martin Bizjak, Heda Gärtner, Predrag Spasojević, Miroslav Mandić...

Objavljena je i Bibliografija Istarskoga borca / Ibora (Pula, 2006.) autorice Marije Petener-Lorenzin te memoarska knjiga osnivačice kluba i časopisa, prof. dr. Ljubice Ivezić, Odbljesci pamćenja (Pula, 2012.).