Iseljavanje muslimana iz Austro-Ugarske bio je masovni proces iseljavanja muslimana iz područja Sandžaka i Bosne i Hercegovine, nakon Berlinskog kongresa 1878.[1] Prema nekim procjenama, iselilo se je od 100.000 do 200.000 ljudi. U Bosni i Hercegovini zabilježen je pad od 9% muslimana od popisa iz 1879. u odnosu na onaj iz 1921. Većina njih odselila se sa željom da nastave živjeti sukladno tradicionalnim iskustvima, unutar islamsko-teokratske države kakvo je bilo Osmansko Carstvo.[2] Pored Austro-Ugarske značajnu ulogu u iseljavanju Bošnjaka odigrala je i sama Turska u nastojanjima da popuni svoje teritorije.[3]
Muslimani se iseljavaju u preostale dijelove osmanske države. Većina se je iselila u Istanbul, Karamurselu, Bursu, Hamidiju, Izmir i ostale druge gradove Osmanskoga Carstva. Podosta se je iselilo u bliže krajeve Kosova (Mitrovica, Priština), Crne Gore, Srbije, Albanije, Grčke (Solun) i Makedonije (Skoplje). Vlada države zabranila je iseljavanje u većim skupinama radi sigurnosti sustava i sprječavanja izbijanja novog oružanog otpora. Iseljavanje je po nekima bio oblik muslimanskog prosvjeda protiv austro-ugarske vladavine.[1]
Ekonomski razlozi nisu bili razlog iseljavanja jer je civilni upravitelj Benjamin Kállay od početka u svojem vođenju BiH radio na obrani velikomađarskih interesa, kojima je najveća opasnost bila ujedinjenje austro-ugarskih Slavena protiv mađarskog interesa. Zbog toga je Kállay nastojao u BiH voditi politiku koja bi spriječila jačanje ujedinjavanja južnoslavenskih naroda. Age i begovi, koji su i dalje bili gospodarski najsnažniji sloj bosanskohercegovačkog stanovništva i koji su na gospodarskom planu nastojali zadržati svoje posjede, postali su mu saveznici. Muslimani se nisu iseljavali ni zbog kakvog pritiska na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kod muslimana bitan se dio na nacionalnom i vjerskom planu zalagao za bošnjaštvo, odnosno za stvaranje bosanskohercegovačkog nacionalnog identiteta utemeljenog na islamskoj kulturi, a Kállay je u bošnjaštvu vidio prigodu i za ostvarenje mađarskih interesa, pa je pokušao Hrvate i Srbe u BIH prisiliti da se odreknu vlastitog nacionalnog identiteta i postanu Bosanci katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, grubo im zabranjujući nacionalne institucije i proganjajući isticanje njihova nacionalna imena, a pokušavao je nametnuti bosanski jezik. Zbog tog savezništva s muslimanskim plemstvom vrlo je dugo Austro-Ugarska odgađala sa sprovođenjem nužne mjere za modernizaciju na selu, agrarne reforme. Usprkos svim tim čimbenicima koji su im išli u korist, muslimani su se ipak iseljavali.
Još od osmanske vlade muslimanske obitelji dobile su povlasticu na oslobađanje od vojništva za one muslimanske obitelji koje su 1862. godine iz Srbije prebjegle u Bosnu. 15. ožujka 1882. Zemaljska vlada za BiH izdala je Naredbu broj 2396 kotarskim oblastima u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Donjoj Tuzli i Zvorniku, a kojom je potvrđena ta stara povlastica. Bilo je predviđeno da važi do kraja 1887. godine. Kotarskim uredima je naloženo da izvrše popis porodica prebjeglih iz Srbije i da ih oslobode poreza do daljnjeg, ukoliko se jave sporovi, rješavat će ih okružne oblasti. Novi vojni zakon snažno je motivirao muslimane na iseljavanje poslije donošenja tog vojnog zakona.[1]
Zemljoposjednici Fehim Đumišić iz Banje Luke i Osman Čengić bile su osobe oko kojih su se organizirali i okupili iseljenici. Visokoj Porti su slali peticije u kojima su naglašavali težak položaj muslimana u BiH. Postojala je nada kod iseljenih muslimana da će se roditi usporedni pokret, koji će i turskog sultana i austrijskog cara uvjeriti da muslimani stradaju pod pritiscima tadašnje vlasti.[1]
Pokret protiv iseljavanja muslimana nastao je usporedno s iseljavanjem. Predvodili su ga muslimanski intelektualci. Vrlo je zaslužan u tom pokretu pripadaju Mehmed Teufik-ef. Azapagić, koji je od 1893. do 1909. bio reis-ul-ulema u Bosni i Hercegovini. Snažan glas protiv iseljavanja digao je i hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić 1884. tekstom Patriotizam na turskom jeziku u listu Vatan, pozvavši zemljake na ostanak.[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 (boš.) Dijak Online EGZODUS PRADJEDOVA- Pismo Husein ef. Užičanina iz 1887. godine dijak.online je licenciran od strane Creative Commons Attribution 4.0 International License. Sva prava zadržana. Prenošenje i distribucija sadržaja je dozvoljena uz uvjet navođenja dijak.online kao izvora informacija. (pristupljeno 23. travnja 2020.)
- ↑ Saša Mrduljaš (2018). "Broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u Turskoj". Mostariensia 22 (2): 149–162. https://www.bib.irb.hr/916476 Pristupljeno 27. prosinac 2020.
- ↑ Lavić, Osman. Iseljavanje Bošnjaka muslimana iz BiH zavrijeme Austro-ugarske vladavine I Risalamehmeda Teufika Azapagića. str. 123. https://anali-ghb.com/index.php/aghb/article/download/404/788/