Gyula Andrássy stariji
| Gyula Andrássy stariji | |
|---|---|
| |
| predsjednik vlade Kraljevine Ugarske | |
| trajanje službe 17. veljače 1867. – 14. studenog 1871. | |
| Prethodnik | Bertalan Szemere |
| Nasljednik | Menyhért Lónyay |
| ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske | |
| trajanje službe 14. studenog 1871. – 8. listopada 1879. | |
| Prethodnik | Friedrich Ferdinand von Beust |
| Nasljednik | Heinrich Karl von Haymerle |
| Rođenje | 3. ili 8. ožujka 1823. |
| Smrt | 18. veljače 1890. |
| Politička stranka | Deákova stranka |
Gyula Andrássy stariji (Oláhpatak, 8. ožujka 1823.[1] ili Košice, 3. ožujka 1823.,[2], Slovačka – Volosko, 18. veljače 1890.), mađarski grof, državnik i političar. Djelovao je kao predsjednik vlade Kraljevine Ugarske (1867. – 1871.) te kao ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske (1871. – 1879.). Smatra se tvorcem dualističkog ustroja Austro-Ugarske (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Bio je konzervativni političar, podržavatelj Njemačkog Carstva i protivnik Slavena koje je doživljavao kao prijetnju, zbog čega je bio suprotstavljen Rusiji, a protiv razbijanja Osmanskog Carstva.
Životopis
Ušao je u politiku 1847. godine kao član Kossuthove radikalne reformske stranke. Sudjelovao je u revoluciji (1848. – 1849.) i borio se protiv Austrije te protiv nastojanja hrvatskog bana Josipa Jelačića da preuzme Međimurje i pripoji ga Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Poslije poraza mađarske revolucije 1849. godine, pobjegao je u egzil te je u odsutnosti osuđen na smrt. Živio je u emigraciji u Carigradu, Parizu i Londonu, a poslije pomilovanja 1857. godine, vratio se natrag u zemlju.[3]
Poslije povratka u Ugarsku, zauzimao se za pomirenje Mađara s dinastijom Habsburgovaca te se pridružio Ferencu Deáku (1803. – 1876.) u pregovorima koji su doveli do dualističkog kompromisa 1867. godine i stvaranja Austro-Ugarske monarhije. Poslije sklapanja nagodbe, Andrássy je imenovan za predsjednika vlade i ministra obrane Kraljevine Ugarske te je bio zadužen za finaliziranje ustavnih pregovora između Austrije i Ugarske.
Budući da je Slavene (Hrvati, Slovaci, Srbi, Rusini) doživljavao kao prijetnju za Ugarsku, oduprio se 1871. godine naumu austrijskog predsjednika vlade Karla Sigmunda von Hohenwarta da se podigne ustavni položaj Zemalja Krune sv. Vaclava. Andrássy je podržavao dobre odnose s Njemačkom zbog čega se nije upleo u Francusko-pruski rat 1870. godine.[4]
Kao ministar vanjskih poslova, složio se na Berlinskom kongresu 1878. godine da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, da Rusija ne bi profitirala od situacije izazvane pobunom 1875. godine, iako je to značilo uvođenje znatnog broja Slavena u granice Carstva. Taj čin nije osobito dobro dočekan ni u Austriji ni u Ugarskoj zbog čega je Andrássy 1879. godine podnio ostavku na položaj ministra vanjskih poslova. Njegov posljednji čin kao ministra bilo je stvaranje saveza između Austro-Ugarske i Njemačke koji je potrajao do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.[5]