Toggle menu
244,5 tis.
102
18
638,3 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Andrija Karčić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Andrija Karčić (Unije, 19. srpnja 1888.Schwabach kraj Nürnberga, 18. lipnja 1972.),[1] hrvatski lokalni i stranački dužnosnik i diplomat.[2] Po struci odvjetnik.[1]

Životopis

Rodio se 1888. godine. U Senju je pohađao klasičnu gimnaziju. Pošao je na studij u Zagreb, gdje je 1906. upisao bogoslovlje, a 1908. i pravo. Pravo je nastavio studirati u Pragu, a dovršava povratkom u Zagreb. Tijekom studija upoznao [[Ante Pavelić|Antu Pavelića]. U Zagrebu je diplomirao pravo ratne 1914.. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata mobiliziran je i poslan na bojište. Ipak, većinju je vremena bio u Pragu. Poslije rata kvarnerski su otoci pripali Italiji, uključujući i njegov rodni otok, no Karčić nije prihvatio biti talijanskim državljaninom te je emigrirao u Kraljevinu SHS, u Hrvatsku. Novo odredište mu je bio Karlovac, a potom Slunj u kojem je imao odvjetnički ured.[1] 1926. je došao živjeti i raditi u Rumu. Politički se usmjerio na očuvanje nacionalnog identiteta srijemskih Hrvata. [1] Članom HSS-a. U stranačkoj hijerarhiji je napredovao te je došao do mjesta predsjednika kotarske organizacije HSS-a za iločki kotar. Bio je narodnim zastupnikom. Blizak suradnik Vladka Mačka. Uhićen jer je navodno iznosio poštu Vladka Mačka dok je bio u zatvoru, pa je i sam osuđen na 13 mjeseca zatvora. Kaznu je izdržavao u mitrovičkom zatvoru [2] 1934. i 1935..[1] U Rumi je ostao do 1941. godine. Potom je pošao u diplomaciju novonastale NDH u kojoj je došao do visokih položaja. [2] Kad je proglašena NDH, poglavnik ga je pozvao u državnu službu. Namještenje je našao u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je koncem srpnja 1941. imenovan poslanikom, a od sljedećeg je mjeseca bio upravnim povjerenikom kod II. armate na Sušaku. Ondje se je angažirao pomoći brojnim tamošnjim Hrvatima koji su se našli pod ugrozom od strane pravosudno-policijskih organa fašističke Italije.[1] Dobio je potom raspored u Treći Reich, te je bio generalnim konzulom u Beču od konca siječnja 1942. do studenoga 1943. godine. Potom je dobio premještaj u Zagreb u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu, no odbio je opoziv te je odbio sudjelovati u daljem političkom životu, zbog čega su ga umirovili travnja 1944.. Karčić je iz Beča otišao u tirolsko mjesto St. Johann u Tirol, u kojem je dočekao konac rata. Iz nesigurnosti Austrije i nepouzdanosti odnosa okupacijskih snaga Saveznika prema vojsci, dužnosnicima i običnim civilima država koje su bile u komunističkom bloku, odnosno sklonosti izručivanja istih državama gdje bi bili izloženi progonu i nepravičnom suđenju, Karčić je prebjegao u sigurniju Italiju, u Rim. Za knjižničara je položio ispit u Vatikanu. 1957. je napustio Apenine i otišao živjeti i raditi u SAD, gdje se zaposlio na koledžu St. Joseph Abbay u Saint Benedictu. Nakon šest godina je otišao iz SAD i vratio se u Europu te je do kraja života živio u SR Njemačkoj, u Nürnbergu. [2]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Urednici: Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić i Darko Stuparić. D.S.: Andrija Karčić u: Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 182.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Vladimir Nimčević: Međuratni prvaci Hrvata istočnog Srijema i Beograda . Hrvatski fokus. 23. ožujka 2021. Pristupljeno 29. studenoga 2025.