Andrija Karčić (Unije, 19. srpnja 1888. – Schwabach kraj Nürnberga, 18. lipnja 1972.),[1] hrvatski lokalni i stranački dužnosnik i diplomat.[2] Po struci odvjetnik.[1]
Životopis
Rodio se 1888. godine. U Senju je pohađao klasičnu gimnaziju. Pošao je na studij u Zagreb, gdje je 1906. upisao bogoslovlje, a 1908. i pravo. Pravo je nastavio studirati u Pragu, a dovršava povratkom u Zagreb. Tijekom studija upoznao [[Ante Pavelić|Antu Pavelića]. U Zagrebu je diplomirao pravo ratne 1914.. Izbijanjem Prvoga svjetskog rata mobiliziran je i poslan na bojište. Ipak, većinju je vremena bio u Pragu. Poslije rata kvarnerski su otoci pripali Italiji, uključujući i njegov rodni otok, no Karčić nije prihvatio biti talijanskim državljaninom te je emigrirao u Kraljevinu SHS, u Hrvatsku. Novo odredište mu je bio Karlovac, a potom Slunj u kojem je imao odvjetnički ured.[1] 1926. je došao živjeti i raditi u Rumu. Politički se usmjerio na očuvanje nacionalnog identiteta srijemskih Hrvata. [1] Članom HSS-a. U stranačkoj hijerarhiji je napredovao te je došao do mjesta predsjednika kotarske organizacije HSS-a za iločki kotar. Bio je narodnim zastupnikom. Blizak suradnik Vladka Mačka. Uhićen jer je navodno iznosio poštu Vladka Mačka dok je bio u zatvoru, pa je i sam osuđen na 13 mjeseca zatvora. Kaznu je izdržavao u mitrovičkom zatvoru [2] 1934. i 1935..[1] U Rumi je ostao do 1941. godine. Potom je pošao u diplomaciju novonastale NDH u kojoj je došao do visokih položaja. [2] Kad je proglašena NDH, poglavnik ga je pozvao u državnu službu. Namještenje je našao u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je koncem srpnja 1941. imenovan poslanikom, a od sljedećeg je mjeseca bio upravnim povjerenikom kod II. armate na Sušaku. Ondje se je angažirao pomoći brojnim tamošnjim Hrvatima koji su se našli pod ugrozom od strane pravosudno-policijskih organa fašističke Italije.[1] Dobio je potom raspored u Treći Reich, te je bio generalnim konzulom u Beču od konca siječnja 1942. do studenoga 1943. godine. Potom je dobio premještaj u Zagreb u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu, no odbio je opoziv te je odbio sudjelovati u daljem političkom životu, zbog čega su ga umirovili travnja 1944.. Karčić je iz Beča otišao u tirolsko mjesto St. Johann u Tirol, u kojem je dočekao konac rata. Iz nesigurnosti Austrije i nepouzdanosti odnosa okupacijskih snaga Saveznika prema vojsci, dužnosnicima i običnim civilima država koje su bile u komunističkom bloku, odnosno sklonosti izručivanja istih državama gdje bi bili izloženi progonu i nepravičnom suđenju, Karčić je prebjegao u sigurniju Italiju, u Rim. Za knjižničara je položio ispit u Vatikanu. 1957. je napustio Apenine i otišao živjeti i raditi u SAD, gdje se zaposlio na koledžu St. Joseph Abbay u Saint Benedictu. Nakon šest godina je otišao iz SAD i vratio se u Europu te je do kraja života živio u SR Njemačkoj, u Nürnbergu. [2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Urednici: Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić i Darko Stuparić. D.S.: Andrija Karčić u: Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 182.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Vladimir Nimčević: Međuratni prvaci Hrvata istočnog Srijema i Beograda . Hrvatski fokus. 23. ožujka 2021. Pristupljeno 29. studenoga 2025.