Don Đuro Perušina (Donja Lastva, 3. veljače 1879. — Donja Lastva, 28./29. lipnja 1944.), hrvatski rimokatolički svećenik iz Crne Gore, žrtva jugokomunističkih zločina. Jedan je od trojice svećenika Kotorske biskupije koje su partizani ubili 1944. i 1945. godine. Druga dvojica su don Ivo Brajnović iz Herceg Novog i don Gracija Sablić s Mula.[1][2]
Životopis
Rodio se je u Donjoj Lastvi od roditelja Ive i Ane. [1] Obitelj mu je starinom iz Lastve. [2] Zaredio se za svećenika. 1901. je služio mladu misu. Studirao, a poslije studija službovao u bokeljskim župama Gornjoj Lastvi, Đurićima, Donjoj Lastvi i Tivtu.[1] Bio je začasni kanonik kotorske biskupije. [2] Zadnje godine rata dočekao kao umirovljeni svećenik. [1]
Pravi motivi njegova ubojstva ostaju za nagađati. Možda je ubijen iz mržnje prema vjeri, iz obijesti ubojica, motiva vjerskog i etničkog čišćenja odnosno uklanjanja katolika i Hrvata iz Boke, ali i imovinskih motiva, što se vidjelo iz kasnije otimačine njegove imovine. Prema don Anti Bakoviću, iako se Perušina nije bavio politikom, zastupao je stajalište da Boka pripada Hrvatskoj.[2] To je bilo protivno zadnjim namjerama moćničkih krugova u KPJ i partizanima, jer su Boku namijenili sebi (Crnoj Gori), a to je kontriralo lažnim obećanjima KPJ i partizanskog pokreta o ravnopravnosti svih naroda u budućoj državi, te je bila protuteža narativu o izdaji i prodaji Dalmacije koju su pridavali ustaškom pokretu.
Svjedočanstvo o okolnostima zapisao je don Viktor Kaloćira. U noći 28. na 29. lipnja 1944. trojica su partizana došli na vrata don Đurina obiteljskog doma u Donjoj Lastvi. [1] Bili su to komunistički aktivist Anton Š. (Hrvat), sekretar mjesnog (tzv. sreskog) komiteta KP Niko A. (Hrvat) te I. P. koji je operativni oficir (nacionalost?).[2]
Razlog kasna dolaska pravdali su time da se trebaju nešto posavjetovati s njime. Budući da ništa nije slutilo na nešto opasno, tu je bio i brat Roko i don Viktor Kaloćira, a svi su poznavali te partizane, primio ih je u kuću i pogostio jelom i pićem. U vrijeme 22 i 23 sata, don Đuro je ustao rekavši da ide počinuti jer je star. Pozdravivši se s posjetiteljima, don Đuro se zaputio a na to je operativni oficir iz te skupine partizana podigao strojnicu i ispalio rafal u don Đuru, koji je na mjestu ostao mrtav. Brat Roko ostao je zapanjen, a partizani su samo otišli. [1]
Potom su prošle dvije godine. Zatim su vlasti konfiscirale imovinu don Perušine, uključujući i svećeničke stvari. Na ostavinsku raspravu nisu pozvali Đurina brata Roka. Otimačina se nije ograničila samo na osobnu don Đurinu imovinu, nego su zaplijenili i zvono s kapelice obitelji Perušina. Otetu imovinu su dali općini Tivat, no bez obzira na to što mu je oteta, brat Roko je plaćao porez na imovinu koju si je prisvojila država.[2]
O njegovu se martiriju nije smjelo pisati u doba Jugoslavije. I sami svjedok don Viktor Kaloćira je bio dugogodišnji uznik. Prvi članak u kojem je šira javnost upoznata jest članak Krešimira Cervelina u Političkom zatvoreniku Dragi naši hrvatski Bokelji, junaci i mučenici 1994. godine. Fra Petar Bezina pisao je o Perušini u Progonima biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941. – 1992. 2000. godine. Don Anto Baković je 2007. pisao o Perušini u djelu Hrvatski martirologij XX. stoljeća pod naslovom Život darovan za hrvatsku Boku.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 U spomen na hrvatske mučenike u Boki kotorskoj. Zajednica bokeljskih Hrvata. 29. lipnja 2022. Pristupljeno 10. studenoga 2025.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Teo Trostmann: Don Đuro Perušina – hrvatski mučenik iz Boke. Don Anto Baković: “Život darovan za hrvatsku Boku”. Hrvatski fokus. 5. studenoga 2025. Pristupljeno 10. studenoga 2025.