Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 5: | Redak 5: | ||
== Uvodne okolnosti == | == Uvodne okolnosti == | ||
Brojni Hrvati i Srbi, ali i ine manjine u Ugarskoj, nisu bile srazmjerno zastupljene u Ugarskom parlamentu. U tom pravcu su Hrvati i Srbi 2. listopada 2018. donijeli Rezoluciju. Nakon donešene [[Rezolucija Srba i Hrvata iz Južne Ugarske|Rezolucije Srba i Hrvata iz Južne Ugarske]] od [[2. listopada]] 2018., koja je poslije unesena u zagrebačku [[Deklaracija Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba|Deklaraciju]] od 19. listopada 1918. [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba|Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]] (osnovanog | Brojni Hrvati i Srbi, ali i ine manjine u Ugarskoj, nisu bile srazmjerno zastupljene u Ugarskom parlamentu. U tom pravcu su Hrvati i Srbi 2. listopada 2018. donijeli Rezoluciju. Nakon donešene [[Rezolucija Srba i Hrvata iz Južne Ugarske|Rezolucije Srba i Hrvata iz Južne Ugarske]] od [[2. listopada]] 2018., koja je poslije unesena u zagrebačku [[Deklaracija Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba|Deklaraciju]] od 19. listopada 1918. [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba|Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]] (osnovanog [[5. listopada]] 1918.), bilo je izvjesno da Hrvatska ne će imati potrebnu vojsku za osloboditi i zaštititi područja Bačke, Baranje i Banata koja se žele izdvojiti iz Ugarske, a još manje vojnu, bunjevački predstavnici [[Mirko Ivković Ivandekić]] i [[Stipan Vojnić Tunić]] otišli su zamoliti srbijansku vladu zbaci ugarsku vlast i pripoji ova područja jugoslavenskoj državi. U organizaciji [[Pučka kasina|Pučke kasine]] organizirana je [[10. studenoga]] u Subotici [[Velika narodna skupština Bunjevaca i Srba]]. <ref name=dokinuće>Ladislav Heka: [https://www.zkvh.org.rs/storage/app/uploads/public/62f/f67/ab2/62ff67ab2aa1c458332561.pdf ''Trianonski mirovni ugovor i razgraničenje u Bačkoj (Nastanak i dokinuće "Nove Subotice")'']. Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH 2020.{{odlična}}</ref>{{is|60.}} [[3. studenoga]] 1918. u Padovi je potpisano primirje pa je mađarsko izaslanstvo otišlo pregovarati sa zapovjedništvom francuske vojske. Mađarska strana je morala prihvatiti vrlo nepovoljnu crtu razgraničenja na koju ju francuski general [[Franchet d'Esperey]] pristati prisilio mađarskog premijera grofa [[Mihály Károlyi|Mihálya Károlyia]]. Crta je pravcem ušće Moriša - Subotica - Baja - Pečuh - Drava. Uz takvu crtu demarkacije, morali su pustiti srbijanskoj vojsci okupirati na određeno vrijeme (gotovo tri godine) ozemlje do crte Segedin - Baja - Pečuh. Srbija je uz francusku pomoć okupirala [[13. studenoga]] 1918. još više Južne Ugarske nego što je bila [[Srpska Vojvodina]] (1849. - 1860.), zahvativši sve do crte Baja - Čavolj - Gornji Sv. Ivan - Aljmaš - Čikerija - današnja granica. Vrijeme dopuštene okupacije Banata, Bačke i Baranje je isticalo. Potpisan je Trianonski sporazum kojim je dosta okupiranog ozemlja ostalo izvan buduće južnoslavenske države. Srbima se dopustilo držati ozemlje okupiranim još godinu dana nakon što se [[Trianonski sporazum|Trianonskim sporazumom]] odredila granica. Da bi se uhvatilo više ozemlja nego šta je sporazum ostavio Kraljevini SHS, jer, iako je Mađarska izgubila znatna ozemlja, velika su ozemlja nastanjena Hrvatima, Srbima i Slovencima ostala u Mađarskoj, poduzelo se stvoriti novu državu.<ref name=dokinuće/>{{is|61.}} | ||
== Stvaranje == | == Stvaranje == | ||
| Redak 15: | Redak 15: | ||
== Ocjene kod inteligencije == | == Ocjene kod inteligencije == | ||
Prema [[Miroslav Krleža|Krležinoj]] ocjeni Baranjska republika bila je naivni, kratkotrajni ali »očajnički pokušaj jednog dijela mađarskog proletarijata da spasi jedno, ma i najneznatniji otočić od horthyjevskog bijelog | Prema [[Miroslav Krleža|Krležinoj]] ocjeni Baranjska republika bila je naivni, kratkotrajni ali »očajnički pokušaj jednog dijela mađarskog proletarijata da spasi jedno, ma i najneznatniji otočić od horthyjevskog [[bijeli teror|bijelog terora]]«. Od samog početka, međutim, nije imala izgleda na uspjeh jer, osim mađarskih emigranata, »odioznih« kako Beogradu tako i ostalim međunarodnim faktorima, nije postojala snaga koja bi je poduprla.<ref>[http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1276 Krležijana - Baranjska republika]</ref> | ||
== Vidi == | |||
*[[Nova Subotica]] | |||
*[[optanti za iseljenje iz Mađarske u Kraljevinu SHS]] | |||
*[[Republika Prekmurje]] ili [[Murska Republika]] | |||
*[[Banovina Litava]] | |||
*[[Banatska Republika]] | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
{{izvori}} | {{izvori}} | ||
== Vanjske poveznice == | |||
*Ladislav Heka: [https://www.zkvh.org.rs/storage/app/uploads/public/61a/0dd/386/61a0dd386c422303323825.pdf '' '']. Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH 2014. {{odlična}} | |||
[[Kategorija:Bivše države]] | [[Kategorija:Bivše države]] | ||
[[Kategorija:Povijest Mađarske]] | [[Kategorija:Povijest Mađarske]] | ||
Inačica od 14. prosinac 2025. u 05:00
Baranjsko-Bajska Srpsko-Mađarska Republika (mađarski: Barany-Bajsi Szerb-Magyar Köztársaság) je bila privremena politička tvorevina (14. do 21. kolovoza 1921.) koju su proglasili pobunjenici.[1]
Okupacija Pečuha i Baranje što ju je izvela srbijanska vojska 1918. izazvala je otpor radnika koji su bili odsječeni od revolucionarnih zbivanja u Mađarskoj. Nakon sloma pobune u Mađarskoj (kolovoz 1919.) veći broj emigranata sklonio se u Pečuh. Ojačani tim priljevom, radnici su, zajedno s građanskim snagama, preuzeli upravu grada. U smislu odredaba Trianonskog ugovora o miru, vojska Kraljevine SHS morala se 1921. povući iz dijela Baranje što je predan Horthyjevoj Madžarskoj. Na cijelome području proglašena je Baranjsko-Bajska Srpsko-Mađarska Republika, a za predsjednika je izabran slikar Petar Dobrović.[1]
Uvodne okolnosti
Brojni Hrvati i Srbi, ali i ine manjine u Ugarskoj, nisu bile srazmjerno zastupljene u Ugarskom parlamentu. U tom pravcu su Hrvati i Srbi 2. listopada 2018. donijeli Rezoluciju. Nakon donešene Rezolucije Srba i Hrvata iz Južne Ugarske od 2. listopada 2018., koja je poslije unesena u zagrebačku Deklaraciju od 19. listopada 1918. Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (osnovanog 5. listopada 1918.), bilo je izvjesno da Hrvatska ne će imati potrebnu vojsku za osloboditi i zaštititi područja Bačke, Baranje i Banata koja se žele izdvojiti iz Ugarske, a još manje vojnu, bunjevački predstavnici Mirko Ivković Ivandekić i Stipan Vojnić Tunić otišli su zamoliti srbijansku vladu zbaci ugarsku vlast i pripoji ova područja jugoslavenskoj državi. U organizaciji Pučke kasine organizirana je 10. studenoga u Subotici Velika narodna skupština Bunjevaca i Srba. [2]:60. 3. studenoga 1918. u Padovi je potpisano primirje pa je mađarsko izaslanstvo otišlo pregovarati sa zapovjedništvom francuske vojske. Mađarska strana je morala prihvatiti vrlo nepovoljnu crtu razgraničenja na koju ju francuski general Franchet d'Esperey pristati prisilio mađarskog premijera grofa Mihálya Károlyia. Crta je pravcem ušće Moriša - Subotica - Baja - Pečuh - Drava. Uz takvu crtu demarkacije, morali su pustiti srbijanskoj vojsci okupirati na određeno vrijeme (gotovo tri godine) ozemlje do crte Segedin - Baja - Pečuh. Srbija je uz francusku pomoć okupirala 13. studenoga 1918. još više Južne Ugarske nego što je bila Srpska Vojvodina (1849. - 1860.), zahvativši sve do crte Baja - Čavolj - Gornji Sv. Ivan - Aljmaš - Čikerija - današnja granica. Vrijeme dopuštene okupacije Banata, Bačke i Baranje je isticalo. Potpisan je Trianonski sporazum kojim je dosta okupiranog ozemlja ostalo izvan buduće južnoslavenske države. Srbima se dopustilo držati ozemlje okupiranim još godinu dana nakon što se Trianonskim sporazumom odredila granica. Da bi se uhvatilo više ozemlja nego šta je sporazum ostavio Kraljevini SHS, jer, iako je Mađarska izgubila znatna ozemlja, velika su ozemlja nastanjena Hrvatima, Srbima i Slovencima ostala u Mađarskoj, poduzelo se stvoriti novu državu.[2]:61.
Stvaranje
Stvorena je Baranjsko-bajske srpsko-mađarska republika, nova država koja nije bila monarhijom, kao što su prije rata bile zemlje koje su se udružile u Kraljevinu SHS. 14. kolovoza 1921. u Pečuhu na Széchenyijevom trgu je pred 15-30.000 nazočnih proglašena nova država kojoj je na mjesto čelnika imenovan Petar Dobrović. 15. kolovoza republika i neovisnost od Mađarske je proglašena u Baji, Barči, Mohaču, Sigetu, Šiklošu i dr. Ukupno je val obuhvatio većinu Baranjske županije, gornju Bačku, jug Tolnanske županije i jugoistok Somođske županije. Novoj državi granica je bila crtom Barča - Siget - Orfű - Hetinj - Bacik - Baja - Gornji Sv. Ivan - Riska. Južnom je granicom bila današnja granica Hrvatske i Srbije s Mađarskom. [2]:61.
U Antanti novu državu nisu smatrali čimbenikom koji će poremetiti odnose na terenu, ali dovoljno problematičnim da bi mogao prouzročiti nemire i nestabilnost dok se bude predavala vlast, pa i poslije. Stoga su u Antanti poduzeli mjere da se izbjegnu osveta i nasilje nad osobama koji se nađu izvan željene države (Mađarske ili Kraljevine SHS). Naumili su neka se takvi presele u željenu državu, odnosno mala zamjena stanovništva. Kraljevini SHS su izašli ususret toliko da su im odgodili krajnji rok za povlačenje postrojba iz Mađarske za 48 sati, istovremeno ih oštro upozorivši na obveze. Od Mađarske je Antanta zatražila neka uspostavi izbjeglički logor za sve one koji ne žele ostati u Mađarskoj odnosno žele se preseliti u Kraljevinu SHS. Radi sprječavanja nasilja nad njima, morala ih je vojno zaštititi. Zbog proglašenja republike, mađarska vojska je u Pečuh ušla poslije nego u ostala bivša okupirana ozemlja, 22. kolovoza.[2]:61.
Broj optanata nadišao je očekivanja obiju bivših zaraćenih strana. Na kolodvor u Osijek je 24. kolovoza stiglo oko dvadeset tisuća izbjeglica, potom smještenih u škole i barake. Zbog velika broja vlasti Kraljevine SHS morali su imenovati posebnog povjerenika za izbjeglička pitanja.[2]:62. Tako je republika potrajala do dolaska Horthyjevih trupa, koje su slomile neorganizirani oružani otpor.[1]
Ocjene kod inteligencije
Prema Krležinoj ocjeni Baranjska republika bila je naivni, kratkotrajni ali »očajnički pokušaj jednog dijela mađarskog proletarijata da spasi jedno, ma i najneznatniji otočić od horthyjevskog bijelog terora«. Od samog početka, međutim, nije imala izgleda na uspjeh jer, osim mađarskih emigranata, »odioznih« kako Beogradu tako i ostalim međunarodnim faktorima, nije postojala snaga koja bi je poduprla.[3]
Vidi
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Baranjsko-Bajska Srpsko-Madžarska Republika
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Ladislav Heka: Trianonski mirovni ugovor i razgraničenje u Bačkoj (Nastanak i dokinuće "Nove Subotice"). Godišnjak za znanstvena istraživanja ZKVH 2020.
- ↑ Krležijana - Baranjska republika