Klimenti ili Klementinci (alb. Këlmend i Kelmendi), sjevernoalbansko pleme s područja Prokletija.
Zemljopisni smještaj
Izvorište su im okolica Skadra, gorje Prokletije i sjeveroistočni dio granice Albanije s Kosovom. Skadar je bio grad kojemu je okružje gravitiralo. Ondje je bilo jako katoličko središte, te su Klimenti u stara vremena postali katolicima.[1]
Dijelilo se na četiri veća bratstva (Selca, Nikči, Vukli i Boge).[2]Od 16. stoljeća spominju se u izvorima kao mnogobrojno i snažno pleme koje je često ratovalo protiv Osmanlija udružujući se povremeno s Crnogorcima, Mlečanima i Austrijom.[2] Arsenije IV. Jovanović Šakabenta i skopski nadbiskup Mihajlo Suma pozvali su Klimente na ustanak protiv Turaka. Akcija je bila usklađena s habsburškim planom. Zbog neuspjeha u ratu i straha od osmanske osvete, pleme se povuklo ka sjeveru.[1] U 18. stoljeću dolazi do islamizacije i iseljavanja s područja Prokletija.[2]
Nema jednolikih podataka tko je od klimentskog plemena prvi stigao u Srijem. Prema jednim vrelima stigli su ratnici i obitelji, a prema drugima da je na sjever pošlo samo 300 najboljih ratnika, koji su se kod Valjeva morali spojiti s habsburškom vojskom i združeno djelovati, ali ih je zatekao sraz s turskim postrojbama iz Bosne. Preživjeli su prešli u Vojnu krajinu, no nije poznat točan broj prvopristiglih. Zna se da je dio Klimenata nije ni stigao do Valjeva, nego je skrenuo ka Rudniku i Avali gdje su se nastanili.[1]
Klimente pristigle u Srijeme hasburške su vlasti vodili duž granice, od Zemuna do Srijemske Mitrovice i Morovića. Dobili su graničarsku ulogu čuvanja vojne krajine i nisu imali stalnog boravišta. Jedino su prezimljavali na Šeji, između Nikinaca i Hrtkovaca. Stalno naseljavanje uslijedilo je nakon što se je zapovjednik habsburških postrojba Atanasije Rašković založio za Klimente kod carice Marije Terezije. Carica ga je uslišila te je za njihovo naseljavanje otkupila zemljište od grofa Koloreda vlastelinstvo na ozemlju Hrtkovaca te ih ondje smjestila, te u Nikince. Manjim dijelom su se naselili u srijemska sela Miškovce, Šašince i Jarak (obitelji Tadić, Selenić). Proces je trajao od naseljavanja 1755. sve do razvojačenja granice u nekoliko valova, 1773. te 1881. s kojom je prestala graničarska služba[1] odnosno kad je ukinuta Vojna krajina zbog nestanka izravne osmanske granice u Srijemu dok je obližnju BiH vojno zauzela Austro-Ugarska, odnosno taj je kraj ušao u sastav Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Njihov je kraj pripao Srjiemskoj županiji. Pretvaranjem u civilnu tvorevinu, okrenuli su se seljačkom životu, ratarstvu i stočarstvu.[1]
Jedan se dio katoličkih Klimenata koji se u prvoj polovici 18. stoljeća doselio u sela Hrtkovce i Nikince u Srijemu, do kraja 19. stoljeća se pohrvatio.[2] Proces asimiliranja se zbio s doseljavanjem Hrvata, Mađara i Nijemaca. Prvo se događalo zbližavanje Klimenata i Hrvata, iz kojeg je slijedio rastući broj mješovitih brakova, čemu je pridonijela svijest i da miješanje unutar male zatvorene zajednice nosi prijetnju od erozije. Poslije brakova s hrvatskim stanovništvom, uslijedili su i miješani brakovi s njemačkim i mađarskim stanovništvom. Na popisu 1890. Klimenti su se većinom izjašnjavali kao Hrvati. U selima gdje su pravoslavci bili većina, kao što su bili Jarak, Miškovci i Šašinci, Klimenti su se posrbili. [1]
Ime i podrijetlo
Ime Klimenti dovodi se u vezu s bizantskom utvrdom Clementiana na putu između Skadra i Prizrena, dok se za drugi naziv Klementinci smatra da dolazi od imena pape Klementa, zbog njihove privrženosti katoličanstvu.[3]
Prema trećim izvorima, oni su pleme Ilira (ne Albanaca) koji su se na Prokletijama poalbančili, na Rudniku brzo posrbili, a u Srijemu (Hrtkovci) brzo pohrvatili, jer ih je poslije seobe tu bilo malo.[4]
Povijest
Albanska plemena Bjelopavlići i Klimenti 1657. sudjeluju u borbi protiv Turaka i obrani grada Kotora.[5]
Poznate osobe
- Miroslav Slavko Mađer, hrvatski književnik[4]
- Branimir Miroslav Cakić (Branimir Miroslav Tomlekin), hrvatski književnik
- Osnivač dinastije Karađorđevića i »otac srpskog naroda« Đorđe Petrović podrijetlom je Klimentinac po djedu Jovan Mršinu Kilmenti.[3]
- Nikola Nikić Peko, sudionik prvog srpskog ustanka, general ruske carske vojske[1]
- Nikola Nikić, ministar šumarstva i rudarstva u Kraljevini Jugoslaviji[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Razgovor Vanje Ratković s Markom Lošem: Zovu me Sjećanja “KLIMENTE: Priča o jednom zaboravljenom narodu na Sjeveru Srbije. Tropolje.org. nedatirano. Pristupljeno 17. prosinca 2025.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 August Kovačec (gl. ur.), Hrvatska enciklopedija, svezak V.: Hu – Km, Leksikografski zavod "Miroslav Kreža", Zagreb, 2003. ISBN 953-6036-35-5
- ↑ 3,0 3,1 Dnevno Marin Vlahović: NEĆE IM BITI DRAGO: Otac moderne Srbije podrijetlom je – Albanac i katolik!, www.dnevno.hr, 3. listopada 2017. (pristupljeno 7. listopada 2017.)
- ↑ 4,0 4,1 Marijan Majstorović: I Miroslav Slavko Mađer je Klementinac. Hrvatski fokus. 11. siječnja 2021. Pristupljeno 8. prosinca 2024.
"...moram istaknuti kako mi je Mađer govorio o rodnim Hrtkovcima 2004. godine, dok sam bio glavni urednik tjednika Fokus, i svojim klementinskim, ilirskim korijenima. " - ↑ Tea Perinčić Mayhew; Dalmatia Between Ottoman and Venetian Rule: Contado Di Zara, 1645-1718 (engleski) str. 45.; Libreria Editrice Viella, Roma, 2008. ISBN 8883343344