|
Crkva sv. Ruže Viterbijske
| |
|---|---|
| Lokacija | Mostar, BiH |
| Koordinate | 43°21′13″N 17°45′31″E / 43.3536038°N 17.7585358°E |
| Godine izgradnje | prije osmanskih vremena |
| Srušen | tijekom osmanske vlasti |
| Religija | katoličanstvo |
| Patron | sv. Ruža Viterbijska |
Crkva sv. Ruže Viterbijske je bila katolička crkva u Ilićima, zapadnom predgrađu Mostara.
Povijest
Crkva je bila postojala još prije turske okupacije grada. Bila je pod franjevačkom upravom. U Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine, fra Petar Bakula ju je spomenuo i još sedam katoličkih crkava u Mostaru i bližoj okolici, pod franjevačkom upravom, koje su ovdje bile do turske okupacije grada.[1]
Do dolaska Osmanlija u Mostaru su još bile crkve sv. Ivana – u današnjoj Sutorini, sv. Stjepana Prvomučenika i sv. Luke s lijeve strane Neretve, a s desne strane Neretve crkve sv. Ane u Podhumu, crkva sv. Luke u Mostaru, Gospe Snježne na Smrčenjacima i Franjevački samostan i crkva sv. Antuna Padovanskog na Pijescima u Zahumu,[2] te crkva sv. Jakova.[1]
Nalazila se je u Ilićima, na vrelu Babunu. Predio Babun zove se po patarenima, bogumilima odnosno bosanskim krstjanima.[3] Crkvica je bila posvećena svetoj Ruži iz Viterba. Katolički pučki običaji u svezi sa ovom sveticom prenijeli su se i nakon prenamjene u islamsku građevinu. U svezi sa ovom sveticom mučenicom je cvijeće, napose ruže i cvjetni vijenci te umivanje u cvjetnoj vodi. Na njene blagdane svakoga 6. ožujka, katolici su se ovdje skupljali moliti, brati cvijeće i umivati se u njemu, a u znamen štovanja svetice. Osmanski osvajači spalili crkvicu i na njezinim zidovima izgradili vlastitu vjersku građevinu - mesdžid, prije 1676. godine. Dao ga je podići neki poturica Temim, a koji je imao velike posjede po Ilićima, Cimu i Vihovićima te po zapadnoj Hercegovini. Osmanlije su zadržali ovaj zatečeni katolički običaj i zakrabuljili ga u drugo ruho. Ostalo je okupljanje na ovom mjestu. Događaju su izmijenili naziv i svrhu, što su često napravili i s mnogim inim običajima u Mostaru. Osmanski ljetopisac Hivzija Hasandedić zabilježio je ovaj običaj u Ilićima, "na krajnjoj zapadnoj periferiji Mostara, nalazi mesdžid poznat pod imenom 'Džamija na Babunu', gdje su u prošla vrjemena pučani Mostara u proljeće izlazili i teferičili". Tako izokrenut ovaj katolički običaj među muslimanima je ostao do danas. [1][4] Bakula je u Šematizmu zabilježio "U obližnjem zapadnom selu Ilići bile su dvije stare crkve, jedna kod vrela Babun svete Ruže Viterbske, od koje i danas postoje zidovi, i služe za tursku džamiju".[5]
Mesdžid je oštećen svibnja 1993. godine. Na mjestu vrela sagrađena je česma s križem. S mjesta vrela preko ilićke ceste vidi se nova crkva sv. Franje.[3]
Jedna je od tih drevnih osam prijeturskih crkava u Mostaru. Kao i većina preostalih katoličkih zdanja postala je arhiv pod zemljom, koja katolicima još uvijek nije dopušteno obnoviti i još se na mjestu starih crkava grade džamije, na što se nitko od međunarodnih dužnosnika i ne osvrće, kao da međunarodna zajednica u Mostaru od Hrvata katolika želi naplatiti neke azijske dugove.[2][6]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Poskok.info Mostarske crkve prije turske okupacije. Mačem širili vjeru, rušenjem gradili bogomolje. PIŠE: Darko Juka , tjednik Republika. 31. srpnja 2009. (pristupljeno 16. kolovoza 2017.)
- ↑ 2,0 2,1 Hrvati AMAC Priopćenje javnosti - prosvjed. Predsjednik HKD Napredak Mostar, prof. dr. fra Andrija Nikić. 2008. (pristupljeno 20. kolovoza 2017.)
- ↑ 3,0 3,1 (bošnj.) Bosnjaci.net Ibrahim Kajan: Mostarske vedute (15) - Babun. Putovanje Mostarom 13. listopada 2013. (pristupljeno 21. kolovoza 2017.)
- ↑ Teferič - veselica
- ↑ Prvi.tv Darko Juka: Mostarske džamije crkvenih korijena 3. ožujka 2017. (pristupljeno 21. kolovoza 2017.)
- ↑ Obnova treće džamije u zaapadnom dijelu (Mostara), Dnevni list, 28. rujna 2008. str. 13.