Garantni zakon
Garantni zakon (tal. Legge delle Guarentigie), zakon kojim su uređene posebne povlastice pape i Svete Stolice, te odnosi između države i Crkve u Kraljevini Italiji, a kojeg je usvojio Talijanski parlament 13. svibnja 1871. godine. Radilo se o jednostranom činu Kraljevine Italije, ali nikad prihvaćen od strane pape Pija IX., koji ga je odmah odbacio, proglasivši sebe "zatočenikom Vatikana". I njegova tri nasljednika, Lav XIII., Pio X. i Benedikt XV., povest će se za njim.
Neke od temeljnih odredbi Garantnog zakona su:
- papina osoba je sveta i nepovrediva, a napad na papu smatra se kao napad na kralja,
- papi se priznaju kraljevske počasti te on ima pravo na osobnu stražu;
- papa ima pravo na godišnju apanažu u iznosu od 3.225.000 lira za pokriće potreba djelovanja Svete Stolice (Kardinalski zbor, Rimske kongragacije, veleposlanstva, itd.) te za održavanje zgrada i crkava,
- Vatikan i Lateranska palača, kao i ljetnikovac Castel Gandolfo priznaju se papinskim posjedima.
Lateranskim sporazumom riješeno je tzv. Rimsko pitanje.
Izvori
- Benigni, Umberto. "Law of Guarantees." The Catholic Encyclopedia. Vol. 7. New York: Robert Appleton Company, 1910.
- Carlo Lottieri, "Vatican City as a Free Society", University of Siena and Istituto Bruno Leoni
- Jacques Mercier, "Povijest Vatikana", Barbat, Zagreb, 2001.