Stjepan Džalto ( Voljice, Uskoplje, 21. listopada 1931. - Sarajevo; 24. rujna 2008. ) je bio hrvatski pisac i svećenik iz BiH.
Životopis
Pučku školu završio je u Uskoplju, gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, a teologiju u Đakovu gdje je 1959. bio zaređen za svećenika. Bio je član Društva hrvatskih književnika.[1] 5 godina prije smrti je oslijepio, a posljednje godine svoga života proveo je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu.[2] U cilju popularizacije književnog stvaralaštva i u njegovu počast kulturna udruga Hrvatska uzdanica Uskoplje utemeljila je književnu nagradu Stjepan Džalto.
Djela
- Selo Svađalovo (1972., dopunjeno 1999.)
- Gladne i nemirne godine - priče (1974.)
- Priče iz Pasjih Korita - roman (1982.)
- Svečev kafić - priče, (1988.)
- Spontanosti - pjesme (1988.),
- Mladenački raj i njegov sjaj - priče (1989.)
- Pod Jurcanovim orahom - roman (1990.)
- Eva i ja - priče (1995.)
- Novo selo - roman (1995.)
- Čudna zemlja - roman (1995.)
- Birane stranice - izbor iz djela (1995.)
- Župna kronika - priče (1995.),
- Trzaji - pjesme (1995.)
- Zvonimirovo - roman (1996.)
- Fra Marijanova Bosna - priče (1997.)
- Birane stranice II - izbor iz djela (1997.)
- Krv i suze - dvije balade i tragedija (1997.)
- S ljudima - crtice (1998.)
- Drug nastavnik iz predvojničke - roman (1999.)
- Posljednji dominikanac - putopisna proza (2000.)
- Spaljeno ognjište - priče (2000.)
- Pismo - drame (2002.)
- Bog u novcu – vrag na koncu - priče (2004.)
- U tami svjetlost - roman (2006.)
- Priče od uzdaha - priče (2006.)