Ligursko utočište za morske sisavce
| Utočište Pelagos za zaštitu morskih sisavaca u Sredozemlju | |
|---|---|
| Tip | pomorski prirodni rezervat |
| IUCN | Kategorija IV - područje za upravljanje staništem (vrstama) |
| Lokacija | Ligursko more |
| Države |  Francuska Monako Italija
|
| Koordinate | 43°N 9°E / 43°N 9°E |
| Površina | 8.750.000 ha (87.500 km²) |
| Službena web-stranica | www |
Utočište Pelagos za zaštitu morskih sisavaca u Sredozemlju (fr. Sanctuaire Pelagos pour la protection des mammifères marins en Médiiterranée, sardinski: Santuariu Pelàgos pro sa protetzìone de sos mamiferos marinos up Meditèrraneu, korzički: Santuariu Pelagos pà la prutizioni di marine mammals in u Meditèrraniu) ili jednostavno Utočište za morske sisavce (tal. Santuario per i mammiferi marini), kako ga je prozvao njegov osnivač, Giacomo Pizzetti, je pomorski prirodni rezervat na području Ligurskog mora, na morskom teritoriju Francuske, Monaka i Italije, klasificirano kao „posebno zaštićeno područje od sredozemnog interesa” (ASPIM).
Od 2006. godine Utočište kitova Pelagos nalazi se na popisu kandidata za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine.[1]
Povijest
Dio bazena između Ligurije i Provanse poznat je od davnina kao dom mnogim vrstama kitova i druge morske faune. Prirodno bogatstvo ovog područja inspiriralo je princa Ranierija III. od Monaka da u jesen 1970. osnuje pilot zonu s ciljem borbe protiv onečišćenja mora u ovom mediteranskom području poznatom po svojoj klimi koja privlači velik broj turista kao ugodno mjesto za odmor.[1]
Postojanje RAMOGE sporazuma od 1975. godine, čije područje nadležnosti približno odgovara obalnom području između Marseillea i Genove, poslužilo je kao osnova za dijalog između triju zemalja.
Utočište za morske sisavce je 1991. godine osnovalo Ministarstvo zaštite okoliša Italije na površini od 2.557.258 ha (otprilike 25.573 km²) u moru regija Ligurija, Sardinija i Toskana. Uz znanstveni doprinos Instituta Tethys i zahvaljujući inicijativi Rotary Internationala 1999. godine, ovo područje je prošireno na Azurnu obalu i Korziku (Francuska), te Kneževinu Monako, ukupne površine mora od 87.500 km² što je jednako 8.750.000 ha. Zaštićeno područje se rasprostire unutar unutarnjih voda i teritorijalnih voda (ali i otvoreno more) između Tolonea (Francuska), Capo Falconea (Zapadna Sardinija) i Fosso Chiarorea (Toskana). Utočište pokriva 124 francuske općine, 111 talijanskih općina i 1 u Kneževini Monako.
Barcelonska konvencija, točnije Protokol o posebno zaštićenim područjima, sastoji se od 22 članka i ima za cilj:
- poboljšanje aktivnosti za sprječavanje bilo kakve vrste onečišćenja koje utječe na morske sisavce i njihova staništa;
- postupno ukidanje ispuštanja otrovnih otpadnih voda u unutrašnjost;
- zabrana hvatanja i namjernog kršenja prava morskih sisavaca;
- reguliranje ili zabrana bilo koje vrste natjecanja u motornim plovilima;
- odobravanje propisa zajednice o ribarstvu;
- reguliranje turizma povezanog s „promatranjem kitova”.
Na njegovom području svake se godine održavaju međunarodni nautički događaj Operacija Delphis i Regata kitova.
Fauna
Niz studija otkrio je da u ovom području Sredozemnog mora postoji ogromna koncentracija kitova, prije svega zahvaljujući obilju hrane. Morski sisavci zastupljeni su s dvanaest vrsta: kit perajar (druga najveća životinja na svijetu, odmah iza plavog kita), ulješura, obični dupin, dobri dupin, prugasti dupin, bjelogrli dupin, Rissov dupin, Cuvierov kljunasti kit (Ziphius cavirostris). Rjeđe vrste uključuju malog kita (Balaenoptera acutorostrata), glatkonosog dupina (Steno bredanensis), kita ubojicu i lažnog kita ubojicu (crni dupin).
Godine 1992. Institut Tethys, Greenpeace i Sveučilište u Barceloni proveli su popis jedinki na površini onoga što će postati Utočište za kitove, što je omogućilo numeričku procjenu prugastih dupina (32.800 primjeraka) i perajarki (830 primjeraka) prisutnih u tom području tijekom ljetnog razdoblja.
Novije izvješće Greenpeacea, međutim, dokumentiralo je dramatičan pad populacija kitova i neadekvatnost poduzetih zaštitnih mjera. Podaci koje je Greenpeace prikupio u kolovozu 2008. pokazuju prisutnost samo četvrtine perajarnih kitova i manje od polovice prugastih dupina otkrivenih devedesetih godina.
- Fauna Utočišta za morske sisavce
-
Kit perajar uz ligursku obalu
-
Peraja kita perajara
Poveznice
Literatura
- Antonio Cianciullo, Le balene rischiano l'ermafroditismo, tutta colpa dei frammenti di plastica, Repubblica.it, 13. listopada 2012.
Izvori
Vanjske poveznie
- Santuario per i mammiferi marini, Parks.it. (tal.)
- ↑ 1,0 1,1 Pelagos: The Cetacean Sanctuary, UNESCO (eng.) Pristupljeno 10. rujna 2026.