Valnerina
| Valnerina | |
|---|---|
| Datoteka:Valnerina.jpg Donja Valnerina blizu Ternija | |
| Lokacija |  Italija |
| Geologija | |
| Tip | riječna dolina |
| Geografija | |
| Koordinate | 42°26′N 12°30′E / 42.43°N 12.50°E |
| Naselja | Norcia, Cascia, Spoleto, Ferentillo, Visso, Scheggino |
| Vodotok | Nera |
Valnerina je talijanska dolina kojom teče rijeka Nera, koja izvire u regiji Monti Sibillini u regiji Marche, prelazi planinsko područje jugoistočne Umbrije i stiže do Ternija prije nego što se ulije u Tiber kod Ortea.
Od 2006. godine, zajedno sa slapom Cascata delle Marmore, nalazi se na popisu kandidata za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine pod nazivom „Cascata delle Marmore i Valnerina: Samostanska nalazišta i drevni hidrogeološki melioracijski radovi”.[1]
Zemljopisne odlike
.jpg){kind=link}
Dolina Valnerina se odlikuje planinskim, uskim i vijugavim terenom strmih dolina Apeninskog gorja i dvije visoravni, gdje su se razvila glavna naselja. Podijeljena je između triju pokrajina: Macerata, Perugia i Terni. Na istoku graniči s gornjom dolinom Tronto između Lacija i Marche, dok na jugu graniči s gornjom dolinom rijeke Velino, a na jugozapadu s gornjom Reatinom (Pokrajina Rieti). Gornju dolinu obilježavaju planine Monti Sibillini.
Glavni gradovi u Velnerini su u pokrajini Perugia: Visso i Scheggino, a glavne općine su: Norcia, Cascia, Spoleto, Cerreto di Spoleto, Monteleone di Spoleto, Poggiodomo, Preci, Sant'Anatolia di Narco i Vallo di Nera. Ostale općine su u pokrajini Terni: Arrone, Ferentillo (grad), Montefranco i Polino.
Gornja dolina, Alta Valnerina, nalazi se unutar granica nacionalnog parka Parco Nazionale dei Monti Sibillini, a donja dolina u Regionalnom parku rijeke Nere (Parco fluviale del Nera).
Područje, ukupne površine 918 četvornih km, rijetko je naseljeno: 13.766 osoba prema posljednjem popisu stanovništva. Specifičnost Valnerine proizlazi iz njenog posebnog položaja kao strateški smještene „zemlje prolaza”, izolirane i stoga zaštićene, što je pogodovalo razvoju neovisne kulture.[1]
Povijest
Smještena uz važnu komunikacijsku rutu, još od 4. stoljeća ovu su dolinu posebno favorizirali heremetički pokreti. Prvi sirijski pustinjaci bježali su od progona i naselili strože i izolirane klance (Val Castoriana, Val di Narco, Val di Noce, Scentelle, Romita i Monteluco). Ta naselja su iskoristila veliko bogatstvo područja izvorskom vodom i počeli su kultivirati okolno područje. Naknadni proces razvoja započeo je u 6. stoljeću, kada su se pustinjaci pretvorili u monaške organizacije, zahvaljujući i sljedbenicima Svetiog Benedikta iz lokalne Norcije. Redovnici opatija (koji su cvjetali i imali utjecaj u cijeloj dolini) strukturirali su dolinu Nere, organizirali razvoj resursa regije, krčenjem šuma i uklanjanjem kamenja, kako bi napravili mjesta za poljoprivredu (pšenica, stočna hrana, maslinike i voćnjaci). Također su kanalizirali vode i isušili močvare te tako stvorili nekoliko ravnica koje su se mogle koristiti za poljoprivredu.[1]
U Valnerini se ovaj proces dogodio mnogo ranije nego bilo gdje drugdje, tako da je poslužio kao model za mnoga druga područja. Specifičnost ove regije posljedica je i činjenice da su ti radovi savršeno očuvani i još uvijek aktivni. Tako je npr. područje Marcitea na krškoj visoravni Norcije još od 6. stoljeća ispresijecano i učvršćeno drvoredom i posebnim kanalima za navodnjavanje, poznatim kao „kortinele”, gdje voda još uvijek teče i opskrbljuje vodenicu, a oko sedamdeset hektara travnjaka ostaju zeleni tijekom cijele godine, te nude više košnji.[1]
Valnerina je bila u srcu Vojvodstva Spoleto tijekom langobardskog razdoblja (6.-13. stoljeća), u kojem je osnovana opatija San Pietro in Valle u blizini Ferentilla. Sjevernije od nje se nalazi niz drevnih sela, kula, ostataka srednjovjekovnih civilizacija koje još uvijek dominiraju teritorijem. Collestatte, okružen bedemima dvorca, uzdiže se s desne strane rijeke; Nedaleko se nalaze dvije utvrde, Arrone i Castel del Lago, s nekoliko svetišta i samostana, kao što je samostan San Francesco, kojega je osnovao sam sveti Franjo Asiški.
Struktura teritorija, koju su stvorili benediktinski redovnici, bila je toliko jaka da je postavljena kao model te je utjecala, usmjeravala i pokretala sve kasnije transformacije, kao što je prijelaz od početnih samostana i crkava do širenja novih urbanih naselja.[1]
U 16. stoljeću u Preciju se razvila važna škola kirurgije.
Tijekom Drugog svjetskog rata područje je bilo središte pokreta otpora, a u dolini je bila prisutna i Brigada Garibaldina Antonio Gramsci, koja je u ožujku 1944., između Valnerine i teritorija Cascije i Leonesse, stvorila prvu slobodnu zonu u Italiji.
Roberto Benigni snimao je scene iz koncentracijskog logora za film Život je lijep i za snimanje svog filma Pinokio u raznim industrijskim pogonima u Papignu (Italija), s pozadinom doline blizu Ternija.
- Znamenita mjesta doline Valnerina
-
Precetto, Ferentillo
-
Matterella, Ferentillo
Gospodarstvo
Mala sela u tom području, od kojih su mnoga napuštena, odlikuju se srednjovjekovnom arhitekturom. Gospodarstvo se temelji na poljoprivredi, ovčarstvu, proizvodnji sira, uzgoju pastrve, lovu na tartufe i proizvodnji suhomesnatih proizvoda.
Glavna turistička atrakcija je slap Cascata delle Marmore, smješten na kraju doline oko 6 km od Ternija, do kojeg se može doći preko Strada Statale 79bis, nakon mosta Marmore. Za turiste je rijeka Nera idealna za kajakarenje, a planine Sibellini popularne su za planinarenje. Vjerski turizam također ima značajan utjecaj na gospodarstvo (Cascia i Norcia, ali i druge crkve i samostani poput opatije San Pietro in Valle).
Literatura
- Maria Mario Polia, La Madonna nell'arte sacra e nelle tradizioni popolari della Valnerina, Guerra Edizioni, Perugia, 2008.