Salento
Salento
| |
|---|---|
| Poluotok | |
| Datoteka:The heel of the boot of Italy.jpeg Satelitska snimka poluotoka Salenta | |
| Datoteka:Salento altimetria.jpg Topografska karta Salenta s istaknutim visinama | |
| Položaj | |
| Koordinate | Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <°Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <′Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <″Pogreška u izrazu: Neočekivani operator >= Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <°Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <′Pogreška u izrazu: Neočekivani operator <″Pogreška u izrazu: Neočekivani operator >= / Pogreška u izrazu: Neočekivani operator < Pogreška u izrazu: Neočekivani operator < |
| Država | |
| Tjesnac | Otrantska vrata |
| Zaljev | Tarantski zaljev |
| More | Jadransko more i Jonsko more |
| Razdvaja | Tarantski zaljev i Jadransko more |
| Fizikalne osobine | |
| Površina | 5856,57 km2 |
| Duljina | cca. 100 km |
| Širina | cca. 40 km |
| Stanovništvo | |
| Glavno naselje | Lecce, Brindisi, Taranto |
| Broj stanovnika | 1.785.500 (2017.) |
| Datoteka:Zona-Salento-Posizione.pngPoložaj Salenta u Italiji | |
Salento (salentino: Salentu, griko: Σαλέντο) je poluotok dug oko 100 i širok oko 40 km na krajnjem jugoistoku Italije, često nazivan „petom talijanske čizme”, koji se nalazi između Tarantskog zaljeva, koji je dio Jonskog mora, i Otrantskih vrata (tjesnaca) između Jonskog i Jadranskog mora.
Administrativno, poluotok pripada regiji Apulija i uključuje pokrajinu Lecce, te dijelove pokrajina Taranto i Brindisi.
Zemljopis
Salento je „peta talijanske čizme”, koja leži između Jadranskog i Jonskog mora,[1] točno nasuprot Albanije. Ukupna površina mu iznosi oko 5800 km², a tu se nalaze i Otrantska vrata široka 64 km.[1] S geomorfološkog gledišta obuhvaća kopnene granice između Jonskog i Jadranskog mora, do „Mesapskog praga”, depresije koja se proteže duž linije Taranto-Ostuni i odvaja je od Murge.
Najvažniji gradovi na tom ravničarskom poluotoku su: Lecce, Brindisi, Taranto, Gallipoli, Martina Franca, Nardò, Maglie, Ostuni i Otranto. Ostala veća naselja su: Galatina, Copertino, Casarano, Melendugno, Lizzano i Porto Cesareo.
Najjužnija točka Salenta je Punta Ristola.
Klima
Klima je tipično mediteranska s vrućim, suhim ljetima i blagim, kišovitim zimama što pruža pogodne uvjete za uzgoj maslina, agruma i palmi. Općenito ravna topografija i okolna mora mogu učiniti Salento sklonim vjetrovitom vremenu tijekom cijele godine.
Zime su blage i kišovite s temperaturama koje se tijekom dana obično kreću oko desetak stupnjeva Celzija. Povremena bura sa sjeveroistoka može donijeti hladnije temperature na istok talijanskog poluotoka. Snježne padaline zabilježene su tek 2017. godine, ali su općenito vrlo rijetke u obalnom Salentu. Nasuprot tome, južni jugo može donijeti tople temperature od 20°C+ čak i tijekom sredinom zimskih mjeseci. Ljeta su vruća, suha i sunčana, iako mora koja okružuju Salento ublažavaju ekstremne vrućine kakve se vide u Foggii i Basilicati, ljetne temperature su i dalje visoke, s temperaturama koje povremeno dosežu 40°C ili više tijekom toplinskih valova. Vjetrovi s juga povremeno nanose prašinu i pijesak iz Sahare u obalnim gradovima Salenta tijekom takvih toplinskih valova. Razina vlažnosti može biti visoka, a ljetne grmljavinske oluje nisu nepoznate.
Povijest
Špilje (Grotta Zinzulusa) naseljene su od prapovijesti, a dolmeni i menhiri sačuvani su kao ostaci rane poljoprivredne kulture. U davna vremena područje su naseljavali Mesapi, ilirsko pleme koje je moralo braniti svoju neovisnost u ratovima protiv grčkog naselja Taras (današnji Taranto). Herodot izvještava o ratu oko 474. godine prije Krista između Tarasa i Lega Peuceta (konfederacije s područja Barija), koju je podržavala Lega Messapica. U tom sukobu, Mesapi su uspjeli održati prednost nakon nekoliko godina rata, ali su naposljetku prevladali Grci iz Sparte i cijela južna Italija je postala Magna Grecia.[2] Stariji nazivi za poluotok su Iapygia, Messapia, Calabria i Sallentina.
Od oko 280. godine prije Krista, a prije naše ere Rimska Republika je stekla prevlast u cijeloj južnoj Italiji (vidi Rimsko-epirski rat). Rimska Calabria se razvila kao uspješno poljoprivredno područje uzgoja žita i maslinovog ulja. Nakon pada Rimskog Carstva 476. godine, ovim područjem vladaju Ostrogoti.[2]
Bizantski car Justinijan I. (527.-565.) pokrenuo je ponovno osvajanje Italije, čime je započeo Gotski rat (535. – 554.), koji je završio bizantskom pobjedom. Pod carskom vlašću, pretorijanska prefektura Italije uključivala je provinciju Apuliju i Kalabriju (današnja Apulija sa Salentom). Tijekom bizantskog doba, grčki utjecaj je ojačao u Salentu, o čemu svjedoči upotreba grčkog jezika i bizantskog obreda, nakon čega su uslijedili i drugi kulturni i umjetnički utjecaji.
Od 569. godine, Langobardi pokušavaju osvajati regiju, i s vremenom je veći dio južne Italije pao pod vlast langobardskog vojvodstva Benevento.
Između 9. i 10. stoljeća Salento su često napadali Saraceni. Godine 927. muslimani su okupirali grad Taranto, koji je tek četrdeset godina kasnije obnovio bizantski car Nikefor II. Foka. Nakon normanskog osvajanja (1016.-1059.) osnovana je Grofovija Lecce, a 1088. Kneževina Taranto. Konkretno, Lecce, rodno mjesto normanskog kralja Tankreda, razvio se u srednjem vijeku u glavni grad poluotoka Salento, koji se tada nazivao i Terra d'Otranto. To je bio početak razdoblja prosperiteta za regiju Salento. Apulija je postala dio Svetog Rimskog Carstva pod Henrikom VI. von Hohenstaufenom, a nakon njega njegov sin, Rimsko-njemački car, Fridrik II. Između 1266. i 1442. na vlast su došli francuski Anžuvinci, a Apulija je postala dio Napuljskog Kraljevstva, odvojenog od Kraljevstva Sicilije. Nakon spajanja s Napuljem, Napuljsko Kraljevstvo postalo je dio Aragonske krune do 1458. godine.[2]
Neki od svjedoka tog vremena su aragonski dvorac Otranto, dvorac Acaya i mnogi dvorci kuće Stauf. Također su dobro očuvani toranj Moro iz Galatona, koji je pripadao utvrđenom imanju "Masseria Vasce", i mala kapela San Pietro in Vicolo.
Godine 1480., Osmanlije pod vodstvom Gedik Ahmed-paše opsjedale su i opljačkale Otranto. Stotine do gotovo tisuću muškaraca starijih od 15 godina Osmanlije su poklale kada su odbili preći na islam, zbog čega su im odrubljene glave. Susjedni gradovi Otranta utvrđeni su u pokušaju da se zaštite od Osmanlija i daljnjih napada. Tijekom tog razdoblja, između 1482. i 1484. godine, Mlečani su nakratko preuzeli kontrolu nad Salentom. Godine 1534. car Karlo V. shvaća stratešku važnost Salenta kao baze za borbu protiv Turaka, te obnavlja nekoliko dvoraca, među kojima je i dvorac Lecce.[2]
Godine 1713. Austriji je Utrechtskim ugovorom dodijeljen Salento, iako su Mlečani i Osmanlijski Turci nastavili napadati regiju. Nakon što je Austriji odobren pristup, 1734. godine, u bitci kod Bitonta, Španjolska je porazila Austriju i ponovno preuzela kontrolu nad Apulijom. Godine 1806. ukinuto je feudalno društvo unutar Napuljskog kraljevstva pod Francuzima, i nastalo je Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo.[2] Padom kraljevstva 1816. godine, Kraljevina Napulj i Kraljevina Sicilija su se državno spojile , postajući Kraljevina Dviju Sicilija.
Godine 1861., tijekom Risorgimenta, Apulija se pridružila novoj Kraljevini Italiji , nakon čega je Katolička crkva bila prisiljena prodati većinu svoje zemlje u korist Kraljevine. Godine 1922., pod Mussolinijem, proizvodnja žitarica, maslina i vina povećana je u Apuliji kako bi se Italija pokušala učiniti samodostatnom nacijom. Godine 1939., odmah po početku Drugog svjetskog rata, njemačke trupe su raspoređene u Salentu i Italiji. Godine 1943., Italija se pridružila Silama Osovine, uzrokujući teško bombardiranje luka Bari, Brindisi i Taranto dok su savezničke trupe pokušavale ukloniti njemačke snage iz Apulije.[2]
Jezik
Službeni jezik (od 1861.) je talijanski. No, kao posljedica povijesti, odnosno života pod raznim osvajačima, u regiji se govore i mnogi drugi jezici. Dijalekt talijanskog jezika koji se govori u Salentu potpuno se razlikuje od onog koji se govori u ostatku Apulije. Umjesto toga, govori se dijalektom sicilijanskog jezika, tzv. Salentino. U izoliranim krajevima Salenta, govori se hibridnim jezikom Griko, koji potječe iz 9. stoljeća, iz vremena srednjovjekovne migracije. Naime, Grci su se naselili uglavnom u urbanom trokutu Salenta: Galipolje, Nardò i Otranto (sva grčka imena). Oko 1500. godine grčka zajednica sastojala se od 24 župe, a do kraja 18. stoljeća smanjila se na 15. Danas postoji samo osam mjesta u drevnoj Salentinskoj Grčkoj gdje se grčki govori u svom današnjem dijalektu: Sternatia, Martingnano, Calimera, Corigliano, Zollino, Martano, Castrignano i Soleto.[3]
Od vremena naseljavanja iz Albanije u 15. stoljeću, govori se u nekoliko sela Arbëreshë, dijalekt albanskog jezika. U nekim se zajednicama čak može čuti i dijalekt romanskog jezika Franco-Provençal.
Arhitektura
Salento se od ostatka Apulije razlikuje i po svojoj arhitekturi. Tradicionalne kuće građene su u grčkom stilu, tj. okrečene su u bijelo i imaju ravne krovove.
Drevne katedrale, velebni domovi, dvorci i stražarnice obilježja su normanske (11. i 12. stoljeće ) i aragonske (13. i 15. stoljeće ) okupacije. To je značajno promijenilo srednjovjekovne društvene i političke strukture, ali krajolik poluotoka također je proizvod svakodnevnog truda seljaka koji su stoljećima neumorno obrađivali nepropusno i kamenito tlo, ukrašavajući krajolik caseddìjima, prepoznatljivim alatnicama izgrađenim od kamenja očišćenog od zemlje. Najtipičnija značajka ove agrarne kulture su zakupna imanja, nastala fragmentacijom velikih zemljišnih posjeda i ravnomjerno raspoređena po cijelom teritoriju. Još od srednjeg vijeka, sustav temeljen na zakupnim imanjima odražava ekonomsku strukturu (vlasništvo, obradu i posjed zemlje) koja je ostala nepromijenjena do 1950-ih. Arhitektura ovih imanja varira od skromnih seoskih kuća do pravilno utvrđenih dvoraca za obranu unutrašnjosti. Oko druge polovice 13. stoljeća, autoritet se počeo pokazivati i u ruralnim područjima, a neke od tih građevina obogaćene su raskošnim trijemovima, balkonima, vidikovcima, formalnim vrtovima, štukaturama i freskama te su postale mali dragulji arhitekture.[4]
Povijesne gradske jezgre, međutim, uglavnom su građene u baroknom stilu, tj. lecce baroku, s tipičnim salentskim detaljima poput bogato oslikanih pročelja palača i crkava. Između druge polovice 16. stoljeća i kraja 17. stoljeća, zahvaljujući posebnoj kombinaciji ideja i okolnosti, kultura i urbana struktura grada i pokrajine potpuno su preoblikovani djelima koja čine nepogrešivo urbano tkivo izvanredne arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Njegov prepoznatljiv, autonomni stil može se pronaći u posebnoj, maštovitoj i sugestivnoj kombinaciji arhitektonskih elemenata na pročelju: trijemovi, prozori, balkoni, lođe, gargojli, konzole, festoni, stupovi i vijenci prepuni ljudskih figura, cvijeća i životinja. [4] Najpopularniji građevinski materijal bila je pietra leccese, lokalni kamen tople crvenkasto-žute boje koji se izrazito lako obrađuje i omogućuje raskoš detalja.
Izvori
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: [[Commons:Category:{{#property:P373}}|Salento]] |
Vanjske poveznice
- Salento na talijanskoj enciklopediji Treccani (tal.)
- ↑ 1,0 1,1 • Parametar
accessdatenije dopušten u klasiweb - ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 History of Puglia, 24. ožujka 2017. (eng.) Pristupljeno 5. rujna 2026.
- ↑ Alicia Morales Ortiz, Nastava modernogrčkog u Europi. Trenutno stanje i nove perspektive, Editum, 2010., str. 132. nadalje ISBN 9788483719381
- ↑ 4,0 4,1 Salento and the "Barocco Leccese", službene stranice UNESCO-a (eng.) Pristupljeno 5. rujna 2026.