Arnaud-Amanieu

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 508051 od 7. svibanj 2022. u 14:47 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Arnaud-Amanieu (fr. Arnaud-Amanieu d'Albret; 4. kolovoza 1338. — 1401.) bio je francuski plemić, lord Albreta[1] (1358. — 1401.) i grof Dreuxa; sin lorda Bernarda Ezija IV. i njegove žene, Marte od Armagnaca.

Biografija

Godine 1330., kralj Engleske Edvard III. poslao je svoje pristaše u Gaskonju zbog pregovaranja s francuskim plemićima. Arnaudov je otac Bernard htio da Arnaud oženi kćer grofa Kenta, Edmunda od Woodstocka, ali taj je plan, na njegovu žalost, propao.

Datoteka:Armoiries Albret.svg
Arnaudov grb

Sin kralja Edvarda III., kraljević Edvard — vojvoda Gaskonje — otišao je 1363. god. u Gaskonju kako bi izvidio lojalnost plemića Gaskonje, pa tako i Arnauda. U katedrali u Bordeauxu, 9. srpnja, princ Edvard je bio primljen od strane Arnauda na način da je Arnaud kleknuo pred princa i zakleo se na vjernost. Arnaud je poljubio Bibliju i raspelo te poljubio princa u usta; međutim, dobri odnosi između princa i Arnauda nisu dugo potrajali.

Godine 1368., princ Edvard je htio prijeći Pireneje kako bi se borio u Kastilji te je zatražio skupinu vojnika od lorda Arnauda, koji je to odbio. Edvard je čak zatražio i novu daću, koju Arnaud nije htio platiti te je zajedno s nekim drugim plemićima poslao pismo kralju Francuske, Karlu V. Mudrom, koji je uzeo Arnauda pod svoju zaštitu. Tajni je sporazum potpisan 1368. između kralja Karla i lorda Arnauda.

Brak

Supruga lorda Arnauda bila je gospa Margareta Burbonska, kći Petra I. Burbonskoga i Izabele Valois. Sin Margarete i Arnauda bio je lord Karlo I. od Albreta.[2][3]

Izvori

  1. Lodge, Eleanor C. (1926). Gascony under English Rule. London: Kennikat Press.
  2. Monique Ornato, Répertoire prosopographique de personnages apparentés à la couronne de France aux XIVe et XVe siècles, Publications de la Sorbonne, 2001.
  3. Jean Froissart, Chroniques. Pariz, Société de l'Histoire de France, 1869. – 1975.