Teorijska planetologija

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 380167 od 10. prosinac 2021. u 04:35 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pogreška pri izradbi sličice:
Slijed slika New Horizonsa prikazuje kako Ijin vulkan Tvashtar izbacuje materijal 330 km iznad njegove površine. Otkriće vulkanizma na Iji 1979. godine svemirskom letjelicom Voyager 1 potvrdilo je prethodna predviđanja teorijske planetologije i smatra se jednim od glavnih uspjeha teorijske planetologije.[1]

Teorijska planetologija, poznata i kao teorijska planetarna znanost, grana je planetarnih znanosti koja se razvila u 20. stoljeću.[2]

Rad

Datoteka:VFPt Earths Magnetic Field Confusion.svg
Dijagram koji prikazuje Zemljino magnetsko polje: teorijski planetolozi proučavaju brojne aspekte planetarnih tijela, poput toga kako se njihova magnetska polja stvaraju u njihovim jezgrama.[3]
Datoteka:Rayleigh-Taylor instability.jpg
Znanstvena vizualizacija izuzetno velike simulacije Raleigh-Taylorove nestabilnosti uzrokovane dvjema pomiješanim tekućinama.[4] Teorijska planetologija intenzivno koristi računalnu grafiku, znanstvenu vizualizaciju i dinamiku fluida.[5]
Pogreška pri izradbi sličice:
Teoretski planetolozi proučavaju cirkulaciju atmosfere oko planeta.

Teorijski planetolozi, poznati i kao teorijski planetarni znanstvenici, koriste tehnike modeliranja kako bi razvili razumijevanje unutarnje strukture planeta tako što stvaraju pretpostavke o njihovom kemijskom sastavu i stanju njihovih materijala, a zatim izračunavaju radijalnu raspodjelu različitih svojstava kao što su temperatura, tlak ili gustoću materijala u unutrašnjosti planeta. [2]

Teorijski planetolozi također koriste numeričke modele kako bi shvatili kako se planeti Sunčevog sustava stvaraju i razvijaju u budućnosti, njihova toplinska evolucija, njihova tektonika, kako se formiraju magnetska polja u planetarnim unutrašnjostima, kako djeluju konvekcijski procesi u jezgrama i plaštima zemaljskih planeta i u unutrašnjosti plinskih divova, kako se njihove litosfere deformišu, orbitalna dinamika planetarnih satelita, kako se prašina i led prenose na površini nekih planeta (poput Marsa ) i kako se odvija cirkulacija atmosfere preko planeta. [3]

Teoretski planetolozi mogu koristiti laboratorijske eksperimente za razumijevanje različitih fenomena analognih planetarnim procesima, poput konvekcije u rotirajućim tekućinama. [3]

Teoretski planetolozi široko koriste osnovnu fiziku, posebno dinamiku fluida i fiziku kondenziranih tvari, a velik dio njihovog rada uključuje interpretaciju podataka vraćenih u svemirske misije, iako se rijetko aktivno uključuju u njih.

Obrazovni zahtjevi

Tipični teorijski planetolog će morati imati visoko obrazovanje iz fizike i teorijske fizike, te doktorat.[6]

Znanstvena vizualizacija

Zbog korištenja znanstvene vizualizacijske animacije, teorijska planetologija ima odnos s računalnom grafikom. Primjeri filmova koji pokazuju ovaj odnos su 4-minutni film " Podrijetlo mjeseca " [5]

Glavni uspjesi

Jedan od glavnih uspjeha teorijske planetologije je predviđanje i naknadna potvrda vulkanizma na Iji.[1]

Predviđanje je napravio Stanton J. Peale koji je napisao znanstveni rad tvrdeći da Ija mora biti vulkanski aktivna koji je objavljen tjedan dana prije nego što je Voyager 1 prošao pored Jupitera. Kad je Voyager 1 1979. fotografirao Iju, njegova teorija je potvrđena.[1] Kasnije fotografije Ije svemirskim teleskopom Hubble i sa Zemlje također su pokazale vulkane na Ijinoj površini, a detaljno ih je proučavao i fotografirao orbiter Galileo od 1995. do 2003. godine.

Kritika

D.C. Tozer sa Sveučilišta Newcastle upon Tyne,[7] pišući 1974., izrazio je mišljenje da bi se "moglo i biti će rečeno da je teorijska planetarna znanost gubljenje vremena" dok se ne riješe problemi vezani za "uzorkovanje i skaliranje", čak iako se ovi problemi ne mogu riješiti jednostavnim prikupljanjem daljnjih laboratorijskih podataka.[8]

Istraživači

Istraživači koji rade na teorijskoj planetologiji uključuju:

  • David J. Stevenson
  • Jonathan Lunine (profesor teorijske planetologije i fizike na Sveučilištu u Arizoni i znanstvenik na misiji Cassini, specijaliziran za Titan)[9][10]

Vidi također

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  2. 2,0 2,1
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  3. 3,0 3,1 3,2
    • Nepoznat parametar: archivedate
    • Nepoznat parametar: archiveurl
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  4. Visualizations that have been created with VisIt. at wci.llnl.gov. Updated: November 8, 2007
  5. 5,0 5,1
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  6. • Nepoznat parametar: archivedate
    • Nepoznat parametar: archiveurl
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  7. • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
  8. (page 169)
  9. • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  10. • Nepoznat parametar: archivedate
    • Nepoznat parametar: archiveurl
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

Vanjske poveznice