Josip Depolo (Zadar, 10. rujna 1919. – Zagreb, 21. ožujka 2000.) je bio hrvatski likovni kritičar i teoretičar.
Od 1952. objavljuje kritike, teorijske članke i polemike u časopisima za kulturu i dnevnom tisku.
Autor je više stotina predgovora i postava skupnih i samostalnih izložbi.
Osobito značajne su mu monografije: Branko Kovačević (1986.), Milan Pavić (1986.), Cata Dujšin-Ribar (1988.), Zlatan Vrkljan (1988.), Munir Vejzović (1988.), Josip Botteri Dini (1990.), Ljerka Njerš (1990.), Gabrijel Jurkić (1995.), Charles Billich (1997.)
Literatura
Ksenija Matanić-Živanović: Josip Depolo, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1, Zagreb, 1995., str. 182-183