Boksački ustanak ili Iheatuanski ustanak je naziv za oružani sukob koji je izbio na području Sjeverne Kine 1899. kada su pripadnici kineskog nacionalističkog pokreta Društvo pravičnih i harmoničnih šaka (trad. kin. 義和拳; pojedn. kin. 义和拳; pinyin: Yìhéquán; Wade–Giles: I4-ho2-ch'üan2) , na Zapadu poznatog kao "boksači"), započeli s masovnim napadima na ne-Kineze, ponajprije kršćanske misionare, kao i kineske preobraćenike, smatrajući ih petom kolonom europskih imperijalističkih velesila, koje su prethodnih desetljeća ishodili niz povlastica na račun slabe carske dinastije Qing. U lipnju 1900. su se oko Pekinga počele masovno okupljati boksačke snage i zahtijevati od carske vlade da se svi stranci smaknu ili protjeraju iz Kine. Pod njihovim pritiskom carica majka Cixi objavila je rat europskim državama, čiji su se građani sklonili u tzv. Legacijsku četvrt u Pekingu, a čije su vlade organizirale tzv. Savez osam država. Saveznički ekspedicijski korpus iskrcao se i nakon žestokih borbi zauzeo Tianjin, a potom 14. kolovoza i Peking, prisilivši Cixi da zapodjene mirovne pregovore. Oni su završeni tzv. Boksačkim protokolom kojim je Kina prisiljena saveznicima isplatiti veliku ratnu odštetu i proširiti njihove dotadašnje povlastice. Boskački ustanak imao je značajne posljedice za daljnju povijest Kine, s obzirom na to da je poraz oslabio prestiž carske dinastije, ali i kod kineskih intelektualaca stvorio uvjerenje da se Kina zapadnim osvajačima može suprotstaviti jedino ako prihvati njihove suvremene ideje, kao što su republikanstvo i socijalizam.
Uoči ustanka, na kineskom tlu živjelo je 30 000 kršćana, većina kojih je raseljena, proganjana i izgonjena iz zemlje. Više od tristo, što katoličkih što pravoslavnih što protestantskih vjernika laika, misionara i svećenika, koji su za vrijeme ustanka podnijeli mučenički smrt, časte se kao Kineski mučenici u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi. Kršćanska zajednica u Kini nastavila je rasti i nakon progona postavši najvećom vjerskom zajednicom iza tradicionalno prevladavajućeg budizma.