Detuđmanizacija

Detuđmanizacija je pojam kojim se označuje ukidanje baštine postignute za vrijeme predsjednikovanja Franje Tuđmana Republikom Hrvatskom.

Projekt je započeo kao projekt rušenja Franje Tuđmana još za njegova života, etiketiranjem Tuđmana kao diktatora i "ubojice prava civilnog društva".

Nakon Tuđmanove njegove smrti ovaj je projekt procvjetao u punom smislu , posebice je uslijedilo nakon pada HDZ-a s vlasti.

Za ovo se ponajviše govori da je ulogu imala Velika Britanija, jer smjena vlasti ne bi uspjela bez inozemne pomoći. Tako je uz obilno finaciranje i medijsko propagiranje novih ljudi koji su izvađeni iz političkog zaborava kao što je Stjepan Mesić, koji preko noći od autsajdera pobijedio na izborima, ostvaren cilj. Na vlast u Hrvatskoj došle su snage koje su u proklamiranim ciljevima imale detuđmanizaciju. Poslije se pokazalo pravo lice promjene. Britanija nije bila bila fokusirana na hrvatsku zato što joj je mala RH smeta, nego iz vlastitih geopolitičkih interesa. Željela je ostvariti kontrolu nad ovim dijelom jugoistočne Europe kao sredstvo rušenja dotadašnjeg utjecaja Njemačke u EU i posebno u jugoistočnoj Europi, u kojoj je Britanija imala malo saveznika.

Proces detuđmanizacije u hrvatskim redovima započet je radi ispravljanja grešake i propusta koje je počinio predsjednik Tuđman, ponajviše u privatizaciji i pretvorbi. U privatizaciji i pretvorbi sudjelovali su i članovi njegove najbliže obitelji, ali i njegovi najbliži suradnici i/ili bliži članovi obitelji Tuđmanovih najbližih suradnika, pri čemu je bitno naglasiti da nije svaka privatizacija bila kriminal.

Rečenom promjenom vlasti počela je revanšistička kampanja obezvrjeđivanja političkih dostignuća i predsjednika Tuđmana i HDZ-a kao vodeće stranke u stvaranju slobodne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske. Zbog egoističnih osornih nastupa HDZ-a i njegovog vrha, osobito zadnjih godina vladanja, hrvatska se javnost nije ispočetka senzibilizirala za ovaj proces. U kampanji nisu sudjelovali svi iz vladajuće koalicije, nego samo dio.

Zbog talibanske radikalnosti kojom je sprovedeno iskorjenjivanje svega postignutog, kako lošeg, tako i dobrog, ta je vlast prozvana trećesiječanjskom diktaturom, a po širini, predstavljao je mali državni udar. Nove vlasti pokrenule su hajku na sve političke neistomišljenike a pod krinkom uklanjanja 'nemoralnih' i 'podobničkih' kadrova iz doba HDZ-ove vlasti. Dio spornih kadrova uklonjen je. Nažalost, čistka je krenula čak i prema profesionalnom birokratskom osoblju nižeg koje u demokratskom svijetu uvijek ostaje na radnim mjestima, bez obzira na promjenu vlasti, jer njihovo stručno znanje nije ni u kakvoj svezi s političkim stavom rukovodećih kadrova koje postavlja vladajuća stranka ili koalicija.

Kriminaliziranje je krenuo prvenstveno kroz medije, koristeći se retorikom i pamtljivim sloganima iz špijunske kuhinje, te fašističkim optužbama na račun najačih karika novije hrvatske povijesti , prvenstveno HV-a , MUP i generala te Franje Tuđmana. Pokazalo se zašto je dovedena druga garnitura ljudi na vlast. Otvoreni su državni arhivi Haagu, iako se Hrvatska vlastitim hrvatskim člankom na Haaškom sudištu mogla pozvati na državne interese i uopće ne učiniti dostupnim dio arhiva, kao što je poslije učinila Srbija, koja se poslužila baš tim članom.

Na vulgaran i podao način dopustilo se kriminaliziranje oslobodilačkih akcija Bljeska i Oluje preko medija i iz političkih tijela. Izvjesni visoki hrvatski dužnosnici, nevladine udruge tobožnji borci za ljudska prava, ljevičarski mediji, razni novinari režimski aparatčici, strane agenture i njihove ekspoziture u nevladinim udruga razbacanim po svim područjima djelatnosti i diljem Hrvatske, pljuvali su po skoro svim tekovinama hrvatskog osamostaljenja. Medijsku su pozornosti dobili notorni neprijatelji hrvatske države kao Savo Štrbac i njegovi hrvatski trabanti koji su još besramnije napadali hrvatske intelektualce, znanstvenike i uglednike koji su u tom razdoblju ostali hladnih glava. Poznato je kad je dan prije presude Gotovini i Markaču jedna novinarka u Jutarnjem listu bila sigurna da presuda mora biti potvrđena kako bi to bila konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj. Jedan je bezvrijedni, netalentirani i teatralni, a medijski razvikan hrvatski kazalištarac javno naricao nad oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču. Jedni visokopozicionirani hrvatski dužnosnici i dalje se ponosito hvale obezglavljenjem hrvatskog vojnog vrha potezom pera, koje je nepromišljeno naglo sprovedeno u godinama kad je u zemljama koje su izvršile agresiju na Hrvatsku i dalje na vlasti bila garnitura koja je pokrenula rat protiv Hrvatske. Hrvatske vlasti sluganski su se odnosile prema proganjateljima Hrvatske, beskritično udovoljavajući svakom zahtjevu Tužiteljstva, iako je ono samo jedna ravnopravna strana u sudskom procesu koja uopće ne mora biti u pravu. Šikaniralo se sve koji su željeli pomoći generalima Gotovini i Markaču, dopuštalo se medijsko prozivanje, generalima se onemogućavalo branjenje jer su šikanirali čak i odvjetnike kojima su oduzimali materijale za branjenje, pa se čak u njihovu obranu morao uključiti i sam Haaški tribunal.

Brojni dojučerašnji Tuđmanovi suradnici od kojih su neki bili visoki hrvatski dužnosnici, ocrnjvali su mrtvog Tuđmana čim je to postalo oportuno.

Prema ishodima sprovedenog procesa, pokazalo se da ovaj proces nema za cilj nego da se Tuđmana osudi za po njima najveći zločin – stvaranje hrvatske države. U skladu s tim na udaru su se našli Domovinski rat, braniteljska populacija, kriminalna pretvorba i privatizacija sa svim negativnim učincima na gospodarski razvitak i zaduživanje u inozemstvu.

Ciljevi detuđmanizacije se mogu ovako posložiti :

potpora dolasku na vlast puno mekše političke opcije koja nije homogena, tj. podložna je manipulacijama iz vana
Izjednačavnje s agresorom u ratu
Političko uništenje nacionalne političke elite
Preusmjeravanje sa puta u EZ u balkansku Jugosferu - region
rasprodaja imovine RH, te povoljno zaduživanje građana preko starnih banaka
sotonizacija hrvatskih branitelja posebno onih istaknutih kao i ciljelog obiteljskog i prijateljskog kruga ljudi.
totalna podložnost Haagu kao instrumentu britanskog upravljanja regionom
totalni medijski rat vrbovanjem više desetaka novinara koji će zatrovati medijski prostor

Proces traje do danas, s većim ili manjim intenzitetom, počesto vulgaran. Intenztiet ovisi o zbivanjima na domaćoj političkoj pozornici, a u međunarodnim okolnostima pod pritiskom određenih službenih i neslužbenih institucija iz Hrvatskoj nesklonih zemalja.

Izvori