Brgulja (brguja, krsna slava, krsno ime, krsnica, slava, ali i fjera, fešta, patron) je zajednička svetkovina župe, sela ili obitelji koji slave određenoga svetca, svoga nebeskoga zaštitnika. U Hrvata je raširenost brgulje među selima bila znatno veća. Vremenski je padalo na blagdan svetca zaštitnika, kojemu je posvećena župna crkva. Ima slučaja gdje su pojedini zaseoci u selu slavili (i) blagdan svetca patrona crkve ili kapele iz njihova zaseoka. Postoje iznimke, pa su za brgulju uzeli drugog svetca od svetca kojem je posvećena župna crkva. [1][2] Iz opširna opisa don Frane Ivaniševića, kao i starim hrvatskim glagoljaškim spisima (Brevijar Vida Omišljanina), radi se o svetkovini rodovskoga zaštitnika.[3]:13.-14.
Svetkovalo ga se u Imotskoj krajini, [1][2] u Makarskom primorju (svetac), Vrgoračkoj krajini (slava)[4], Zabiokovlju[5], u Poljicima (spominje ih i Poljički statut)[3]:13.-14., Šolti, Bekiji, Dalmatinskoj zagori i zapadnoj Hercegovini[3]:20., i dr. ali je gotovo zapušten i zaboravljen. U Hrvata se običaj sačuvao u dolini Neretve, stolačkom kraju, Konavlima i Boki kotorskoj.[1][2] U nekim krajevima brgulje nisu samo dan od hodočašćenja, nego i od zavjetovanja.[6] Brgulje su svjedočanstvo uloge prožimanja hrvatskoglagoljske baštine i lokalne tradicijske kulture. [3]:sažetak Prema većini auktora, običaji su pretkršćanski, kao (pra)slavenski žrtveni obredi: obredi na vrhuncima uzvisina, svečana gozba, slavlje i čašćenje, koji podsjećaju na drevna obredna slavlja s gozbama, plesom i prinošenjem žrtve.[3]:14. Ivo Mišur smatra nastanak kasnijim, kao poslijedicu osmanskih osvajanja i represija, kad je pučanstvo zbog smanjena kontakta sa svećenstvom kojem je djelovanje bilo vrlo otežano, javno bogoštovlje onemogućeno, a brojne crkve srušene ili otete, stanovništvo se snašlo internaliziranjem kršćanskog kulta unutar obitelji. [3]:16.-17.
Običaj se izmijenio u odnosu na prošlost. Na blagdan se pozivalo gosti i iz drugih sela i to oni kod kojih su oni bili pozvani na njihovu brgulju. Od svakog jela se nešto na dar slalo starijoj čeljadi od prijatelja uzvanika koji nisu mogli doći na brgulju. U BiH krsno ime spominje se 1466. godine.[1][2]
Etimološki, brgulja je, suprotno nekim prijašnjim pretpostavkama o romanskom podrijetlu, hrvatska narodna riječ kojoj su korijeni u praslavenskom jeziku. Deverbativom je glagola brijeći, odnosno korijena -brêg-[3]:sažetak, odnosno izvedenica je od glagola brêžiti što je značilo ‘svetkovati’, ‘moliti’, ‘slaviti’, ‘častiti’.[3]:9. Glagol bržiti javlja se kod starih hrvatskih pisaca (Marulića, Hektorovića, Budinića, Dalmatina, Bernardina Splićanina).[3]:12.-13.
Kao toponim se javljaju na Visu (selo Bargujac), na Molatu (selo Barguje), Braču (Brgunje njivice), Boki kotorskoj (selo Brguli), kod Zvornika (selo) te kod Vareša (selo Brgule, postojalo u 17. st.).[3]:12.-13.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Marko Dragić: Brgulja – slava nebeskih zaštitnika u hrvatskoj tradiciji . Ethnologica Dalmatica, Vol. 30 br. 1, 2023., sažetak
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Marko Dragić: Brgulja, plemenska slava u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. // Mediteran kao identitetska odrednica. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa / Tomelić Ćurlin, Marijana; Brešan Ančić, Tanja (ur.). Split: Filozofski fakultet u Splitu, 2024., sažetak. CroRIS.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 Marko Brkljačić, Marinka Šimić: Brgulje u kontekstu hrvatskoglagoljske baštine. Croatica et Slavica Iadertina, Vol. 20 br. 1, 2024.
- ↑ Ivo Mišur: Brgulja u kontekstu običaja ‘sveca’ u Makarskom primorju i ‘slave’ u Vrgoračkoj krajini. Zbornik radova Brgulje – štovanje svetaca u Zabiokovlju. Crkva u svijetu/ Udruga za očuvanje zavičajne baštine „Slivno“. Studenoga 2022. Researchgate. Pristupljeno 10. prosinca 2025.
- ↑ Nives Matijević: Predstavljen zbornik radova ‘Brgulje – štovanje svetaca u Zabiokovlju’ . Hrvatski fokus. 14. studenoga 2022. Pristupljeno 10. prosinca 2025.
- ↑ IKA: Imotski: Devetnica Gospi od Anđela, hodočasnički dan i brgulja . Hrvatska katolička mreža. 24. srpnja 2013. Pristupljeno 10. prosinca 2025.