Libricid

Libricid je vrsta kulturocida. Predstavlja sustavan, ideološki i politički motiviran napad široka obujma na kulturno sjećanje, u vidu ciljanja na knjižnice kao ustanove, knjiške zbirke, knjižare, časopise, novine, dokumente i slično, a radi uništavanja knjiga, brošura, rukopisa i slične građe. Ponekad meta napada nisu sve knjige, nego izabrane nepoželjne odnosno nepodobne knjige. Kriterij može biti pisac, tema, određeni naslov, općenito nacionalno, etničko, vjersko, ideološko podrijetlo pisca, jezik na kojem su knjige napisane odnosno ideološka pozicija s koje su knjige napisane. Nakana napadača je ukloniti sjećanje na vremena prije, na samo postojanje nečega što je bilo, kontroliranje misli, aristocid t.j. deintelektualizacija ciljanog stanovništva i predjela, prosvjetno-znanstveno osiromašivanje ciljanog kraja, priprema terena za krivotvorenje nacionalnog podrijetla ozemlja koje se namjerava osvojiti ili etničkim inženjeringom otuđiti. Sličan je pojmu biblioklazma, koji iako se isto odnosi na uništavanje knjiga, ali u širem smislu. Može biti obredno, poput spaljivanja knjiga, onemogućavanje distribucije, vječnim uskladištenjem na nedostupnim lokacijama, po mogućnosti neprikladnim za skladištenje knjiga čime one trunu, isključivanjem iz distribucije uporabom za neknjiške svrhe (uporabom kao izolacija u zidovima ili čak kao građa za zidove, podloge), promptnim prosljeđivanjem u otpadni papir, razvaljivanje knjige dok je u slogu u tiskari, skončavanjem u pulpi kao reciklirani materijal. U suvremeno doba to se manifestira brisanjem knjiga (od knjiga do članaka iz časopisa, dokumenata poput zaključaka sa sjednica, članaka s internetskih enciklopedija poput Wikipedije) koje su u digitalnom obliku iz svih mogućih digitalnih izvora. Može biti i psihički poremećaj gdje bolesnik osjeća potrebu uništavati knjige.

U Hrvatskoj su primjeri kad su jugokomunističke vlasti proslijedile tek tiskane knjige Društva sv. Mohora za Istru u stari papir, jugopartizansko mahnito uništavanje svezaka Hrvatske enciklopedije tiskane u vrijeme NDH i nepodobnih pisaca, granatiranje zgrada katoličkih crkava i samostana gdje su bile knjižnice u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku, fašističko, četničko i četnikopartizansko uništavanje crkvenih matičnih knjiga u vrijeme Drugoga svjetskog rata, da bi se uklonili dokazi hrvatstva stanovništva te iskonskom postojanju Hrvata u dotičnom kraju. Po svijetu su poznata nacistička spaljivanja knjiga, kineska komunistička uništavanja knjiga, vijetnamsko uništavanje knjiga "dekadentnog Južnog Vijetnama", razaranje Louvaina i dr. Od neratnih primjera u Hrvatskoj, poznata su uništavanja djela nepoćudnih hrvatskih pisaca, tiskovina koje su pale u nemilost režima (kultura otkazivanja), pravopisi nepodobnih pravopisaca (slučaj pravopisa hrvatskog jezika Londonca). Poznat je slučaj krađe i uništavanja vrijednih starih isusovačkih knjiga iz NSK, kad je duboko psihički poremećeni sotonist koji je ukrao 1398 knjiga planirao zapaliti svu hrvatsku pisanu povijest. Počinitelj je izjavio "Žao mi je što nisam sve zapalio i izazvao lomaču... Nitko nas nikada ne bi pronašao, a radni ljudi i građani bili bi nam zahvalni jer više ne bi morali izdvajati 3,5 posto za gradnju nove Nacionalne i sveučilišne biblioteke. – A izgorjelo bi i do i 2,5 milijuna knjiga...A uz to želio sam da detaljno izgori Arhiv Hrvatske i za to sam imao već napravljen potreban popis kemikalija." Prema nekima, s obzirom na obujam, dugotrajnost, temeljitost i zahtjevnost tolikog posla, takvo nedjelo nije mogla napraviti samo mala skupina osoba, nego se radilo o ciljanom uništavanju hrvatske kulture a gdje je za sve okrivljen poremećeni mlađi punoljetnik.