Toggle menu
243,3 tis.
110
18
643,1 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Klasicistička glazba: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
iz članka Klasicizam
 
Nema sažetka uređivanja
 
Redak 1: Redak 1:
'''Klasicizam''' je oznaka za stilski pravac u europskoj [[glazba|glazbi]] u drugoj polovici 18. i prvoj četvrtini 19. stoljeća. Ima normativno i povijesno značenje. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća  
'''Klasicizam''' je oznaka za stilski pravac u europskoj [[glazba|glazbi]] u drugoj polovici 18. i prvoj četvrtini 19. stoljeća. Ima normativno i povijesno značenje. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća.  
Dijeli se na:
# rano (pretklasično) razdoblje (do [[1770.]]) 
# razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, [[Bečki klasicizam|bečkog klasicizma]], osobito vezanog uz stvaralaštvo [[Joseph Haydn|Josepha Haydna]], [[Wolfgang Amadeus Mozart|Wolfganga A. Mozarta]] i [[Ludwig van Beethoven|Ludwiga van Beethovena]], vremenski između [[1770.]] i [[1830.]]


Temeljne značajke klasicizma:
== Povijest ==
# u skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku obradu;
Nagovještaji klasicizma su se ćutili jurve u kasnoj renesansi.<ref name=encMK/> Vremenski mu prethodi [[barokna glazba]]. Za stvaranje novoga stila je arheološko iskapanje grada Pompeja, što je probudilo zanimanje javnosti za europski stari vijek. 18. stoljeće u kojem se pojavila bilo je izrazito optimističnije od brojnih razdoblja u povijesti, što se je odrazilo u raznim područjima života. [[Racionalizam]] je kroz [[prosvjetiteljstvo]] ušao u javni život. Naraslo je zanimanje za znanost, znatiželja i preispitivanje dogmâ, što je kontriralo starom feudalnom sustavu. Filozofi poput Rousseaua pisali su glazbene stručne članke. Analogno uzoru iz antike gdje je glazba oplemenjivala i odgajala stanovništvo, glazba je isto trebala činiti u dobu prosvjetiteljstva, što je profiliralo klasicistički pravac. Do prosvjetiteljskog doba, kao i u prvih desetljeća, skladatelji su skladali prema željama i ukusu dvora i ostale aristokracije koja je vladala društvom. Veliki razlog tomu bila je činjenica da su imali vlastite privatne orkestre koje su vodili priznati glazbenici. Građanstvo je došlo do vodeće uloge u društvu koncem 18. stoljeća što je bio preduvjet stvaranja građanske umjetnosti te je širem društvu željena glazba postala dostupnom kroz kućne svirke i koncerte.<ref name=izzi/> Javni koncerti postali su dijelom javnog života.<ref name=encMK> klasicizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 19.11.2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/klasicizam>. </ref> U doba bečke klasike skladatelji su nastavili se izražavati na svoj način. Grananje je otišlo u tri pravca. Prva skupina skladatelja nastavili su razvijati svoje zamisli iz baroka. Druga je zadržala nazive ali temeljito promijenila sadržaj. Treća skupina zadržala je strukturu ali promijenila nazive.<ref name=izzi/>
# temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad;
# motiv i tema podvrgnuti su ritamskim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika.


U Hrvata se prvo pojavila u razdoblju 1750-ih do 1770-ih. Prvo je bilo u [[simfonija]]ma [[Luka Sorkočević|Luka Sorkočevića]] te djelimice u instrumentalnim skladbama [[Julije Bajamonti|Julija Bajamontija]]. Na prijelazu stoljeća, 18. u 19. st., veliku ulogu ima [[varaždinski skladateljski krug]], čiji je najznačajniji predstavnik [[Leopold Ignacije Ebner]]. Ebner je skladao instruktivna glazbena djela te prvu glasovirsku [[sonata|sonatu]] koja još nosi klasicistička obilježja. U Hrvata [[glazba romantizma|romantičke]] nacionalne težnje su istisnule klasicizam oko 1830., a osjetile su se u malim vokalnim i instrumentalnim vrstama, a u budućnosti i u prvoj [[opera|operi]].<ref name=encMK/>
== Podjela ==
# rano ([[pretklasicizam|pretklasično]]) razdoblje (do [[1770.]]) 
# razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, [[Bečki klasicizam|bečkog klasicizma]], osobito vezanog uz stvaralaštvo [[Joseph Haydn|Josepha Haydna]], [[Wolfgang Amadeus Mozart|Wolfganga A. Mozarta]] i [[Ludwig van Beethoven|Ludwiga van Beethovena]], vremenski između [[1770.]] i [[1830.]]. Ostvarili su ideal klasicističkog izraza, a to je bilo ravnovjesje dotjeranosti forme i izražajnosti.<ref name=encMK/>
== Temeljne značajke ==
# Općenita osobina klasicizma jest jasan i skladan izraz te prevlast razuma nad osjećajima. <ref name=izzi>Nataša Perak Lovričević, Ljiljana Ščedrov, Ružica Ambruš-Kiš, Jana Bosanac, Kristina Lučić Andrijanić, Ivana Tuškan: [https://hr.izzi.digital/DOS/16651/16668.html ''Glazbeni kontakti 2: Klasicizam '']. IZZI. Profil Klett, Zagreb, 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2025.</ref>
# Nestalo je barokne kićenosti. <ref name=izzi/>
# Umjetnički uzori se traže iz "klasike" u smislu [[antika|antike]], koja odiše jednostavnošću i jasnoćom.<ref name=izzi/> Za razliku od [[renesansna glazba|renesanse]], klasicizam se ne obraća izravno uzro uantici preko djela i kanona, nego preko estetičkih načela.<ref name=encMK/>
# U skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku obradu;
# Temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad;
# Motiv i tema podvrgnuti su ritamskim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika.
== Izvori ==
{{izvori}}


[[Kategorija:Klasicizam]]
[[Kategorija:Klasicizam]]
[[Kategorija:Glazba]]
[[Kategorija:Glazba]]

Posljednja izmjena od 19. studeni 2025. u 15:17

Klasicizam je oznaka za stilski pravac u europskoj glazbi u drugoj polovici 18. i prvoj četvrtini 19. stoljeća. Ima normativno i povijesno značenje. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća.

Povijest

Nagovještaji klasicizma su se ćutili jurve u kasnoj renesansi.[1] Vremenski mu prethodi barokna glazba. Za stvaranje novoga stila je arheološko iskapanje grada Pompeja, što je probudilo zanimanje javnosti za europski stari vijek. 18. stoljeće u kojem se pojavila bilo je izrazito optimističnije od brojnih razdoblja u povijesti, što se je odrazilo u raznim područjima života. Racionalizam je kroz prosvjetiteljstvo ušao u javni život. Naraslo je zanimanje za znanost, znatiželja i preispitivanje dogmâ, što je kontriralo starom feudalnom sustavu. Filozofi poput Rousseaua pisali su glazbene stručne članke. Analogno uzoru iz antike gdje je glazba oplemenjivala i odgajala stanovništvo, glazba je isto trebala činiti u dobu prosvjetiteljstva, što je profiliralo klasicistički pravac. Do prosvjetiteljskog doba, kao i u prvih desetljeća, skladatelji su skladali prema željama i ukusu dvora i ostale aristokracije koja je vladala društvom. Veliki razlog tomu bila je činjenica da su imali vlastite privatne orkestre koje su vodili priznati glazbenici. Građanstvo je došlo do vodeće uloge u društvu koncem 18. stoljeća što je bio preduvjet stvaranja građanske umjetnosti te je širem društvu željena glazba postala dostupnom kroz kućne svirke i koncerte.[2] Javni koncerti postali su dijelom javnog života.[1] U doba bečke klasike skladatelji su nastavili se izražavati na svoj način. Grananje je otišlo u tri pravca. Prva skupina skladatelja nastavili su razvijati svoje zamisli iz baroka. Druga je zadržala nazive ali temeljito promijenila sadržaj. Treća skupina zadržala je strukturu ali promijenila nazive.[2]

U Hrvata se prvo pojavila u razdoblju 1750-ih do 1770-ih. Prvo je bilo u simfonijama Luka Sorkočevića te djelimice u instrumentalnim skladbama Julija Bajamontija. Na prijelazu stoljeća, 18. u 19. st., veliku ulogu ima varaždinski skladateljski krug, čiji je najznačajniji predstavnik Leopold Ignacije Ebner. Ebner je skladao instruktivna glazbena djela te prvu glasovirsku sonatu koja još nosi klasicistička obilježja. U Hrvata romantičke nacionalne težnje su istisnule klasicizam oko 1830., a osjetile su se u malim vokalnim i instrumentalnim vrstama, a u budućnosti i u prvoj operi.[1]

Podjela

  1. rano (pretklasično) razdoblje (do 1770.)
  2. razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, bečkog klasicizma, osobito vezanog uz stvaralaštvo Josepha Haydna, Wolfganga A. Mozarta i Ludwiga van Beethovena, vremenski između 1770. i 1830.. Ostvarili su ideal klasicističkog izraza, a to je bilo ravnovjesje dotjeranosti forme i izražajnosti.[1]

Temeljne značajke

  1. Općenita osobina klasicizma jest jasan i skladan izraz te prevlast razuma nad osjećajima. [2]
  2. Nestalo je barokne kićenosti. [2]
  3. Umjetnički uzori se traže iz "klasike" u smislu antike, koja odiše jednostavnošću i jasnoćom.[2] Za razliku od renesanse, klasicizam se ne obraća izravno uzro uantici preko djela i kanona, nego preko estetičkih načela.[1]
  4. U skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku obradu;
  5. Temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad;
  6. Motiv i tema podvrgnuti su ritamskim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika.

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 klasicizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 19.11.2025. <https://enciklopedija.hr/clanak/klasicizam>.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Nataša Perak Lovričević, Ljiljana Ščedrov, Ružica Ambruš-Kiš, Jana Bosanac, Kristina Lučić Andrijanić, Ivana Tuškan: Glazbeni kontakti 2: Klasicizam . IZZI. Profil Klett, Zagreb, 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2025.