Fran Lhotka: razlika između inačica

Fran Lhotka
Fran Lhotka
	Fran Lhotka;
	Životopisni podatci
Rodno ime	František Lhotka
Datum rođenja	25. prosinca 1883.
Datum smrti	26. siječnja 1962.
	Djelo
Poznatija djela	Minka i more; Đavo u selu; Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi

VizualnoWikitekst

Posljednja izmjena od 8. studeni 2025. u 05:28

Detalj s nadgrobne ploče Frana Lhotke na Mirogoju

Fran Lhotka (Mladá Vožice, 25. prosinca 1883. – Zagreb, 26. siječnja 1962.), hrvatski skladatelj i dirigent i glazbeni pedagog češkog podrijetla. Kao nastavnik harmonije odgojio je gotovo sve hrvatske suvremene skladatelje. Skladao je orkestralna, scenska, komorna i klavirska djela, glazbu za filmove te zborove i pjesme. Skladbe su mu formalno jednostavno i pregledno građene, ritamski bogate i pune velikih zvučnih kontrasta. Melodika mu se oslanja na hrvatski folklor, koji je motivski spretno razrađen. Po njemu nazvana i Glazbena škola u Sisku njemu u čast nosi njegovo ime. Hrvatski skladatelj Ivo Lhotka-Kalinski je sin, a violončelist Bojan Lhotka unuk Frana Lhotke.

Životopis

Fran Lhotka je od 1899. studirao na Konzervatoriju u Pragu kompoziciju i rog kod Karela Steckera, Josefa Kličke i Antonína Dvořáka; diplomirao je 1905. Godine 1908. djelovao je kao nastavnik u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu (Dnjipru) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i korepetitor opernog ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta. Od 1910. bio je nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, od 1922. do 1962. profesor na Muzičkoj akademiji (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin rektor (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u Hrvatsku priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s plesnom ritmikom i pokretima. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom Zlatokosi kraljević (tekst Milan Ogrizović), 1918. opera Minka, a 1920. opera More, »glazbena vizija« na libreto Milutina Cihlara Nehajeva i stihove Vladimira Nazora, u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima Pijom i Pinom Mlakarom, glazbu kraćega baleta Đavo i njegov šegrt (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto Zlatko Grgošević) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet Đavo u selu (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom orkestracijom u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, Đavo u selu stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u hrvatskoj glazbi. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima tonalitetnosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za igrane filmove Živjet će ovaj narod (N. Popović, 1947.), Major Bauk (Popović, 1951.) i Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957.) te dokumentarne Cement (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), Na novom putu (K. Golik, 1948.), Jugoslavenski Jadran (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« (S. Zlatić), a kao zborovođa uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete Lijepa naša (Orfej, 1990.) i Pizzicato (Zg Zoe Music, 1997.), Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 5 (1973.), Đavo u selu (1983.) i Marijana Radev (1991.), CD Hrvatska komorna glazba 20. st., Zagrebački puhački trio (oba Croatia Records, 1992.), Antologija hrvatske glazbe za rog (Hrvatsko društvo skladatelja i Muzički biennale Zagreb, 1997.) i Minijature za rog (Cantus, 2010.). U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima Muzika (1928.), Jutarnji list (1932.), Muzički glasnik (1932.), Kulisa (1937.), Novo doba (1938.) i Novosti (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Zaslugom Vlatke Banek 1987. je u zagrebačkom naselju Prečkom postavljeno poprsje u njegovoj ulici.^[1]

Izvori

↑ Hrvatsko-češko društvo Zagreb Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)

	Napomena:	Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatskog biografskog leksikona
		http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11774
		koji je klauzulom na stranici http://hbl.lzmk.hr/
		označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0
		Dopusnica nije važeća! Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

LZMK / Hrvatska enciklopedija: Lhotka, Fran (životopis)
LZMK / Proleksis enciklopedija: Lhotka, Fran (životopis)
HDS ZAMP – Fran Lhotka (popis djela)
Discogs.com – Fran Lhotka (diskografija)
IMDb.com – Fran Lhotka

[hcdzg-1] Hrvatsko-češko društvo Zagreb Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)

[1]

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
-<!--'''Fran Lhotka'''-->{{Skladatelj
+{{infookvir skladatelj
 |ime=Fran Lhotka
 |opis_slike=
@@ Redak 18: / Redak 18: @@
 == Životopis ==
-Fran Lhotka je od 1899. studirao na [[Konzervatorij]]u u [[Prag]]u kompoziciju i [[Rog (glazbalo)|rog]] kod [[Karel Stecker|Karela Steckera]], [[Josef Klička|Josefa Kličke]] i [[Antonín Dvořák|Antonína Dvořáka]]; diplomirao je 1905. Godine  1908. djelovao je kao [[nastavnik]] u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu ([[Dnjipro (grad)|Dnjipru]]) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i [[korepetitor]] opernog ansambla [[HNK u Zagrebu|Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Od 1910. bio je nastavnik u školi [[HGZ|Hrvatskoga glazbenog zavoda]], od 1922. do 1962. [[profesor]] na [[Muzička akademija u Zagrebu|Muzičkoj akademiji]] (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin [[rektor]] (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u [[RH|Hrvatsku]] priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s [[Ples|plesnom ritmikom i pokretima]]. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom ''Zlatokosi kraljević'' (tekst [[Milan Ogrizović]]), 1918. [[opera]] ''Minka'', a 1920. opera ''More'', »glazbena vizija« na [[libreto]] [[Milutin Cihlar Nehajev|Milutina Cihlara Nehajeva]] i stihove [[Vladimir Nazor|Vladimira Nazora]], u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima [[Pia Mlakar|Pijom]] i [[Pino Mlakar|Pinom Mlakarom]], glazbu kraćega [[balet]]a ''Đavo i njegov šegrt'' (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto [[Zlatko Grgošević]]) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet ''[[Đavo u selu]]'' (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom [[orkestracija|orkestracijom]] u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, ''Đavo u selu'' stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu ''[[Ero s onoga svijeta]]'' [[Jakov Gotovac|Jakova Gotovca]] najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u [[Hrvatska glazba|hrvatskoj glazbi]]. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima [[tonalitet]]nosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za [[igrani film|igrane filmove]] ''Živjet će ovaj narod'' (N. Popović, 1947.), ''Major Bauk'' (Popović, 1951.) i ''[[Svoga tela gospodar (1957.)|Svoga tela gospodar]]'' ([[Fedor Hanžeković|F. Hanžeković]], 1957.) te dokumentarne ''Cement'' (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), ''Na novom putu'' ([[Krešo Golik|K. Golik]], 1948.), ''Jugoslavenski Jadran'' (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« ([[Slavko Zlatić|S. Zlatić]]), a kao [[zborovođa]] uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete ''Lijepa naša'' (Orfej, 1990.) i ''Pizzicato'' (Zg Zoe Music, 1997.), [[Jugoton]]ove [[LP]] [[gramofonska ploča|ploče]] ''Antologija hrvatske glazbe'', 5 (1973.), ''Đavo u selu'' (1983.) i ''Marijana Radev'' (1991.), [[CD]] ''Hrvatska komorna glazba 20. st.'', Zagrebački puhački trio (oba [[Croatia Records]], 1992.), ''Antologija hrvatske glazbe za rog'' ([[Hrvatsko društvo skladatelja]] i [[Muzički biennale Zagreb]], 1997.) i ''Minijature za rog'' ([[Cantus Records|Cantus]], 2010.). U fonoteci [[Hrvatski radio|Hrvatskoga radija]] sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima ''Muzika'' (1928.), ''[[Jutarnji list (Zagreb, 1912.)|Jutarnji list]]'' (1932.), ''Muzički glasnik'' (1932.), ''Kulisa'' (1937.), ''[[Novo doba (Split)|Novo doba]]'' (1938.) i ''Novosti'' (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u [[NSK|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] i [[HDA|Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.
+Fran Lhotka je od 1899. studirao na [[Konzervatorij]]u u [[Prag]]u kompoziciju i [[Rog (glazbalo)|rog]] kod [[Karel Stecker|Karela Steckera]], [[Josef Klička|Josefa Kličke]] i [[Antonín Dvořák|Antonína Dvořáka]]; diplomirao je 1905. Godine  1908. djelovao je kao [[nastavnik]] u Glazbenoj školi u Jekaterinoslavu ([[Dnjipro (grad)|Dnjipru]]) Godine 1909. dolazi u Zagreb gdje biva angažiran kao kornist i [[korepetitor]] opernog ansambla [[HNK u Zagrebu|Hrvatskoga narodnog kazališta]]. Od 1910. bio je nastavnik u školi [[HGZ|Hrvatskoga glazbenog zavoda]], od 1922. do 1962. [[profesor]] na [[Muzička akademija u Zagrebu|Muzičkoj akademiji]] (od 1941. do 1945. umirovljen) te njezin [[rektor]] (od 1923. do 1940. i 1948. do 1952.). Ravnao studentskim orkestrom i zborom Akademije, od 1913. do 1921. Hrvatskim pjevačkim društvom »Lisinski« te od 1923. do 1929. Društvenim orkestrom HGZ-a. Skladati je počeo nadovezujući se na tradiciju čeških romantičara; dolaskom u [[RH|Hrvatsku]] priključio se novonacionalnomu smjeru, prihvativši obilježja glazbenoga folklora te novije skladateljske tehnike, a dijelom i elemente ekspresionističkoga izraza. Zarana je očitovao sklonost za glazbenoscenska djela, napose smisao za spajanje glazbe s [[Ples|plesnom ritmikom i pokretima]]. U zagrebačkom su mu kazalištu izvedene 1909. »scenska bajka« s pjevanjem i plesom ''Zlatokosi kraljević'' (tekst [[Milan Ogrizović]]), 1918. [[opera]] ''Minka'', a 1920. opera ''More'', »glazbena vizija« na [[libreto]] [[Milutin Cihlar Nehajev|Milutina Cihlara Nehajeva]] i stihove [[Vladimir Nazor|Vladimira Nazora]], u kojoj je glazbena građa zasnovana na hrvatskim folklornim elementima. Godine 1935., surađujući s autorima libreta, baletnim umjetnicima [[Pia Mlakar|Pijom]] i [[Pino Mlakar|Pinom Mlakarom]], glazbu kraćega [[balet]]a ''Đavo i njegov šegrt'' (praizvedba 1931. u zagrebačkom HNK, libreto [[Zlatko Grgošević]]) ugradio je u svoje najpoznatije djelo, balet ''[[Đavo u selu]]'' (praizveden 1935. u züriškom Državnom kazalištu i 1937. u zagrebačkom HNK), te ostvario jedinstven primjer scenske moderne u nas. Predstavljajući glavne likove znakovitim glazbenim motivima te suprotstavljajući lirske i dramatske prizore, u njemu je za svaku situaciju pronašao prikladno rješenje: majstorska stilizacija narodnih napjeva i bogatstvo ritmike povezani su jedinstvenim harmonijskim tkivom i znalačkom [[orkestracija|orkestracijom]] u umjetnički zaokruženu cjelinu. Izvođen na mnogim domaćim i svjetskim pozornicama, ''Đavo u selu'' stekao je trajnu popularnost, postavši uz operu ''[[Ero s onoga svijeta]]'' [[Jakov Gotovac|Jakova Gotovca]] najpopularnijim glazbenoscenskim ostvarenjem novonacionalnoga smjera u [[Hrvatska glazba|hrvatskoj glazbi]]. U orkestralnim i komornim skladbama Lhotka se pridržava klasičnih oblika te stvara jezgrovitu, ritmički čvrstu tematiku i bogatu harmonijsku građu, ali uvijek ostaje u okvirima [[tonalitet]]nosti, uza znalački izvedenu instrumentaciju. Zborske skladbe, ponajviše za muški zbor, izvorno su skladane u narodnom duhu ili su obradbe pučkih napjeva. Skladao je glazbu za [[igrani film|igrane filmove]] ''Živjet će ovaj narod'' (N. Popović, 1947.), ''Major Bauk'' (Popović, 1951.) i ''[[Svoga tela gospodar (1957.)|Svoga tela gospodar]]'' ([[Fedor Hanžeković|F. Hanžeković]], 1957.) te dokumentarne ''Cement'' (s M. Ciprom, I. Tomulić, 1947.), ''Na novom putu'' ([[Krešo Golik|K. Golik]], 1948.), ''Jugoslavenski Jadran'' (M. Katić, 1950.) i (Dubrovnik, Katić, 1952.). Instrumentirao je skladbe drugih hrvatskih skladatelja. Kao dirigent orkestra Muzičke akademije (od 1922. do 1941.) odgojio je »sve naše istaknute instrumentaliste« ([[Slavko Zlatić|S. Zlatić]]), a kao [[zborovođa]] uzdignuo HPD »Lisinski« u najbolji hrvatski zbor onoga doba. Autor je udžbenika "Dirigiranje" (Zagreb 1931., 1981.) i "Osnovi homofonog sloga", 1–2 (Zagreb 1934; Harmonija, 1948., više izd. do 1986.). Djela su mu tiskana i u zagrebačkim izdanjima "Album popjevaka hrvatskih suvremenih skladatelja" (1943.), "Zbirka muških zborova" (1952.), "Zborovi" (1956.), "Album zborova" (1957.) i "Hrvatska popijevka od B. Berse do Z. Grgoševića", 4 (1985.) te snimljena na kasete ''Lijepa naša'' (Orfej, 1990.) i ''Pizzicato'' (Zg Zoe Music, 1997.), [[Jugoton]]ove [[LP]] [[gramofonska ploča|ploče]] ''Antologija hrvatske glazbe'', 5 (1973.), ''Đavo u selu'' (1983.) i ''Marijana Radev'' (1991.), [[CD]] ''Hrvatska komorna glazba 20. st.'', [[Zagrebački puhački trio]] (oba [[Croatia Records]], 1992.), ''Antologija hrvatske glazbe za rog'' ([[Hrvatsko društvo skladatelja]] i [[Muzički biennale Zagreb]], 1997.) i ''Minijature za rog'' ([[Cantus Records|Cantus]], 2010.). U fonoteci [[Hrvatski radio|Hrvatskoga radija]] sačuvano je 97 snimka njegovih djela. Napisima o svojim radovima surađivao je u časopisima ''Muzika'' (1928.), ''[[Jutarnji list (Zagreb, 1912.)|Jutarnji list]]'' (1932.), ''Muzički glasnik'' (1932.), ''Kulisa'' (1937.), ''[[Novo doba (Split)|Novo doba]]'' (1938.) i ''Novosti'' (1938.). Radom i svestranošću svrstao se među vodeće osobnosti hrvatske glazbene kulture 20. stoljeća. Veći dio njegove ostavštine pohranjen je u [[NSK|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] i [[HDA|Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.
 Zaslugom [[Vlatka Banek|Vlatke Banek]] 1987. je u zagrebačkom naselju [[Prečko|Prečkom]] postavljeno poprsje u njegovoj ulici.<ref name="hcdzg">[http://www.hcdzg.hr/default.asp?page=zan54.htm Hrvatsko-češko društvo Zagreb] Hrvatsko-češko društvo prisjetilo se Božidara Grubišića i Miroslava Jileka (pristupljeno 26. listopada 2016.)</ref>
@@ Redak 35: / Redak 35: @@
 {{GLAVNIRASPORED:Lhotka, Fran}}
+[[Kategorija: Životopisi, Zagreb]]
 [[Kategorija: Hrvatski skladatelji]]
 [[Kategorija: Hrvatski dirigenti]]
-[[Kategorija:Česi u Hrvatskoj]]
+[[Kategorija: Česi u Hrvatskoj]]
 [[Kategorija: Klasični skladatelji 20. stoljeća]]

Fran Lhotka
Fran Lhotka

Životopisni podatci
Rodno ime	František Lhotka
Datum rođenja	25. prosinca 1883.
Datum smrti	26. siječnja 1962.
Djelo
Poznatija djela	Minka i more Đavo u selu Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi