John M. Martinis

John Matthew Martinis
Državljanstvo	američko
Alma mater	Sveučilište Kalifornije, Berkeley
Poznat po	supravodljivo kvantno računarstvo, kvantna nadmoć
Istaknute nagrade	Memorijalna nagrada Fritz London (2014.) Nagrada John Stewart Bell (2021.) Nobelova nagrada za fiziku (2025.)

John Matthew Martinis (rođen 1958.) američki je fizičar hrvatskoga porijekla i profesor fizike na Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari. Vodio je tim za razvoj supravodljivog kvantnog računala u Google Quantum AI Labu, partnerstvu između UC Santa Barbara i Googlea. S procesorom Sycamore, 2019. godine potvrdili su prvi dokaz kvantne nadmoći.

Podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku za 2025. s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom za njihov zajednički rad na makroskopskim kvantnim fenomenima u supravodičima.

Rani život i obrazovanje

John Matthew Martinis rođen je 1958. i odrastao je u San Pedru u Kaliforniji.

Njegov djed Matt Martinis napustio je Komižu na Visu i došao u Sjedinjene Američke Države kada je Martinisov tata Ivan imao deset godina. Ivan Martinis i sam je s Komiže emigrirao u SAD za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Nakon što je diplomirao na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyu, John Martinis je 1980. godine stekao diplomu prvostupnika znanosti iz fizike, a 1987. godine doktorat iz fizike.

Tijekom doktorskog studija istraživao je kvantno ponašanje makroskopske varijable – fazne razlike na Josephsonovom tunelskom spoju. Njegov mentor za doktorat bio je John Clarke. Tijekom tog vremena surađivao je s Michelom Devoretom, tadašnjim postdoktorskim istraživačem.

Godine 1985. Clarke, Devoret i Martinis predstavili su svoju analizu mikrovalnih impulsa koja je demonstrirala kvantno ponašanje Josephsonovog spoja. Ovaj rad kasnije će postati osnova za supravodljivo kvantno računarstvo.

Karijera

Nakon doktorata, pridružio se Commissariat à l'Energie Atomique u Saclayu u Francuskoj, prvo na postdoktorskom studiju, a zatim i na odjelu za elektromagnetsku tehnologiju Nacionalnog instituta za standarde i tehnologiju (NIST) u Boulderu, gdje je radio na pojačalima supravodljivih kvantnih interferencijskih uređaja (SQUID).

Google Quantum AI Lab, partnerstvo između UC Santa Barbara i Googlea, objavilo je 2014. da je angažiralo Martinisa i njegov tim u višemilijunskom poslu za izgradnju kvantnog računala pomoću supravodljivih kubita. Martinis i njegov tim objavili su rad u časopisu Nature 2019., u kojem su predstavili kako su prvi put postigli kvantnu nadmoć koristeći procesor Sycamore, kvantni procesor od 53 kubita. Martinis je dao otkaz u Googleu u travnju 2020. nakon što je premješten na savjetničku ulogu.

Martinis se 2020. preselio u Australiju kako bi se pridružio Silicon Quantum Computingu, startupu koji je osnovala profesorica Michelle Simmons.

Godine 2022. osnovao je Qolab, privatnu tvrtku za kvantno računalstvo temeljenu na proizvodnji poluvodičkih čipova.

Počasti i nagrade

• 2014. – Memorijalna nagrada Fritz London (s Michelom Devoretom i Robertom J. Schoelkopfom)
• 2021. – Nagrada John Stewart Bell za istraživanje temeljnih pitanja kvantne mehanike i njihove primjene
• 2025. – Nobelova nagrada za fiziku (zajedno s Johnom Clarkeom i Michelom Devoretom) za otkriće makroskopskog kvantno-mehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu

Vanjske poveznice

• Unuk ribara s Komiže John Martinis dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Misao.hr, 13. listopada 2025.