More actions
m bnz |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Sermage''', [[Hrvatsko plemstvo|hrvatska plemićka obitelj]] [[Francuzi|francuskog]] podrijetla, iz [[Burgundija|Burgundije]]. Prvi član obitelji koji se doselio u [[Hrvatska|Hrvatsku]] bio je Josip Petar (1688.–1746.), tajnik [[Austrija|austrijskog]] generala [[Josip Rabatta|Josipa Rabatte]]. Godine [[1720.]] oženio se barunicom Julijanom Moscon te postao [[ | '''Sermage''', [[Hrvatsko plemstvo|hrvatska plemićka obitelj]] [[Francuzi u Hrvatskoj|francuskog]] podrijetla, iz [[Burgundija|Burgundije]]. Prvi član obitelji koji se doselio u [[Hrvatska|Hrvatsku]] bio je Josip Petar (1688.–1746.), tajnik [[Austrija|austrijskog]] generala [[Josip Rabatta|Josipa Rabatte]]. Godine [[1720.]] oženio se barunicom Julijanom Moscon te postao [[ugarsko plemstvo|ugarski]] [[barun]] i nasljednik baštine obitelji [[Čikulin]]. Godine [[172.]] [[Hrvatski sabor]] primio ga je u red hrvatskih velikaša. Njegov sin [[Petar Troilo]] (1722.–1771.) dobio je naslov [[grof]]a [[1749.]] godine. Obnašao je dužnost general bojnika u [[Vojna krajina|Vojnoj krajini]], a sudjelovao je u [[Rat za austrijsko nasljeđe|Ratu za austrijsku baštinu]] (1740.–1748.) te u [[Sedmogodišnji rat|Sedmogodišnjem ratu]] (1756.–1763.). Njegovi sinovi Petar Ivan (1746.–1804.) i Mavro (1760.–1812.) bili su začetnicu dviju obiteljskih loza, dok je treći sin bio [[Josip Sermage|Josip]] (1761.–1833.) bio [[zagreb]]ački [[kanonik]] i vrhovni ravnatelj [[školstvo u Hrvatskoj|školstva]] u Hrvatskoj u periodu od 1812. do 1833. godine. Istu je dužnost 1788–95. obnašao i Petar Ivan, a 1834–36. njegov sin [[Karlo Ivan Petar Sermage|Karlo Ivan Petar]] (1793.–1851.) , koji je 1826. postao prisjednik Banskoga stola. Istaknuo se u obrani [[Hrvatsko državno pravo|municipalnih prava]] Hrvatske na Saboru [[1832.]] godine, a izdao je [[1836.]] godine i brošuru ''Prvotno ujedinjenje Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije sa ugarskom krunom''. [[Oton Sermage|Oton (Otto) Sermage]] se istaknuo kao pristaša [[Narodna stranka|Narodne stranke]], a bio je i suradnik [[ban]]a [[Josip Jelačić|Josipa Jelačića Bužimskog]]. Godine [[1885.]] grof [[Rikard Sermage|Rikard]] (1831.–1903.), publicist i političar je rasprodao sve obiteljske posjede i odselio se iz Hrvatske. Smrću njegovoga sina Josipa, [[1968.]] godine, ugasila se obiteljska loza.<ref>[https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55498 Sermage - Hrvatska enciklopedija]</ref> | ||
== Bilješke == | == Bilješke == | ||
| Redak 12: | Redak 10: | ||
[[Kategorija:Hrvatske plemićke obitelji]] | [[Kategorija:Hrvatske plemićke obitelji]] | ||
[[Kategorija:Francuzi u Hrvatskoj]] | |||
Inačica od 17. lipanj 2025. u 00:33
Sermage, hrvatska plemićka obitelj francuskog podrijetla, iz Burgundije. Prvi član obitelji koji se doselio u Hrvatsku bio je Josip Petar (1688.–1746.), tajnik austrijskog generala Josipa Rabatte. Godine 1720. oženio se barunicom Julijanom Moscon te postao ugarski barun i nasljednik baštine obitelji Čikulin. Godine 172. Hrvatski sabor primio ga je u red hrvatskih velikaša. Njegov sin Petar Troilo (1722.–1771.) dobio je naslov grofa 1749. godine. Obnašao je dužnost general bojnika u Vojnoj krajini, a sudjelovao je u Ratu za austrijsku baštinu (1740.–1748.) te u Sedmogodišnjem ratu (1756.–1763.). Njegovi sinovi Petar Ivan (1746.–1804.) i Mavro (1760.–1812.) bili su začetnicu dviju obiteljskih loza, dok je treći sin bio Josip (1761.–1833.) bio zagrebački kanonik i vrhovni ravnatelj školstva u Hrvatskoj u periodu od 1812. do 1833. godine. Istu je dužnost 1788–95. obnašao i Petar Ivan, a 1834–36. njegov sin Karlo Ivan Petar (1793.–1851.) , koji je 1826. postao prisjednik Banskoga stola. Istaknuo se u obrani municipalnih prava Hrvatske na Saboru 1832. godine, a izdao je 1836. godine i brošuru Prvotno ujedinjenje Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije sa ugarskom krunom. Oton (Otto) Sermage se istaknuo kao pristaša Narodne stranke, a bio je i suradnik bana Josipa Jelačića Bužimskog. Godine 1885. grof Rikard (1831.–1903.), publicist i političar je rasprodao sve obiteljske posjede i odselio se iz Hrvatske. Smrću njegovoga sina Josipa, 1968. godine, ugasila se obiteljska loza.[1]