Petar Nakić: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Zamjena teksta - '{{Wp+}}' u '{{HIEpoveznice}}' |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Petar Nakić'''-->{{ | <!--'''Petar Nakić'''-->{{HIEpoveznice}}'''Petar Nakić''' ([[Talijanski|tal.]] Pietro Nacchini;<ref name="D.E.Bush, R. Kassel">[https://books.google.hr/books?id=cgDJaeFFUPoC&pg=PA130&lpg=PA130 Douglas Earl Bush, Richard Kassel: »The Organ: An Encyclopedia«], str. 130, Psychology Press, 2006., {{ISBN|0415941741}}, 9780415941747</ref> [[1694.]] – [[Conegliano]] kod Trevisa, [[16. travnja|16.]]/[[17. travnja]] [[1770.]]), [[franjevac]] i [[dijeceza]]nski [[svećenik]], hrvatski graditelj [[orgulje|orgulja]], koji je orgulje gradio po [[Italija|Italiji]] i primorskim krajevima u [[RH|Hrvatskoj]].<ref name="B.Grga">[http://organum.hr/index.php/o-orguljarima/orguljari-u-hrvatskoj-kroz-povijest/ Organum.hr – Božidar Grga: »Orguljari u Hrvatskoj u prošlosti«], Šibenik, 20. veljače 2012.</ref> | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Posljednja izmjena od 20. svibanj 2025. u 01:25
 |
Ovaj članak nema HIEpoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem HIEpoveznica na druge pojmove. |
Petar Nakić (tal. Pietro Nacchini;[1] 1694. – Conegliano kod Trevisa, 16./17. travnja 1770.), franjevac i dijecezanski svećenik, hrvatski graditelj orgulja, koji je orgulje gradio po Italiji i primorskim krajevima u Hrvatskoj.[2]
Životopis
Rodom iz sela Bulića blizu Benkovca.[3] Rođen 1694. od roditelja Jurja i Doroteje Nakić. Kršten 2l. veljače 1694. u Podgrebači u skradinskom zaleđu. Zaredio se u franjevačkom samostanu Sv. Lovre u Šibeniku i primio postrig (tonzuru). Uzeo je redovničko ime Pavao. U Šibeniku je 1716. završio studij filozofije i iste godine otišao u Mletke gdje je izučio orguljarsku struku u orguljarskoj radionici Giovannia Battista Piaggia. U Mlecima je u franjevačkom samostanu della Vigna završio studij teologije. Godine 1734. izašao je iz franjevačkog reda i prešao u dijecezansko svećenstvo.[2][3]
Nakićeva orguljarska radionica u Mlecima napravila je mnogo orgulja koje su postavljene u Italiji i u Hrvatskoj (primorje od Istre do Dalmacije), procjenjuje se od 350[1] do 370 orgulja, no mnoge nisu ostale sačuvane do danas ili su djelomično sačuvane. Zbog nesređenih, uništenih, neproučenih i nepristupačnih arhiva, smatra se da je broj sagrađenih orgulja veći.[2]
Vrlo je važno ime svjetskog orguljarstva, a njegovim je radom Hrvatska ušla među europske zemlje u kojima su se gradile orgulje po tada najsuvremenijim graditeljskim načelima.[3] Njegova su rješenja gradnje prevladavala i stoljeće poslije njegove smrti, a aktualna su i danas. Suvremeno orguljarstvo se i danas služi njegovim zvukovnim rješenjima. U orguljarstvu je važan i kao začetnik jedne posebne orguljarske škole, mletačko-dalmatinske orguljarske škole, čiji je utjecaj širio se izvan krajeva koje je obuhvaćala Mletačka Republika (Italija, Hrvatska, Grčka).[2] Šibenik baš zbog njegovih najstarijih orgulja danas ima svoju Orguljašku ljetnu školu koja teži postati međunarodnom.[3]
Nakić je školovao orguljarstvu mnoge učenike. To su Francesco Dacci, Gaetano Callido, Francesco Comelli, Niccolò Moscatelli, čiji sin Domenico Moscatelli također je gradio orgulje u hrvatskim krajevima,[1] i Franc Ksaver Križman.[2]
Poznate Nakićeve orgulje u Hrvatskoj su one u crkvi Gospe od Karmena u Nerežišću na otoku Braču (1753.), u katedrali u Rabu (1756.) i u samostanskoj crkvi Sv. Frane u Šibeniku (1762.), u nekoliko crkava u Zadru (orgulje u katedrali sv. Stošije su uklonjene) u Splitu u crkva Sv. Filipa Nerija odakle su uklonjene, u Splitu u samostanskoj crkvi sv. Klare, koje su restaurirane, u Makarskoj u franjevačkom samostanu odakle su uklonjene, u franjevačkoj crkvi sv. Marije u Zaostrogu, očuvane su one u Supetru (1753.), a od onih u Italiji, u crkvi del Carmine u Lugu (provincija Ravena), u crkvi Sv. Justine u Padovi (1734.).[1][2][3] Neke Nakićeve orgulje restaurirala je radionica Heferer.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Douglas Earl Bush, Richard Kassel: »The Organ: An Encyclopedia«, str. 130, Psychology Press, 2006., ISBN 0415941741, 9780415941747
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Organum.hr – Božidar Grga: »Orguljari u Hrvatskoj u prošlosti«, Šibenik, 20. veljače 2012.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 TZ Benkovac: Don Petar Nakić, pristupljeno 16. svibnja 2015.