Jean Daniélou: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 5: | Redak 5: | ||
==Životopis== | ==Životopis== | ||
Jean Daniélou je rođen u | Jean Daniélou je rođen u [[Neuilly-sur-Seine]] kao sin Charlesa Daniéloua, [[antiklerikalnost|antiklerikalnog]] [[političar]]a i [[ministar|ministra]], i Madeleine Clamorgan, katoličke odgojiteljice i osnivačice institucija za žensko obrazovanje. Njegov brat Alain (1907.-1994.) bio je poznati [[indologija|indolog]] i [[povjesničar]]. | ||
Daniélou je studirao na [[Sorbona|Sorboni]] i položio [[agrégation]] iz [[gramatika|gramatike]] 1927. godine. Ušao je u Družbu Isusovu 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u | Daniélou je studirao na [[Sorbona|Sorboni]] i položio [[agrégation]] iz [[gramatika|gramatike]] 1927. godine. Ušao je u [[Družba Isusova|Družbu Isusovu]] 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u [[Poitiers]]u od 1934. do 1936. godine. Zatim je studirao [[teologija|teologiju]] u [[Fourvière]]u u [[Lyon]]u pod [[Henrie de Lubac|Henriem de Lubacom]], koji ga je upoznao sa specijaliziranom studijom crkvenih otaca. Zaređen je za [[svećenik]]a 19. kolovoza 1938. godine. | ||
Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan. | Tijekom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan. | ||
Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale | Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale Bibliju i liturgiju te su pružile pozadinu za razvoj savezne teologije. | ||
Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta nouvelle théologie koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta. | Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta [[nouvelle théologie]] koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta. | ||
Daniélou je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kao savjetnik kardinala Françoisa Martyja, nadbiskupa Pariza, i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum. | Daniélou je sudjelovao na [[Drugi vatikanski koncil|Drugom vatikanskom koncilu]] kao savjetnik kardinala [[François Martyj|Françoisa Martyja]], [[nadbiskup Pariza|nadbiskupa Pariza]], i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi [[Dei Verbum]]. | ||
Godine 1969. papa Pavao VI. imenovao ga je | Godine 1969. [[papa]] [[Pavao VI]]. imenovao ga je [[kardinal]]om-đakonom crkve San Saba i titularnim [[nadbiskup]]om Taormine. | ||
Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, kada ga je pronašla prostitutka kojoj je navodno donio novac za plaćanje računa za plin. | Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, kada ga je pronašla prostitutka kojoj je navodno donio novac za plaćanje računa za plin. | ||
Inačica od 14. lipanj 2023. u 09:44
Jean-Guenolé-Marie Daniélou S.J. (Neuilly-sur-Seine, 14. svibnja 1905. – Pariz, 20. svibnja 1974.) bio je francuski isusovac, teolog, kardinal, patrolog i povjesničar te član Académie Française.
Životopis
Jean Daniélou je rođen u Neuilly-sur-Seine kao sin Charlesa Daniéloua, antiklerikalnog političara i ministra, i Madeleine Clamorgan, katoličke odgojiteljice i osnivačice institucija za žensko obrazovanje. Njegov brat Alain (1907.-1994.) bio je poznati indolog i povjesničar.
Daniélou je studirao na Sorboni i položio agrégation iz gramatike 1927. godine. Ušao je u Družbu Isusovu 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u Poitiersu od 1934. do 1936. godine. Zatim je studirao teologiju u Fourvièreu u Lyonu pod Henriem de Lubacom, koji ga je upoznao sa specijaliziranom studijom crkvenih otaca. Zaređen je za svećenika 19. kolovoza 1938. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan.
Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale Bibliju i liturgiju te su pružile pozadinu za razvoj savezne teologije.
Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta nouvelle théologie koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta.
Daniélou je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kao savjetnik kardinala Françoisa Martyja, nadbiskupa Pariza, i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum.
Godine 1969. papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom-đakonom crkve San Saba i titularnim nadbiskupom Taormine.
Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, kada ga je pronašla prostitutka kojoj je navodno donio novac za plaćanje računa za plin.
Djela
- „Origen” (Origène, 1948.)
- „Teologija judeo-kršćanstva” (Théologie du Judéo-Christianisme, 1958.)
- „Crkva apostola” (L’Église des apôtres, 1970.)