More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m bmz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Neokantijanizam''' (nje. Neukantianismus) je oživljene [[filozofija|filozofije]] iz 18. stoljeća [[Immanuel Kant|Immanuela Kanta]]. Točnije, pod utjecajem je [[Arthur Schopenhauer|Schopenhauerove]] [[Kritika kantijanske filozofije|kritike kantijanske filozofije]] u svom djelu ''[[Svijet kao volja i predstavljanje]]'' (1818.), kao i drugih [[postkantijanizam|postkantijanskih]] filozofa poput [[Jakob Friedrich Fries|Friesa]] i [[Johann Friedrich Herbart|Herbarta]]. Ima neke posebne referencije u kasnijoj [[njemačka filozofija|njemačkoj filozofiji]]. | |||
Sinteza neokantijanizma i [[marksizam|marksizma]] bile su teorijske perspektive bibliografskog niza [[Marx-Studien]] koji su objavili [[Max Adler (sociolog)|Max Adler]] i [[Rudolf Hilferding]] od 1904. do 1923. godine. | Sinteza neokantijanizma i [[marksizam|marksizma]] bile su teorijske perspektive bibliografskog niza [[Marx-Studien]] koji su objavili [[Max Adler (sociolog)|Max Adler]] i [[Rudolf Hilferding]] od 1904. do 1923. godine. | ||
Posljednja izmjena od 20. ožujak 2022. u 08:22
Neokantijanizam (nje. Neukantianismus) je oživljene filozofije iz 18. stoljeća Immanuela Kanta. Točnije, pod utjecajem je Schopenhauerove kritike kantijanske filozofije u svom djelu Svijet kao volja i predstavljanje (1818.), kao i drugih postkantijanskih filozofa poput Friesa i Herbarta. Ima neke posebne referencije u kasnijoj njemačkoj filozofiji.
Sinteza neokantijanizma i marksizma bile su teorijske perspektive bibliografskog niza Marx-Studien koji su objavili Max Adler i Rudolf Hilferding od 1904. do 1923. godine.
Do 1933. i uspona nacista, raspršili su se razni neokantijanski krugovi u Njemačkoj.[1]
Predstavnici
- Eduard Zeller (1814.–1908.)
- Charles Bernard Renouvier (1815.–1903.)
- Hermann Lotze[2] (1817.–1881.)
- Hermann von Helmholtz (1821.–1894.)
- Kuno Fischer (1824.–1907.)
- Friedrich Albert Lange (1828.–1875.)
- Wilhelm Dilthey (1833.–1911.)
- African Spir (1837.–1890.)
- Otto Liebmann (1840.–1912.)
- Hermann Cohen (1842.–1918.)
- Alois Riehl (1844.–1924.)
- Wilhelm Windelband (1848.–1915.)
- Johannes Volkelt (1848.–1930.)
- Benno Erdmann (1851.–1921.)
- Hans Vaihinger (1852.–1933.)
- Paul Natorp (1854.–1924.)
- Émile Meyerson (1859.–1933.)
- Karl Vorländer (1860.–1928.)
- Heinrich Rickert (1863.–1936.)
- Ernst Troeltsch (1865.–1923.)
- Jonas Cohn (1869.–1947.)
- Robert Reininger (1869.–1955.)
- Ernst Cassirer (1874.–1945.)
- Emil Lask (1875.–1915.)
- Richard Honigswald (1875.–1947.)
- Bruno Bauch (1877.–1942.)
- Leonard Nelson (1882.–1927.)
- Nicolai Hartmann (1882.–1950.)
- Hans Kelsen (1881.–1973.)
- Povezani mislioci
- Max Weber (1864.–1920.)
- Georg Simmel (1858.–1918.)
- György Lukács[3] (1885.–1971.)
Izvori
Literature
- Sebastian Luft (ed.), The Neo-Kantian Reader, Routledge, 2015.
- Frederick C. Beiser (2014), The Genesis of Neo-Kantianism, 1796-1880 (Oxford: Oxford University Press)
- Hermann Cohen (1919), Religion of Reason Out of the Sources of Modern Judaism (1978, trans. New York)
- Harry van der Linden (1988), Kantian Ethics and Socialism (Hackett Publishing Company: Indianapolis and Cambridge)
- Thomas Mormann; Mikhail Katz. Infinitesimals as an issue of neo-Kantian philosophy of science. HOPOS: The Journal of the International Society for the History of Philosophy of Science 3 (2013), no. 2, 236-280. See https://www.jstor.org/stable/10.1086/671348 and https://arxiv.org/abs/1304.1027.
- Gillian Rose (1981), Hegel Contra Sociology (Athlone: London)
- Arthur Schopenhauer (1818), The World as Will and Representation (1969, trans. Dover: New York)
- Citati na Wikicitatu na engleskome jeziku
Vanjske poveznice
- Sveučilište Stanford Georg Lukács: Neo-Kantian Aesthetics, Stanford Encyclopedia of Philosophy
- Članak Neo-Kantianism na Internet Encyclopedia of Philosophy (eng.)