Pero Tunguz: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite book +{{Citiranje knjige) |
||
| Redak 24: | Redak 24: | ||
== Literatura == | == Literatura == | ||
* {{ | * {{Citiranje knjige |ref= harv|last= Ćorović|first= Vladimir|authorlink= Vladimir Ćorović|coauthors= |title= Историја српског народа|year=1997.|url= http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/index_l.html|publisher= |location= |id= }} | ||
* {{ | * {{Citiranje knjige |ref= harv|last= Skoko|first= Savo|authorlink= Savo Skoko|coauthors= |title= Антифашистичка Невесињска пушка|year=2012.|url= |publisher=Svet knjige |location=Nevesinje - Beograd|isbn=978-86-7396-341-9}} | ||
{{GLAVNIRASPORED:Tunguz, Pero}} | {{GLAVNIRASPORED:Tunguz, Pero}} | ||
Posljednja izmjena od 2. siječanj 2022. u 19:37
Pero Lazara Tunguz (Slivlja, 1840. — Trstenik (Srbija)[1], 1919.), srpski hajdučki harambaša i jedan od vođa u srpskim ustancima u Hercegovini. Pred kraj života prijavio se kao dragovoljac tijekom Prvog svjetskog rata i aktivno sudjelovao u proboju Solunskog fronta.
Životopis
Rodio se 1840. godine u Slivljima od oca Lazara, trgovca i majke Marije, domaćice, u obitelji podrijetlom iz plemena Pive. Vrlo mlad je otišao u hajduke gdje se brzo istakao pa je uskoro osnovao svoju četu.
Pripreme i izbijanje ustanka
Tijekom 1874. i u prvoj polovici 1875. godine zajedno s ostalim hercegovačkim glavarima i hajdučkim harambašama sudjelovao je u pripremama ustanka. Sredinom 1875. njegova je četa na Vjetrenom kod Zaloma ubila nevesinjskog kadiju Saliha Korkuta, a potom i gatačkog barjaktara Ibricu Kovačevića na Hercegovom vrelu u Fojnici. Čin je razbijesnio mjesne muslimane i turske glavare koji su se okrutno osvetili. Radi smirivanja nemira, Porta je u Hercegovinu poslala komisiju koja je nudila ustupke i samoupravu, a zauzvrat je tražila od Nevesinjaca protjerati Pera Tunguza i njegovu četu sa svog teritorija. Knjaz Nikola Nevesinjcima je preporučio prihvatiti što su im ponudili. Pod ovakvim pritiskom Tunguz obećao je dragovoljno povući četu u Donju Hercegovinu, ali se predomislio, čim su se njegovi pratitelji povukli te se vratio na Udrežnje. Iste je noći s 4. na 5. srpnja postavio zasjedu na Ćetnoj poljani u Bišini. Sljedećeg jutra oko 9 sati naišao je turski karavan iz Mostara sa zalihama za vojsku u Nevesinju. Hajduci su napali karavan, ubili nekoliko Turaka i zaplijenili im tovar. Kad su se vraćali ka Udrežnju sukobili su se i s turskom patrolom koja je išla u susret karavanu. Ovaj događaj često se smatra početkom hercegovačkog ustanaka protiv turske vlasti – Nevesinjske puške.
Pero Tunguz je tokom čitavog ustanka često predvodio samostalne napade na turske karavane i utvrđenja, rijetko poštujući mišljenja ostalih vođa.
Austro-ugarsko zaposjedanje i novi ustanak
Na Berlinskom kongresu Austro-Ugarska je dobila pravo zaposjesti Bosnu i Hercegovinu, nakon čega se Pero Tunguz s većim dijelom svoje čete stavio u njihovu službu kao dio pandurskog korpusa. Nakon što su i mladići iz BiH uključeni u novačenje Hercegovci su počeli novi ustanak. Perova buntovna i rodoljubiva narav nije izdržala pa se priključio ustanku bez obzira na pozive knjaza neka Hercegovci miruju. Tunguz se sa svojim pandurima nalazio u postaji u Ulogu koja je prva napadnuta 11. siječnja 1882. godine. Pomažući ustanicima "iznutra" uspio je privoliti posadu na predaju. Nakon ovoga se Tunguz aktivno uključio u ustanak i postao jedan od njegovih vođa.
Uloška buna u kojoj je sudjelovalo i srpsko i muslimansko stanovništvo, službeno je ugušen 22. travnja 1882., a vođe ustanka su prebjegle u Crnu Goru gdje su uhićeni i internirani.
Pozne godine
Nije mirovao ni u poznim godinama. Premda je prešao 70. godina, kad je izbio prvi svjetski rat, javio se dragovoljno u srpsku vojsku. Preživio je povlačenje preko Albanije i na koncu sudjelovao u proboju Solunskog bojišta. Kad je završio Prvi svjetski rat, u karađorđevićevskoj Jugoslaviji Morine mijenjaju gospodara. Postale su svojina hajdučkog harambaše Pera Tunguza i njegove obitelji.[2]
Poslije je jedno vrijeme živio u Nikšiću pa u Trsteniku gdje je i umro 1919. godine. Tjelesni ostatci naknadno su mu preneseni u Nevesinje.[3]
Izvori
- ↑ (srp.) Nebojša Vukanović Sjećanje na Nevesinjsku pušku iz 1875. godine, 7. srpnja 2013. pristupljeno 7. srpnja 2013.
- ↑ (srp.) Virtualna Hercegovina Nikola Laketa Morine: Campus mortorum – Polje smrti, 29. rujna 2011. (pristupljeno 22. lipnja 2017.)
- ↑ (srp.) Frontal.rs Устанак се слави, а споменици устаницима запуштени 8. srpnja 2012. (pristupljeno 23. lipnja 2017.)
Literatura
authorlink• Nepoznat parametar:
refauthorlink• Nepoznat parametar:
ref