Edith Merle: razlika između inačica
Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Edith Merle''' (Beograd, 1940.), hrvatska umjetnička keramičarka. <ref name=ulu>[http://arhiva.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=6&idclana=378 ''Edith Merle'']. ULUPUH. Pristupljeno 2. prosinca 2025.{{napraviti}}</ref> == Životopis == Rodila se je u Beogradu. Njena obitelj je podrijetlom iz pokrajine Elzasa-Lotargije. Bila je na glasu po gradnji arteški bu...«. |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
''Edith Merle''' ([[Beograd]], [[1940.]]), hrvatska [[umjetničko keramičarstvo u Hrvatskoj|umjetnička]] [[keramičarka]], [[primjenjene umjetnosti|primjenjena]] i [[konceptualna umjetnost|konceptualna]] umjetnica.<ref name=ulu>[http://arhiva.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=6&idclana=378 ''Edith Merle'']. ULUPUH. Pristupljeno 24. prosinca 2025.</ref> | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Rodila se je u Beogradu. Njena obitelj je podrijetlom iz pokrajine [[Elzas]]a-[[Lotaringija|Lotargije]]. Bila je na glasu po gradnji [[arteški bunar|arteških bunara]] te ih je carica [[Marija Terezija]] naselila u Panonsku nizinu radi da bi ju isušili i pretvorili u korisno tlo. Edith je s obitelji 1947. | Rodila se je u Beogradu. Njena obitelj je podrijetlom iz pokrajine [[Elzas]]a-[[Lotaringija|Lotargije]]. Bila je na glasu po gradnji [[arteški bunar|arteških bunara]] te ih je carica [[Marija Terezija]] naselila u Panonsku nizinu radi da bi ju isušili i pretvorili u korisno tlo. Edith je s obitelji 1947. preselila u Opatiju, a onda 1954. u Zagreb. Ondje je išla u Školu primijenjene umjetnosti - odjel grafike. 1959. joj je obitelj iselila u SR Njemačku, a Edith je otišla studirati u Beograd na Akademiju primijenjenih umjetnosti na odjelu grafičkih tehnika. Poslije studija našla je posao u SR Njemačkoj u agenciji za propagandu i dizajn Goppingenu. Nakon par godina otišla je raditi kao dizjanerica u Stuttgart, a već sljedeće godine specijalizirala je slikarstvo u Parizu te pohađala Berlitz. U Zagreb se je vratila 1970. te učlanila u [[ULUPUH]], [[HDLU]] i [[LIKUM]]. Poslije je pohađala majstorsku radionicu [[Ivan Sabolić|Ivana Sabolića]].<ref name=ulu/> | ||
Keramikom se bavi od 1976. godine. Radila u tehnici [[majolika|majolike]]. Prvu samostalnu izložbu keramike imala je 1978. u Ljubljani. 1982. je gradila velike skulpture i [[instalacija|instalacije]] od visokovatrostalnog materijala u tvornici ''[[Tvornica Zagorka (Bedekovčina)|Zagorci]]'' u Bedekovčini. Za jednu je svoju izložbu s konceptualnim instalacijama (služeći se medijima kao što su keramika, skulptura, projekcije, glazba, film i svjetlost) surađivala s redateljem, snimateljem i multimedijskim umjetnikom [[Vladimir Petek|Vladimirom Petkom]], povjesničarkom umjetnosti [[Božena Kličinović|Boženom Kličinović]] i dr.<ref name=ulu/> | |||
Radila u [[Generalturist]]u kao dizajnerica i voditeljica dekorativnog odjela. Umjetnički surađivala na uređenju poslovnih prostora u Zagrebu i Rovinju.<ref name=ulu/> | |||
Surađivala s poznatim arhitektima ([[Krešo Ivaniš]], [[Krešo Golik]], [[Predrag Lorencin]]), keramičarima ([[Ljerka Njerš]], [[Hanibal Salvaro]]) slikarima ([[Roman Šimaga]], [[Momo Prelević]], [[Miroslav Šutej,]]), kiparima ([[Mate Drinković]], [[Vladimir Gašparić]] - Gapa), priređivala izložbe ([[Galerija umjetničke fotografije]], Zagreb) s [[Nada Orel|Nadom Orel]]), oslikavala i oblikovala tanjure za samostan ([[Samostan sv. Marije Magdalene u Portu|sv. Marije Magdalene u Portu]]), posude za lijekove ([[PLIVA]]), keramiku za [[Ledo]]. Surađivala s povjesničarom umjetnosti fra [[Anđelko Badurina|Anđelkom Badurinom]]; pronašla kuću u Žumberačkom gorju kojoj je poslije nadjenula ime ''[[Kuća susreta La Verna|La Verna]]''. <ref name=ulu/> | |||
1990. je organizirala čišćenje dvorišta od ostataka granatiranja i osnovala u njemu dječju radionicu za keramiku. <ref name=ulu/> | |||
== Nagrade i priznanje == | |||
* 1978., 1979., 1980.: tri značajne nagrade na području keramike<ref name=ulu/> | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
| Redak 12: | Redak 23: | ||
[[Kategorija:Francuzi u Hrvatskoj]] | [[Kategorija:Francuzi u Hrvatskoj]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski umjetnički keramičari]] | [[Kategorija:Hrvatski umjetnički keramičari]] | ||
[[Kategorija:Primjenjene umjetnosti]] | |||
[[Kategorija:Konceptualna umjetnost]] | |||
Inačica od 24. prosinac 2025. u 20:45
Edith Merle' (Beograd, 1940.), hrvatska umjetnička keramičarka, primjenjena i konceptualna umjetnica.[1]
Životopis
Rodila se je u Beogradu. Njena obitelj je podrijetlom iz pokrajine Elzasa-Lotargije. Bila je na glasu po gradnji arteških bunara te ih je carica Marija Terezija naselila u Panonsku nizinu radi da bi ju isušili i pretvorili u korisno tlo. Edith je s obitelji 1947. preselila u Opatiju, a onda 1954. u Zagreb. Ondje je išla u Školu primijenjene umjetnosti - odjel grafike. 1959. joj je obitelj iselila u SR Njemačku, a Edith je otišla studirati u Beograd na Akademiju primijenjenih umjetnosti na odjelu grafičkih tehnika. Poslije studija našla je posao u SR Njemačkoj u agenciji za propagandu i dizajn Goppingenu. Nakon par godina otišla je raditi kao dizjanerica u Stuttgart, a već sljedeće godine specijalizirala je slikarstvo u Parizu te pohađala Berlitz. U Zagreb se je vratila 1970. te učlanila u ULUPUH, HDLU i LIKUM. Poslije je pohađala majstorsku radionicu Ivana Sabolića.[1]
Keramikom se bavi od 1976. godine. Radila u tehnici majolike. Prvu samostalnu izložbu keramike imala je 1978. u Ljubljani. 1982. je gradila velike skulpture i instalacije od visokovatrostalnog materijala u tvornici Zagorci u Bedekovčini. Za jednu je svoju izložbu s konceptualnim instalacijama (služeći se medijima kao što su keramika, skulptura, projekcije, glazba, film i svjetlost) surađivala s redateljem, snimateljem i multimedijskim umjetnikom Vladimirom Petkom, povjesničarkom umjetnosti Boženom Kličinović i dr.[1]
Radila u Generalturistu kao dizajnerica i voditeljica dekorativnog odjela. Umjetnički surađivala na uređenju poslovnih prostora u Zagrebu i Rovinju.[1]
Surađivala s poznatim arhitektima (Krešo Ivaniš, Krešo Golik, Predrag Lorencin), keramičarima (Ljerka Njerš, Hanibal Salvaro) slikarima (Roman Šimaga, Momo Prelević, Miroslav Šutej,), kiparima (Mate Drinković, Vladimir Gašparić - Gapa), priređivala izložbe (Galerija umjetničke fotografije, Zagreb) s Nadom Orel), oslikavala i oblikovala tanjure za samostan (sv. Marije Magdalene u Portu), posude za lijekove (PLIVA), keramiku za Ledo. Surađivala s povjesničarom umjetnosti fra Anđelkom Badurinom; pronašla kuću u Žumberačkom gorju kojoj je poslije nadjenula ime La Verna. [1]
1990. je organizirala čišćenje dvorišta od ostataka granatiranja i osnovala u njemu dječju radionicu za keramiku. [1]
Nagrade i priznanje
- 1978., 1979., 1980.: tri značajne nagrade na području keramike[1]