Samostan svetog Stjepana: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
m no summary specified
Nema sažetka uređivanja
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Samostan svetog Stjepana'''-->{{UNESCO-svjetska baština
<!--'''Samostan svetog Stjepana'''-->{{UNESCO svjetska baština
|ime mjesta =Kompleksi armenskih samostana u Iranu
|ime mjesta =Kompleksi armenskih samostana u Iranu
|slika = St-Stepanous-02.jpg
|slika = St-Stepanous-02.jpg
Redak 55: Redak 55:
[[Kategorija:Svjetska baština u Iranu]]
[[Kategorija:Svjetska baština u Iranu]]
[[Kategorija:Zapadni Azarbajdžan]]
[[Kategorija:Zapadni Azarbajdžan]]
[[Kategorija:Kršćanstvo u Iranu]]

Inačica od 28. ožujak 2022. u 21:36

Kompleksi armenskih samostana u Iranu
Datoteka:Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Kompleksi armenskih samostana u Iranu
Datoteka:Flag of Iran.svg Iran Lokacija samostana sv. Stjepana u Iranu
Godina uvrštenja: 2008. (33. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iii, vi
Ugroženost: ne
Poveznica: http://whc.unesco.org/en/list/1262 UNESCO

Samostan svetog Stjepana (arm. Սուրբ Ստեփանոս վանք, Maghartavank) je stari samostan Armenske apostolske crkve koji se nalazi u planinskom području sjeverne iranske pokrajine Zapadni Azarbajdžan, oko 15 km sjeverozapadno od grada Džolfe.

Panorama Samostana sv. Stjepana

Smješten je u dubokom klancu rijeke Aras, s iranske strane na granici s Azerbajdžanom. Izgrađen je u 9. stoljeću i oštetilo ga je nekoliko potresa tijekom stoljeća, ali i ratovi Bizantskog Carstva sa Seldžucima od 11.12. stoljeća. Obnovljen je kada su Iranom vladali Ilhanidi, oko 1320. godine. Samostan je tada doživio sjajan kulturni i intelektualni vrhunac; u to vrijeme nastaju brojna umjetnička i književna djela, slike i iluminirani rukopisi, o temama vezanim uz religiju, povijest i filozofiju. Mnogo od ikonografske i književne izvorne produkcije Samostana svetog Stjepana danas se čuva u Erevanu (Armenija).

U ranom 15. stoljeću, novi iranski vladari Safavidi potvrđuju svoju zaštitu armenskih kršćana obnovom njihovih samostana. Međutim, ovo područje postaje mjesto osmanskih osvajanja, koji kontroliraju središnju i zapadnu Armeniju od 1513. godine. Iranski šah Abas I. zbog strateških je razloga 1604. godine odlučio preseliti 250 – 300 tisuća Armenaca prema središtu Irana, zbog čega su samostani ostali zanemareni. Međutim, u kontekstu obnove vlasti protiv Turaka, Safavidi su 1650. godine poduzeli obnovu ovih samostana, i njihova vjerskog života. Tako je 1700. godine Samostan sv. Stjepana opisao francuski putopisac Jean-Baptiste Tavernier kao relikt armenske kulture.

Samostan svetog Stjepana jedan je od tri armenska samostanska kompleksa u Iranu (druga dva su Samostan sv. Tadeja i kapela Dzordzor) koji su upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 2008. godine kao "svjedočanstvo jedinstvenih vrijednosti armenske arhitekture i tradicije ukrašavanja koje su preživjele skoro 2000 godina". Samostan svjedoči o međudjelovanju armenske arhitekture i umjetnosti s utjecajima iz drugih kultura: bizantskom, pravoslavnom, asirskom, iranskom i islamskom.

Pogreška pri izradbi sličice:
Pogreška pri izradbi sličice:
Datoteka:Iran - Aras - St. Stepanos Monastry - panoramio.jpg

Vanjske poveznice