More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite book +{{Citiranje knjige) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Jenő Anisich'''-->'''Jenő Anisich''' (Jeno Anišić) ([[Bajmak]], [[6. srpnja]] [[1915.]]), [[kanonik]], [[lektor]] Kalačkoga prvostolnog kaptola, [[arhiprezbiter]], [[apostolski prabilježnik]] (protonotar), opat sv. Augustina Kalačkoga i umirovljeni ravnatelj Međunarodnog [[Caritas]]a.<ref>{{ | <!--'''Jenő Anisich'''-->'''Jenő Anisich''' (Jeno Anišić) ([[Bajmak]], [[6. srpnja]] [[1915.]]), [[kanonik]], [[lektor]] Kalačkoga prvostolnog kaptola, [[arhiprezbiter]], [[apostolski prabilježnik]] (protonotar), opat sv. Augustina Kalačkoga i umirovljeni ravnatelj Međunarodnog [[Caritas]]a.<ref>{{Citiranje knjige | author=Bačić, Slaven (gl. urednik); Beretić, S. (tekst natuknice)| title= Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 1 | publisher= [[Hrvatsko akademsko društvo]] |location = Subotica | year=2008.| pages = 25-26| isbn=978-86-85103-11-7}}</ref> | ||
Rođen u Bajmaku u obitelji oca [[Hrvati u Vojvodini|Hrvata]] Mihála i majke Marije, rodom iz Bratislave. U Bajmaku završio pučku školu, a gimnaziju u Subotici. Jenovi stričevi su pošli svećeničkim putem, a Jeno se poveo njihovim primjerom. Bogoslovlje je početo studirati u Zagrebu prije rata, a završio u Kalači tijekom Drugog svjetskog rata. 1942. godine zaredio se za svećenika. U [[Kalača|Kalači]] je bio kapelan, vjeroučitelj i profesor latinskog, pa [[kapelan]] u [[Tompa|Tompi]] i Bačkom Aljmašu. Dolaskom sovjetskih snaga 1944. prijetila mu je smrtna opasnost pa je iz Aljmaša prebjegao u Kalaču. Nakon toga bio je kapelan u [[Dušnok]]u, [[Kaćmar]]u, [[Baškut]]u i u župi sv. Emerika u Kalači. Nije htio pristupiti u državno svećeničko udruženje zbog čega je osuđen i protjeran iz Bačko-kiškunske županije. Nakon protjerivanja bio je kapelan u [[Ajoš]]u i [[Kecelj]]u. Od osude stalno je bio pod policijskom paskom, bio je sumnjičen za špijunažu pa mu je kuća nekoliko puta pretražena. Oduzeli su mu i putovnicu i mađarsko državljanstvo, pa je revolucionarne 1956. protjeran u Austriju. <ref>{{ | Rođen u Bajmaku u obitelji oca [[Hrvati u Vojvodini|Hrvata]] Mihála i majke Marije, rodom iz Bratislave. U Bajmaku završio pučku školu, a gimnaziju u Subotici. Jenovi stričevi su pošli svećeničkim putem, a Jeno se poveo njihovim primjerom. Bogoslovlje je početo studirati u Zagrebu prije rata, a završio u Kalači tijekom Drugog svjetskog rata. 1942. godine zaredio se za svećenika. U [[Kalača|Kalači]] je bio kapelan, vjeroučitelj i profesor latinskog, pa [[kapelan]] u [[Tompa|Tompi]] i Bačkom Aljmašu. Dolaskom sovjetskih snaga 1944. prijetila mu je smrtna opasnost pa je iz Aljmaša prebjegao u Kalaču. Nakon toga bio je kapelan u [[Dušnok]]u, [[Kaćmar]]u, [[Baškut]]u i u župi sv. Emerika u Kalači. Nije htio pristupiti u državno svećeničko udruženje zbog čega je osuđen i protjeran iz Bačko-kiškunske županije. Nakon protjerivanja bio je kapelan u [[Ajoš]]u i [[Kecelj]]u. Od osude stalno je bio pod policijskom paskom, bio je sumnjičen za špijunažu pa mu je kuća nekoliko puta pretražena. Oduzeli su mu i putovnicu i mađarsko državljanstvo, pa je revolucionarne 1956. protjeran u Austriju. <ref>{{Citiranje knjige | author=Bačić, Slaven (gl. urednik); Beretić, S. (tekst natuknice)| title= Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 1 | publisher= [[Hrvatsko akademsko društvo]] |location = Subotica | year=2008.| pages = 25-26| isbn=978-86-85103-11-7}}</ref> | ||
U Austriji je bio dušobrižnik u [[Bregenzben]]u i u [[Vorarlberg]]u ravnatelj mađarske misije. Iz Austrije je prebjegao u ČSSR, odakle je jeseni 1956. pokušao se vratiti u Mađarsku. Veleposlanstvo mu nije odobrilo, a nadbiskup mu je zapovijedio ostati u inozemstvu i organizirati rad međunarodnog Caritasa. Ravnao je tom ustanovom u [[Švicarska|Švicarskoj]] od 1957. do mirovine. Za ravnateljstva u progonstvu tijekom 40 godina pomogao je mnogim biskupijama, osobito Crkvi u Bačkoj, ali i u Zagrebu. Osigurao financiranje gradnje pet crkava u jugoistočnoj Europi i obnovu [[pečuška katedrala|katedrale]] u Pečuhu. | U Austriji je bio dušobrižnik u [[Bregenzben]]u i u [[Vorarlberg]]u ravnatelj mađarske misije. Iz Austrije je prebjegao u ČSSR, odakle je jeseni 1956. pokušao se vratiti u Mađarsku. Veleposlanstvo mu nije odobrilo, a nadbiskup mu je zapovijedio ostati u inozemstvu i organizirati rad međunarodnog Caritasa. Ravnao je tom ustanovom u [[Švicarska|Švicarskoj]] od 1957. do mirovine. Za ravnateljstva u progonstvu tijekom 40 godina pomogao je mnogim biskupijama, osobito Crkvi u Bačkoj, ali i u Zagrebu. Osigurao financiranje gradnje pet crkava u jugoistočnoj Europi i obnovu [[pečuška katedrala|katedrale]] u Pečuhu. | ||
Poslije umirovljenja vratio se u Kalaču 1995. godine. I poslije umirovljenja pomaže bogoslovima.<ref>{{ | Poslije umirovljenja vratio se u Kalaču 1995. godine. I poslije umirovljenja pomaže bogoslovima.<ref>{{Citiranje knjige | author=Bačić, Slaven (gl. urednik); Beretić, S. (tekst natuknice)| title= Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca 1 | publisher= [[Hrvatsko akademsko društvo]] |location = Subotica | year=2008.| pages = 25-26| isbn=978-86-85103-11-7}}</ref> | ||
== Izvor == | == Izvor == | ||
Posljednja izmjena od 17. studeni 2021. u 04:13
Jenő Anisich (Jeno Anišić) (Bajmak, 6. srpnja 1915.), kanonik, lektor Kalačkoga prvostolnog kaptola, arhiprezbiter, apostolski prabilježnik (protonotar), opat sv. Augustina Kalačkoga i umirovljeni ravnatelj Međunarodnog Caritasa.[1]
Rođen u Bajmaku u obitelji oca Hrvata Mihála i majke Marije, rodom iz Bratislave. U Bajmaku završio pučku školu, a gimnaziju u Subotici. Jenovi stričevi su pošli svećeničkim putem, a Jeno se poveo njihovim primjerom. Bogoslovlje je početo studirati u Zagrebu prije rata, a završio u Kalači tijekom Drugog svjetskog rata. 1942. godine zaredio se za svećenika. U Kalači je bio kapelan, vjeroučitelj i profesor latinskog, pa kapelan u Tompi i Bačkom Aljmašu. Dolaskom sovjetskih snaga 1944. prijetila mu je smrtna opasnost pa je iz Aljmaša prebjegao u Kalaču. Nakon toga bio je kapelan u Dušnoku, Kaćmaru, Baškutu i u župi sv. Emerika u Kalači. Nije htio pristupiti u državno svećeničko udruženje zbog čega je osuđen i protjeran iz Bačko-kiškunske županije. Nakon protjerivanja bio je kapelan u Ajošu i Kecelju. Od osude stalno je bio pod policijskom paskom, bio je sumnjičen za špijunažu pa mu je kuća nekoliko puta pretražena. Oduzeli su mu i putovnicu i mađarsko državljanstvo, pa je revolucionarne 1956. protjeran u Austriju. [2]
U Austriji je bio dušobrižnik u Bregenzbenu i u Vorarlbergu ravnatelj mađarske misije. Iz Austrije je prebjegao u ČSSR, odakle je jeseni 1956. pokušao se vratiti u Mađarsku. Veleposlanstvo mu nije odobrilo, a nadbiskup mu je zapovijedio ostati u inozemstvu i organizirati rad međunarodnog Caritasa. Ravnao je tom ustanovom u Švicarskoj od 1957. do mirovine. Za ravnateljstva u progonstvu tijekom 40 godina pomogao je mnogim biskupijama, osobito Crkvi u Bačkoj, ali i u Zagrebu. Osigurao financiranje gradnje pet crkava u jugoistočnoj Europi i obnovu katedrale u Pečuhu. Poslije umirovljenja vratio se u Kalaču 1995. godine. I poslije umirovljenja pomaže bogoslovima.[3]
Izvor
- ↑ Lua error in Modul:Citation/CS1 at line 4096: data for mw.loadData contains unsupported data type 'function'.
- ↑ Lua error in Modul:Citation/CS1 at line 4096: data for mw.loadData contains unsupported data type 'function'.
- ↑ Lua error in Modul:Citation/CS1 at line 4096: data for mw.loadData contains unsupported data type 'function'.