WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-12-21T06:31:28Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Kršćanstvo}}
[[Slika:SiegeofAntioch.jpeg|lijevo|250px|mini|Opsada [[Antiohija|Antiohije]] za [[Prvi križarski rat|Prvoga križarskoga rata]] (srednjovjekovna slika)]]
'''Križarski ratovi''' bili su [[Srednji vijek|srednjovjekovni]] [[sveti rat]]ovi u kojima su pretežito sudjelovali [[Kršćanstvo|kršćanski]] [[Vitez (naslov)|vitezovi]] iz [[Francuska|Francuske]] i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetoga Rimskog Carstva]]. Cilj im je bio oslobođenje svetog grada [[Jeruzalem]]a od [[muslimani|muslimanske]] vlasti, a trajali su oko 200 godina, u periodu između [[1095.]] i [[1291.]] godine.

Do tih ratova je došlo nakon što je pristup Palestini bio znatno otežan zbog [[Seldžuci|seldžučkih]] osvajanja polovicom [[11. stoljeće|11. stoljeća]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]]. Period prvih ratova poklopio se s usponom [[papa|papinske]] vlasti u [[kršćanstvo|kršćanskom svijetu]], što je [[Rimokatolička crkva|Katolička crkva]] nastojala dodatno osnažiti pa je radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima.<ref name="hr">[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34092 Križarski ratovi – Hrvatska enciklopedija]</ref> Prvi organizirani sukob kršćanskih ratnika protiv seldžuka izbio je nakon što je papa [[Urban II.]] (1088. – 1099.), na crkvenim saborima u [[Piacenza|Piacenzi]] i [[Clermont-Ferrand|Clermontu]], održanima [[1095.]] godine, pozvao na rat protiv [[muslimani|muslimana]] za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima [[indulgencija|oprost od svakoga grijeha]]. Njegov su poziv prihvatili brojni [[Zapadna Europa|zapadnoeuropski]] velikaši, a potom i širi društveni slojevi.

Početkom [[14. stoljeće|14. stoljeća]] bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja križarskih ratova, ali su ostali neostvareni. Od druge polovice 14. stoljeća ideja križarskih ratova sve se više preusmjerava na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja [[Osmansko Carstvo|turskih]] prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva [[Žigmund Luksemburški|Žigmunda]] i [[Vladislav I. Jagelović|Vladislava I.]] i dr.) u [[Europa|Europu]].

Neke kampanje, koje su trajale sve do [[15. stoljeće|15. stoljeća]], vođene su i u [[Rekonkvista|Španjolskoj]] te protiv [[Slaveni|slavenskih]] [[poganstvo|poganskih]] naroda, te poganskih naroda na [[Baltik]]u, [[Židovi|Židova]], [[Pravoslavci|pravoslavaca]], [[Mongoli|Mongola]], [[Katari|Katara]], [[Staroprusi|Staroprusa]], [[Husiti|Husita]], [[Valdenzijanci|Valdenzijanaca]] i političkih neprijatelja [[papa|papinstva]].<ref name="OHC" />

Izraz je ostao sačuvan i u [[16. stoljeće|16. stoljeću]], a označavao je katoličko širenje izvan Europe<ref>i osvajanje muslimanskoga teritorija kao što su [[Andaluzija|Al Andalus]], [[Ifriqiya]], i [[Egipat]], te također u [[Istočna Europa|Istočnoj Europi]]</ref> uglavnom protiv pogana, [[Hereza|heretika]] i naroda koji su bili predmetom [[izopćenje|izopćenja]] s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga.<ref>Primjeri su [[Albigenški križarski rat]], [[Aragonski križarski rat]], [[Rekonkvista]], i [[Sjeverni križarski rat]].</ref>

Križarski su ratovi snažno utjecali na razvoj europske [[trgovina|trgovine]] s Istokom, u čemu su prednjačili primorski gradovi [[Genova]] i [[Venecija]], koja se osim trgovine bavila i prijevozom [[križari|križara]] do Svete zemlje. Ratovi su doveli i do povećanog znanja arapske i [[Grci|grčke]] kulture, do porasta obrtništva i razvoja [[grad]]ova te do pojave [[banka]]rstva.<ref name="hr"/> S križarskim ratovima, u opticaj ulaze i [[grb]]ovi kao oznake [[dinastija|vladarskih]] i [[plemstvo|velikaških]] obitelji.

== Pozadina i uzroci ==
[[Sveta zemlja]] je još od [[9. stoljeće|9. stoljeća]] bila pod [[Arapi|arapskom]] vlašću, no oni su dozvoljavali kršćanima i [[Židovi]]ma nesmetan pristup do svetih mjesta. Prilike se mijenjaju polovicom 11. stoljeća, kada su Turci Seldžuci preuzeli vlast u [[Bagdadski kalifat|Bagdadskom kalifatu]] i počeli ugrožavati teritorije [[Bizant|Bizantskog Carstva]]. Nakon pobjede nad bizantskom vojskom, Seldžuci su osvojili Malu Aziju, [[Sirija|Siriju]] i [[Palestina|Palestinu]] te su s tih područja istisnuli [[grčki jezik]] i kršćanstvo i proširili [[arapski jezik]] i islam.

Premda je u 11. stoljeću u Europi počelo razdoblje opće [[demografija|demografske]], [[gospodarstvo|gospodarske]] i [[politika|političke]] obnove, niži su društveni slojevi proživljavali teško gospodarsko stanje i glad, a 1095./1096. europske je zemlje zahvatila nepoznata [[epidemija]] (vjerojatno [[kuga]]), pa je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i [[Fatimidi]] kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjernici – mjesto u raju, velikaši – nove velike posjede, seljaci – oslobođenje od osobne ovisnosti.<ref name="hr"/>

Zamisao o Palestini kao cilju križarskog vojnog pohoda pojavila se [[1074.]] godine u planu pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]] (1073. – 1085.). Tu njegovu zamisao ostvario je papa Urban II. kad je poslao ujedinjenu kršćansku vojsku na [[Bliski istok]]. Prvi križarski rat je pokrenut 1099. godine, tada je ''Respublica Christiana'' postala svjesna svog jedinstva. Za kršćane je postojalo samo jedno pravo, jedna vjera i jedan zakon.

Prvotni i glavni cilj [[Križari|križara]] bio je oslobađenje Jeruzalema i Svete Zemlje od [[muslimani|muslimana]], a križarski pohodi počeli su pozivom [[pravoslavlje|pravoslavnoga]] [[Bizantsko Carstvo|Bizanta]] za pomoć u obrani od muslimanskog širenja [[Seldžuci|Turaka Seldžuka]] u [[Anatolija|Anatoliji]]. Obnoviteljsko djelovanje rimskih papa učvrtilo je Katoličku crkvu, s Papom na čelu i dovelo do snažne duhovne i svjetovne prevlasti papinstva u kršćanskom svijetu. Papin poziv na sveti kršćanski rat, kao i žarko propovijedanje zanesenjaka, poput [[Francuzi|francuskog]] [[redovnik]]a, augustinca [[Petar Pustinjak|Petra Pustinjaka]] (o.1050.-1115.), bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem.<ref>Hrvatska enciklopedija: [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=47858 Petar Pustinjak, bl.], pristupljeno 30. listopada 2015.</ref>

== Kronologija ==
[[Datoteka:BattleOfInab.jpg|mini|200px|[[Jean Colombe]] i [[Sébastien Mamerot]], ''Bitka za Inab (Ard al-Hatim)'' [[1148.]] godine, 14. stoljeće.]]
[[Datoteka:Gustave dore crusades death of frederick of germany.jpg|mini|200px|[[Gustave Doré]], ''Smrt [[Fridrik I. Barbarossa|Fridrika I. Barbarosse]]'', [[bakropis]].]]
[[Datoteka:Krak des chevaliers15(js).jpg|mini|200px|<center>[[Krak des Chevaliers]] u [[Sirija|Siriji]]<br>križarski dvorac iz [[13. stoljeće|13. stoljeća]].<center>]]
U raznim dijelovima [[Francuska|Francuske]], [[Njemačka|Njemačke]] i [[Italija|Italije]] na tisuće vitezova i kmetova počinju se okupljati na ratni pohod, stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ ([[latinski]]: ''crucesignati'') i odlaze u 200. godišnji rat za oslobađanje [[Isus]]ova groba.

Sudionici križarskih pohoda su se zavjetovali i bio im je obećan oprost grijeha iz prošlosti (indulgencija).<ref name="OHC">Riley-Smith, Jonathan. ''The Oxford History of the Crusades'' New York: Oxford University Press, 1999. {{ISBN|0192853643}}.</ref><ref name="TFC">Riley-Smith, Jonathan. ''The First Crusaders, 1095–1131'' Cambridge University Press, 1998. {{ISBN|0521646030}}.</ref> Kršćani i muslimani međusobno su sastavljali i razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao što je bio kršćanski savez sa [[Rumski Sultanat|Rumskim Sultanatom]] tijekom [[Peti križarski rat|Petoga križarskoga rata]]. Nerijetko je zbog sukoba među samim kršćanskim zemljama, križarski pohod imao sasvim drugi cilj. Primjerice, u [[Četvrti križarski rat|Četvrtome križarskome ratu]] je, zbog sukoba između [[Mletačka Republika|Venecije]] i [[Bizant]]a, križarska vojska osvojila kršćanski [[Konstantinopol]]. Bilo je i drugih paradoksalnih situacija. Primjerice, papa [[Inocent IV.]] (1243. – 1254.) pozvao je, na Lyonskom koncilu 1245. godine, na Sedmi (šesti) križarski rat, a istodobno je pozivao i na tzv. križarski pohod protiv vlastitoga političkog neprijatelja, cara [[Fridrik II., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrika II.]] (1220. – 1250.), koji je i sam bio istaknuti križar.<ref name="hr"/> [[Šesti križarski rat]] je prvi koji je započet bez papina blagoslova,<ref>{{citiranje www | prezime=Halsall | ime=Paul | mjesec=prosinac | godina=1997. | url=http://www.fordham.edu/halsall/source/1228frederick2.html
| naslov=Philip de Novare: ''Les Gestes des Ciprois'', The Crusade of Frederick II, 1228–29 | rad=Medieval Sourcebook | izdavač=Fordham University
| preuzeto= }}—"Grgur IX. zapravo je izopćio Frederika prije nego je napustio Siciliju po drugi puta"</ref> a [[Sedmi križarski rat|Sedmi]], [[Osmi križarski rat|Osmi]] i [[Deveti križarski rat|Deveti križarski pohod]] završili su pobjedama [[Mamluci|Mamluka]] i [[Hafsidska dinastija|Hafsid]]a. [[Deveti križarski rat|Deveti križarski pohod]] okončao je križarske ratove na [[Bliski istok|Bliskom istoku]].<ref>Evanđelje u svim zemljama,Methodist Episcopal Church Missionary Society, Missionary Society, Methodist Episcopal Church, str. 262.</ref>

=== Prvi križarski rat ===
{{glavni|Prvi križarski rat}}

Prvi križarski rat ([[1096.]] – [[1099.]]) vodili su [[Francuska|francuski]], [[Flandrija|flandrijski]] i [[Normani|normanski]] velikaši pod vodstvom [[Godefroy de Bouillon|Godefroya od Bouillona]]. Ratu je prethodio govor pape Urbana II. koji je dana [[25. studenog]] 1095. godine pozvao kršćanske vjernike u ratni pohod za oslobođenje Palestine od Seldžuka koji su [[1071.]] godine osvojili Jeruzalem i sveta mjesta. Već u prvim mjesecima [[1096.]] godine, [[Walter Siromašni]] i Petar Pustinjak su okupili mnoštvo ljudi, no prava je organizacija krenula tek u [[kolovoz]]u te godine kada su, prema Svetoj zemlji, krenule vojske Huga od Vermandoisa, Godefroy od Bouillona, [[Bohemund I.|Bohemunda I. Tarantskog]], Rajmunda Tuluškog i [[Robert II., vojvoda Normandije|Roberta II. Normandijskog]].

U [[listopad]]u 1096. godine, poražena je narodna vojska pod vodstvom Waltera Siromašnog i Petra Pustinjaka, u bitci kod Civetota u Maloj Aziji. Tek sljedeće godine prva je križarska vojska, pod zapovjedništvom Godefroya od Bouillona, prešla [[Bospor]] kod [[Istanbul|Carigrada]], da bi u [[lipanj|lipnju]] križari pobijedili Seldžuke u bitci kod Doryleona. Nakon toga, uslijedila je [[opsada Antiohije]] u listopadu [[1097.]] godine, koja je završena križarskm pobjedom i osvajanjem Antiohije u lipnju 1099. godine. Poslije te pobjede, križarima je bila osigurana pomorska opskrba preko [[Sredozemno more|Sredozemlja]] i otvoren put prema Jeruzalemu.

Dana [[17. srpnja]] [[1099.]] godine, križarska je vojska oslobodila Jeruzalem, nakon čega je uspostavljeno [[Jeruzalemsko Kraljevstvo]] s vazalnim državama [[Antiohijska Kneževina|Antiohijskim Kneževstvom]] i vojvodstvima [[Tripoli, Libanon|Tripoli]] i [[Edessa]]. Jedan od vođa križarske vojske, Godefroy od Bouillona imenovan je ''Zaštitnikom Sv. Groba'', a nakon njegove skorašnje smrti, njegov se brat [[Balduin I., kralj Jeruzalema|Balduin I.]] [[1100.]] godine okrunio za [[Dodatak:Popis jeruzalemskih kraljeva|prvog jeruzalemskog kralja]].

==== Templarski red ====
{{glavni|Templari}}

Vremenski raspon koji ovdje uzimamo u obzir ograničen je pojavom (najvjerojatnije 1119. godine) i ukidanjem (oko dva stoljeća kasnije) prvog i najpoznatijeg vojnog reda, [[templari|templara]].<ref name="mir">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.160)</ref> Templarski red je osnovan u obrambene svrhe i radi pružanja zaštite [[hodočašće|hodočasnicima]] na putu u Svetu zemlju.<ref name="mir"/> U doba kad su se zavjetovali prvi templari „sveto nasilje“ doseglo je visoku razinu općeg prihvaćanja.<ref name="mir"/> Templar je bio vojnik i redovnik u jednoj osobi, redovnik koji se je latio oružja.<ref name="mir"/> Doprinos redovnika [[Bernard iz Clairvauxa|Bernarda iz Clairvauxa]] (1090. – 1153.) križarskim ratovima bio je presudan. Kao prvi viteški red, templari su bili institucija nove vrste, kojima je Bernard pomogao da formuliraju Pravila reda.<ref name="mir"/> Njihov oklop bio je dvostruk: tijelo je bilo zaštićeno željezom, a duša vjerom.<ref name="mir"/> Bernard je templare nazivao redovnicima. Nije sveo redovnika na vojnika, već je uzdignuo vojnika do redovnika. Hrabro je templare nazvao ''milites Christi'', Kristovim vojnicima.<ref name="mir"/> Bernard je s oduševljenjem odobrio prijenos nasilja iz latinskog kršćanskog svijeta u Svetu Zemlju. Bilo mu je jasno da u svom tom mnoštvu koje ide prema Jeruzalemu ima razmjerno malo onih koji nisu zločinci ili bezbožnici, razbojnici ili svetogrdnici, ubojice, krivokletnici i preljubnici, te je stoga njihov odlazak u Svetu zemlju bio dvostruko koristan.

=== Drugi križarski rat ===
{{glavni|Drugi križarski rat}}

Kršćanske teritorijalne stečevine su poslije jednog desetljeća relativnog mira zapale u nemiran period, koji će potrajati sljedećih 200 godina, što je [[1144.]] godine rezultiralo gubitkom [[Grofovija Edessa|grofovije Edesse]] koju je osvojio seldžučki vojskovođa Zengia. To je bio povod za pokretanje novog križarskog rata, na poziv pape [[Eugen III.|Eugena III.]] (1145. – 1153.) i Bernarda iz Clairvauxa, koji je započeo tri godine kasnije.

Drugi križarski rat ([[1147.]] – [[1149.]]) vodili su [[rimsko-njemački kralj]] [[Konrad III., rimsko-njemački kralj|Konrad III.]] (1138. – 1152.) i [[Francuska|francuski]] kralj [[Luj VII., kralj Francuske|Luj VII.]] (1137. – 1180.) u cilju obrane ugrožene [[Edessa|Edesse]], ali je pohod svršio potpunim neuspjehom. Nakon što su križari započeli [[Opsada Damaska (1148.)|opsadu Damaska]], u pomoć opsjednutom gradu priskočio je s velikom vojskom seldžučki vojskovoža Nur ad-Din, zbog čega su Konrad III. i Luj VII., nakon svega nekoliko dana, prekinuli opsadu grada i ne postigavši ništa, vratili se u Europu.

=== Treći križarski rat ===
[[Slika:Akra1191.jpg|200px|desno|mini|Opsada Akre 1191. godine]]
{{glavni|Treći križarski rat}}

Treći križarski rat ([[1189.]] – [[1192.]]) vodili su [[rimsko-njemački car]] [[Fridrik I. Barbarossa]], [[Engleska|engleski]] kralj [[Rikard I. Lavljeg Srca]] i francuski kralj [[Filip II., kralj Francuske|Filip II. August]] protiv sultana [[Saladin]]a, a u njemu su postignuti djelomični uspjesi. Vraćeni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva koja su muslimani nešto ranije preoteli, ali ta postignuća nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austrijski vojvoda [[Leopold I. Austrijski|Leopold]] i dulje vrijeme zadržao u pritvoru.

=== Četvrti križarski rat ===
{{glavni|Četvrti križarski rat|Križarska opsada Zadra}}

Četvrti križarski rat ([[1202.]] – [[1204.]]) u organizaciji [[Mlečani|Mlečana]] je uvelike kompromitirao križarsku ideju. Križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mletačka politika za koju je osvojila [[Zadar]] ([[1202.]]). Križarsko-mletačka vojska osvojila je i opljačkala [[Carigrad]] ([[1204.]]) i na većem dijelu [[Bizantsko Carstvo|Bizantskog Carstva]] uspostavila tzv. [[Latinsko Carstvo]], čime je još više produbljen rascjep između [[Pravoslavlje|pravoslavaca]] i [[Katolici|katolika]].

=== Albigenški rat ===
{{glavni|Albigenški križarski rat}}

Albigenški rat ([[1209.]] – [[1229.]]) je naziv za vojne pohode protiv patarenskih krivovjernika, [[Albigenzi|albigenza]], u južnoj Francuskoj i sjevernoj [[Italija|Italiji]].

=== Dječji križarski pohod ===
{{glavni|Dječji križarski rat}}

Dječji križarski pohod ([[1212.]]) u kojem su sudjelovali njemački i francuski dječaci u nadi da će njihova nevinost ostvariti cilj koji organizirane križarske vojne nisu uspijevale postići. Pohod je tragično završio (mnogi sudionici su prodani u [[rob]]lje, a veliki broj onih koji su krenuli kopnenim putem su izginuli od [[glad]]i, studeni i različitih napadača i ne stigavši do odredišta).{{Nedostaje izvor}}

=== Peti križarski rat ===
{{glavni|Peti križarski rat}}

Peti križarski rat ([[1217.]] – [[1221.]]) u kojemu su sudjelovali [[Hrvatsko-ugarski|hrvatsko-ugarski kralj]] [[Andrija II.]], Ludvig I. Austrijski i njemački vitezovi vođen je protiv egipatskih [[Ejubidi|Ejubida]]. Križari su uspjeli nakratko osvojiti Jeruzalem i Demiettu u Egiptu, da bi ih papinski legat Pelagije izgubio u neuspjelom pohodu na Kairo.
[[Datoteka:SigurdNorwegianCrusade1107-1111OldNorse.png|desno|mini|250px|Karta putovanja križarskih boraca od raznih dijelova Europe do Svete zemlje]]

=== Šesti križarski rat ===
{{glavni|Šesti križarski rat}}

Šesti križarski rat ([[1228.]] – [[1229.]]) imao je više diplomatski nego vojni značaj, a u njemu je rimsko-njemački car [[Fridrik II., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrik II.]] (u to vrijeme izopćen) uspio pregovorima s egipatskim [[Al-Kamil]]om vratiti Jeruzalem i druga hodočasnička mjesta pod križarsku vlast.

=== Sedmi križarski rat ===
{{glavni|Sedmi križarski rat}}

Sedmi križarski rat ([[1248.]] – [[1254.]]) vodio je francuski kralj [[Luj IX., kralj Francuske|Luj IX. Sveti]] i bio je pokušaj vraćanja Jeruzalema (koji su ponovno osvojili muslimani [[1244.]]), ali je završio potpunim neuspjehom i kraljevim zarobljavanjem u Egiptu.

=== Osmi križarski rat ===
{{glavni|Osmi križarski rat}}

Osmi križarski rat [[1270.]] je ponovno pokrenuo Luj IX., ovaj put protiv [[Tunis]]a, koji je završio njegovom smrću od kuge, a jedini rezultat postigao je [[Sicilija|sicilski]] kralj [[Karlo I.]], Lujev brat, nametnuvši Tunisu svoj protektorat.

=== Deveti križarski rat ===
{{glavni|Deveti križarski rat}}

Deveti križarski rat ([[1271.]]) Križarski ratovi u [[Palestina|Palestini]] prestaju padom posljednjeg kršćanskog uporišta [[Akra|Akre]] ([[1291.]]).

== Značaj i posljedice ==
Križarski pohodi ostavili su duboke političke, ekonomske i socijalne učinke, od kojih se neki osjećaju i u današnje vrijeme.

Križarski ratovi su važni za europsku ideju jer su jako važni ekonomski kontekst i religija. U 10. stoljeću trgovačka izmjena s Bliskim istokom postaje sve važnija, a potpuni monopol imaju muslimanski trgovci. U Europi je potpuno razvijen feudalizam. Stoga je ekonomski razlog križarskih ratova oduzimanje monopola islamskim trgovcima. Tijekom križarskih ratova dolazi i do kulturne interakcije: na Bizantu je u to doba bio razvijen najviši bonton, uporaba vilica, ali i kultura kupanja – kupke. Također je medicina bila razvijenija u muslimanskim zemljama.

[[Petar Časni]] (1094. – 1156.) je ozbiljno razmišljao o obraćanju muslimana.<ref name="mir174">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.174)</ref> Naručio je prijevod zbirke arapskih knjiga (uključujući [[Kuran]]) na latinski. Latinski kršćani nisu bili toliko zainteresirani za "arapsku učenost" koliko za stjecanje pristupa grčkim znanostima i filozofiji koje su Arapi sačuvali.<ref name="mir"/> Naručio je prijevod Kurana na latinski jer je vjerovao da će lakše osporiti lažnu doktrinu ako je kršćani budu poznavali, te se doima tolerantnim i dobrohotnim čovjekom koji razum stavlja ispred nasilja. Pokazivao je zanimanje samo za one aspekte muslimanske kulture koje je smatrao važnima za svoju apologiju kršćanstva.<ref name="mir"/> Nakon što je pročitao prijevode zbirki arapskih knjiga, priznao je da uopće ne poznaje muslimanske običaje i život.<ref name="mir"/>

Za vrijeme križarskih ratova, točnije 1215.g plemstvo Velike Britanije prisililo je kralja [[Ivan bez Zemlje|Ivana bez Zemlje]] da potpiše [[Magna charta libertatum]]. Ta velika povelja sloboda ograničavala je njegovu moć i davala je određene povlastice plemstvu.

Na inicijativu [[Ramon Llull|Ramona Llulla]] Koncil u Vienneu naredio je 1312. g da se na sveučilištima u Parizu, Oxfordu, Bologni i Salamanci, te na papinskom dvoru, predaje [[Arapski jezik|arapski]], [[Hebrejski jezik|hebrejski]] i kaldejski.<ref name="mir219">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.219)</ref>. Sam Lull naučio je arapski. Za njega učenje istočnjačkih jezika, osobito arapskog, bilo je izravno povezano s naporima za „povrat Svete zemlje“.

Važno je spomenuti Pierrea Duboisa (oko 1255. – nakon 1321.). On je prvi razmišljao o tome što kad se dođe u Svetu zemlju. Nakon što se uspostavi univerzalni mir i sklad među svim rimokatolicima, zanosio se Dubois, "katolici će biti kreposniji, učeniji, bogatiji i dugovječniji negoli dosad, i sposobniji da pokore barbarske narode; oni neće više međusobno ratovati".<ref name="mir271">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.271)</ref> Predlagao je obrazovnu reformu. Želio je da dječaci i djevojčice uče istočnjačke jezike. Po završetku obrazovanja, dječaci bi odlazili iz domovine u Svetu zemlju: neki kao svećenici, drugi kao liječnici i veterinari, kako bi time pomogli vojsci i cijelom stanovništvu. I djevojčice bi dobivale poduku iz medicine. Poslije udaje, od tih se mladih dama očekivalo da obrate svoje muževe i da imaju kršćanske potomke.<ref name="mir274">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.274)</ref> Početkom 20. stoljeća Duboisove su ideje ugrađene u članke Haške konvencije.<ref name="mir268">T.Mastnak, 2005, Križarski mir, Prometej, Zagreb (str.268)</ref>

Križarski ratovi doveli su do boljeg upoznavanja [[Zapadni svijet|zapada]] s kulturom istoka. Sudionici križarskih pohoda u zapadnu Europu donijeli su nove poljoprivredne kulturame ([[riža]], [[marelica]], [[lubenica]], [[šećer]]) i nove tehnike proizvodnje [[tekstil]]a (damast, nuslin) i obrade metala. Povećan je uvoz orijentalnih lukzusnih predmeta, rijetkih vina, začina, te pojačana kopnena trgovina ([[Karavana|karavane]] prema Zapadnoj i Srednjoj Europi). Potaknut je i razvoj feudalne gradske kulture (nova jela, odjeća, dragulji, glazba, mamiri, odgoj djece, higijena). [[Mlečani]] i [[Genova|Đenovljani]] postaju centri gospodarske sredozemne trgovine. Nastaju, također, i velike vojske, preduvjet za [[Kolonizacija|europsku ekspanziju]] u druge krajeve. Porastao je i [[Papa|papin]] ugled kod zapadnoeuropskih vladara.

Broj poginulih u sporadičnih 196 godina ratovanja je upitan, no procjene se kreću od najmanje 1.000.000<ref>[http://users.erols.com/mwhite28/warstat0.htm#Crusades Twentieth Century Atlas -–Death tolls]</ref> do najviše 9.000.000 žrtava,<ref>Robertson, History of Christianity: p168</ref> što ga čini jednim od [[Popis smrtnosti po ratovima i katastrofama|najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti]].

=== Zanimljivosti ===

* Sultan [[Saladin]] ([[1137.]] – [[1193.]]) bio je vođa muslimanske vojske. Vrstan zapovjednik, [[sultan]] [[Egipat|Egipta]] i [[Sirija|Sirije]], uzdigao Egipat do jednog od najmoćnijih područja Srednjeg istoka.
* Putovanje iz [[Europa|Europe]] u [[Jeruzalem]] bilo je dugotrajno i opasno pa su mnogi križari putem umrli. Oni koji su se vratili u Europu, donijeli su iz [[Palestina|Palestine]] dragocjenu [[svila|svilu]] i [[začini|začine]], ali i mnoga znanja iz [[matematika|matematike]] i [[astronomija|astronomije]].
* Omiljeni engleski kralj [[Rikard I. Lavljeg Srca|Rikard I.]] (vladao od [[1189.]] – [[1199.]]), znan i kao ''Rikard Lavljeg Srca'', je sudjelovao u trećem križarskom pohodu i pritom zauzeo lučki grad Akru. Na povratku zarobio ga je austrijski vojvoda Leopold i tražio visoku otkupninu.
* Postoji vjerovanje kako su pripadnici naroda [[Kevšureti]] u istoimenoj [[Kavkaz|kavkaškoj]] pokrajini u [[Gruzija|Gruziji]], direktni potomci križara koji su se odvojili od glavnine vojske i ostali u izolaciji, te očuvali mnogo od [[Viteštvo|viteške kulture]] križara.

== Izvori ==
=== Bilješke ===
{{Izvori}}
=== Literatura ===
* ''Opća i nacionalna enciklopedija'', [[Večernji list]] d.d., [[Zagreb]], 2006. {{ISBN|953-7224-11-2}}
* ''Povijest svijeta'', The Times, Hena com, Zagreb, 2002. {{ISBN|953-6510-62-6}}

== Vanjske poveznice ==
{{commons|Crusades}}
* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=18&conID=5630&act=view Johnatan Riley-Smith: ''Istina o križarskim ratovima'']
* [http://povijest.net/index.php/Krizarski-ratovi/Krizarski-ratovi-i-hodocasca-u-Svetu-Zemlju.html Križarski ratovi i hodočašća u Svetu zemlju]
* H. Gračanin, I. Razum, [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=173246 ''Toma Arhiđakon i križarstvo''], [[Povijest u nastavi]], Vol.X. No.19 (1), ožujak 2014. ([[Hrčak (portal)|Hrčak]]), kako je križare percipirao splitski srednjovjekovni kroničar [[Toma Arhiđakon]]
* Ivan Mandušić, [http://povijesni.bloger.index.hr/post/lekcija-32-krizarski-ratovi/23272774.aspx ''Križarski ratovi''], povijesni.bloger.hr

[[Kategorija:Križarski ratovi| ]]
[[Kategorija:Srednji vijek]]

Križarski ratovi - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{(.)ommons(.*)}}' u ''

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

←Starija inačica		Inačica od 10. ožujak 2026. u 04:59
Redak 132:		Redak 132:

	== Vanjske poveznice ==		== Vanjske poveznice ==
	~~{{commons\|Crusades}}~~
	* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=18&conID=5630&act=view Johnatan Riley-Smith: ''Istina o križarskim ratovima'']		* [http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=18&conID=5630&act=view Johnatan Riley-Smith: ''Istina o križarskim ratovima'']
	* [http://povijest.net/index.php/Krizarski-ratovi/Krizarski-ratovi-i-hodocasca-u-Svetu-Zemlju.html Križarski ratovi i hodočašća u Svetu zemlju]		* [http://povijest.net/index.php/Krizarski-ratovi/Krizarski-ratovi-i-hodocasca-u-Svetu-Zemlju.html Križarski ratovi i hodočašća u Svetu zemlju]