Josip Mihalović - Povijest promjena

Suradnik10: Zamjena teksta - '{{Predložak:' u '{{'

2025-04-07T22:32:22Z

Zamjena teksta - '{{Predložak:' u '{{'

←Starija inačica		Inačica od 7. travanj 2025. u 22:32
Redak 92:		Redak 92:
	[[Kategorija:Mihalovići]]		[[Kategorija:Mihalovići]]

	{{~~Predložak:~~Hrvatski kardinali}}		{{Hrvatski kardinali}}

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)

2021-11-19T22:06:09Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)

←Starija inačica		Inačica od 19. studeni 2021. u 22:06
Redak 85:		Redak 85:
	{{s-end}}		{{s-end}}

	~~{{Commonscat}}~~

	{{GLAVNIRASPORED:Mihalović, Josip}}		{{GLAVNIRASPORED:Mihalović, Josip}}

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba)

2021-11-18T23:32:12Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba)

WikiSysop: Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite book +{{Citiranje knjige)

2021-11-17T04:30:42Z

Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite book +{{Citiranje knjige)

←Starija inačica		Inačica od 17. studeni 2021. u 04:30
Redak 64:		Redak 64:

	1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove [[misa\|mlade mise]]. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga [[Hrvati\|hrvatskog]] [[narod]]a.		1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove [[misa\|mlade mise]]. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga [[Hrvati\|hrvatskog]] [[narod]]a.
	<ref>{{~~cite book~~\|author=B. Bangha DJ\|title=Katolikus lexikon III, Budimpešta 1932\|page=317}}</ref>		<ref>{{Citiranje knjige\|author=B. Bangha DJ\|title=Katolikus lexikon III, Budimpešta 1932\|page=317}}</ref>

	== Izvori==		== Izvori==

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-21T00:25:35Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

{{Infookvir kardinal
| ime_kardinala = Josip Mihalović
| slika = Josip Mihalovic 1891 Mayerhofer.png
| slika_širina = 220px
| slika_opis =
| datum_rođenja = [[16. siječnja]] [[1814.]]
| mjesto_rođenja = [[Torda]], [[Srbija]] (tada [[Austrijsko Carstvo]])
| datum_smrti = [[19. veljače]] [[1891.]]
| mjesto_smrti = [[Zagreb]], [[Hrvatska]] (tada [[Austro-ugarska]])
| nacionalnost = 
| svećenik = [[12. kolovoza]] [[1836.]]
| biskup =
| nadbiskup = [[17. srpnja]] [[1870.]]
| kardinal = [[22. lipnja]] [[1877.]]
| titula = Nadbiskup zagrebački
| služba = [[kardinal]] [[prezbiter]]
| prethodne službe = [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjski biskup]] (1868. - 1870.)
| počasti_u_njegovo_ime =
| geslo =
| grb = [[Datoteka:External Ornaments of a Cardinal Bishop.svg|80px]]
}}

'''Josip Mihalović''' ([[Torda]], [[16. siječnja]] [[1814.]] - [[Zagreb]], [[19. veljače]] [[1891.]]), [[kardinal]], zagrebački [[nadbiskup]].

== Životopis ==

=== Podrijetlo ===
Mihalović (također Mihalovich, Mihalovics, Mihalovits, Mihajlović) je bila [[Srbi|srpsko]]- [[Hrvati|hrvatsko]]- [[Mađari|ugarska]] plemićka porodica u [[Slavonija|Slavoniji]]. [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetorimski car]] [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva|Karlo VI. ]] (1711.—1740.) im je udijelio 1716. plemstvo, jer su se kao habsburški [[časnik|časnici]] hrabro borili sa [[Turci]]ma. Do 1763. su bili [[Pravoslavlje|pravoslavne]] vjere te su se prezivali ''Mihajlović''; kad su pristupili punom zajedništvu sa Rimom ili uniji, je počeo njihov društveni i gospodarski uspon. Obitelj je dala više znamenitih ličnosti, među kojima su poznati skladatelj [[Edmund Mihalović|Edmund]], Karlo (=Károly, Dragutin 1830.-1918.), Hugo (1874.-1956.), Antun (1868.-1949., posljednji hrvatski ban u Austro-Ugarskoj) a naročito Josip (József, 1814.-1891.).
<ref>{{cite web|url=http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40654|title=''Hrvatska Enciklopedija: Mihalović (Mihalovich)''|publisher= Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb|date= |accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

=== Školovanje ===
Rodio se u [[Torda|Tordi]] u [[Austrijsko Carstvo|Austrijskom Carstvu]] <ref>[[mađarski]] Torontáltorda, danas Torda, grad u [[Vojvodina|Vojvodini]] u [[Srbija|Srbiji]] </ref> ocu državnom službeniku; tamo je pošao u pučku školu.
Osnovnu školu (gramatiku) je posjećivao u Velikom Bečkereku <ref>ranije: [[srpski]] Велики Бечкерек, [[hrvatski]] Veliki Bečkerek, [[mađarski]] Nagybecskerek, [[njemački]] Großbetschkerek, [[rumunjski]] Becicherecu Mare), danas [[hrvatski]] Zrenjanin}}</ref>, srednju školu (gimnaziju, humanistiku) u [[Segedin|Segedinu]], više škole pak u [[Temišvar|Temišvaru]], gdje je završio [[filozofija|filozofiju]] i [[Bogoslovlje|teologiju]] sa [[doktorat]]om iz [[teologija|teologije]]. Od 1834 je radio u biskupskoj kancelariji. Za svećenika ga je zaredio 12. kolovoza 1836 [[Čanadska biskupija|čanadski biskup]] [[Josip Lonović]]. 1837 je postao kapelan gradske župe u Temišvaru (Temesvár-Belváros) i od 1837 ceremonijer (ceremoniarius) i bilježnik [[Sveta Stolica|Svete Stolice]]; 1841 je postao biskupov tajnik, njegov pratilac na krizmanju, a 1846 ravnatej biskupske kancelarije. Veljače 1848 je postao [[kanonik]], 1849 pak biskupov podzamjenik (generalni provikar).
<ref>{{cite web|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)|publisher= zg-nadbiskupija.hr|date= |accessdate=8. veljače 2015}}</ref> <ref>{{cite web|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html|title= M-Mihalovics|publisher=Magyar Katolikus Lexikon|date= |accessdate=7. veljače 2015}}</ref>

=== Proljeće naroda ===

[[Revolucija 1848.-1849.|"Proljeće naroda"]] i njega je uvuklo u svoje vihorno događanje. Kao ugarskog pobunjeničkog narodnjaka su ga u Temišvaru postavili pred [[Vojni sud]]; 17. studenoga su ga lišili svih službi, časnih naslova te imanja; osuđen je na četiri godine zatvora, od čega je oko dvije godine također odslužio u tvrđavi Leopoldov grad<ref>nekada: [[mađarski]] Lipótvár, [[njemački]] Leopold-Neustadtl, [[češki]] ''Městěčko'', [[slovački]] Leopoldov, danas: [[mađarski]] Újvároska, [[hrvatski]] Leopoldov</ref> blizu [[Nitra (grad)|Nitre]] u današnjoj [[Slovačka|Slovačkoj]]. Godine 1852. dobio je pomilovanje, no ipak je morao biti još četiri godine samo duhovni pomoćnik u zavičaju pod policijskim nadzorom. U listopadu 1855. postao je [[župnik]] u [[Bešenov|Njemačkom Bešenovu]],<ref>[[rumunjski]] Dudeștii Vechi; (staro: ''Beșenova Veche'', ''Beșenova-Mare'', ''Bejenari''); [[njemački]] Altbeschenowa, [[bugarski]] Стар Бешенов /Star Bešenov, [[Paljćani|paljćansko-bugarski]] ''Stár Bišnov'', [[mađarski]] Újbesenyő, Nagybesenyő ili Bottalütőbesenyő.)</ref> a 1859. [[dekan]] i školski nadzornik. U svibnju 1861. ponovo je pridobio kanonikat, a u lipnju je pak postao temišvarski tvornički dušobrižnik (temesvár-gyárvárosi lelkész), kao i [[opat]] pri [[Sveti Martin od Vaške]].<ref>{{cite web|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html|title= M-Mihalovics|publisher=Magyar Katolikus Lexikon|date= |accessdate=7. veljače 2015}}</ref>

== Biskup i kardinal ==
[[Slika:Grb kardinala Mihalovia Zagreb.jpg|mini|250px|Grb kardinala Josipa Mihalovića na portalu Zagrebačke stolnice]]
[[Slika:Kaptol s katedralom 1686.jpg|mini|250px|[[Kaptol]] sa starom prvostolnicom i [[Gradec|Gradecem]] oko 1686]]
[[Slika:67c potres 1880 katedrala BDM Zagreb.jpg|mini|250px|Posljedice potresa 9. studenoga 1880 u [[Zagreb|zagrebačkoj]] katedrali (Foto: Hinko Krapek)]]

1868. je primio imenovanje za [[Mostarsko-duvanjska biskupija|duvanjskoga]] naslovnog biskupa, a 4. svibnja 1870 je bio imenovan za [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebačkoga biskupa]]; 17. srpnja je primio biskupsko ređenje u [[Beč]]u. Glavni posvetitelj je bio nadbiskup [[Mariano Falcinelli Antoniacci]] [[benediktinci|OSB]], naslovni biskup atenski. Ustoličen je bio u Zagrebu 6. kolovoza 1870. 
22. lipnja 1877 ga je [[papa]] [[Pio IX.|blaženi Pio IX.]] imenovao za [[kardinal-svećenik|kardinala-svećenika]] pri [[San Pancrazio fuori le mura]]. Kardinalski šešir primio je u Rimu u [[Bazilika sv. Petra|Bazilici svetoga Petra]] 25. lipnja 1877. Sudjeluje u [[konklava|konklavi]] [[1878.]] kod izbora pape [[Lav XIII.|Lava XIII.]] Mihalovič se nije laka srca pokorio kraljevoj želji da postane nadbiskupom. Ubrzo nakon dolaska u Zagreb – već 1881 – je malodušno odlučio dati ostavku i tražiti premještaj u neku od mađarskih biskupija s obrazloženjem da ne može živjeti u „neprijateljskoj zagrebačkoj okolini“ te je samo na izričitu želju kralja i crkvenih poglavara ostao.

=== Djelovanje ===
U crkvenom i narodnom, kulturnom i političkom životu su zaorali duboke brazde njegov predšasnik [[Juraj Haulik|Haulik]] (1852. - 1869.), kao i njegov suvremenik [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayer]]. Ipak se on dao neumorno na posao naročito na vjerskom području. U svom djelovanju osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878 na njegov poticaj ustanovljeno dječačko sjemenište i gimnazija. Za uzdržavanje budućih svećeničkih kandidata je odredio prihode četvorice kanonika. 
Mihalović je postavio [[Juraj Posilović|Jurja Posilovića]] urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (ZKL 1872.-1875.). Posilović je uz to 1874. postao i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, pa je tu službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U ZKL je objavio više stručnih rasprava u povodu [[Prvi vatikanski sabor |Prvoga vatikanskog sabora ]] (1869.-1870.) – pa i znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Æternus, koja sadrži određenje papinske nezabludivosti ''ex cathedra'', i za koju su liberalci u tisku teško optuživali isusovce kao njene možebitne autore, da je njih, svećenike i biskupe morao ZKL više puta uzeti u zaštitu. Časopis je također javio, da je Strossmayer saborske odredbe objavio u svom biskupskom glasilu i time ih posredno priznao.
<ref>{{cite web|url=http://www.croatianhistory.net/etf/agneza_szabo_isusovci.html|title= Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb|publisher= croatianhistory.net |date= |accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

=== Potres i obnova katedrale ===
Mihalovićevo veliko djelo je obnova [[Zagrebačka katedrala|Zagrebačke katedrale]], punim nazivom: Prvostolne crkve Blažene Djevice Marije na nebo Uzete, svetog Stjepana Kralja i svetog Ladislava Kralja<ref>''Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji'', ur. [[Krunoslav Draganović]] i dr., Zagreb: [[Hrvatska biskupska konferencija|Biskupska konferencija Jugoslavije]], 1975., str. 47</ref>. Već 1874 je počeo Strossmayer – čija je biskupija imala u Slavoniji velika i bogata imanja – sakupljati sredstva za obnovu; promicatelj je bio također [[Josip Stadler]]. Ali jedva kako je poslije mukotrpnih priprema posao počeo, ga je prekinuo snažan [[potres]] 9. studenoga 1880., koji je jako oštetio [[Zagreb]], naročito neke druge crkve, pa i samu katedralu; tako su se morali latiti nakon potresa još većeg preuređivanja i popravaka štete. 
U 7 sati, 33 minute i 53 sekunde 9. studenoga 1880. u Zagrebu se dogodio razoran potres (6,3 stupnja po Richterovoj ljestvici), s epicentrom na području Zagrebačke gore (Medvednice). Materijalna šteta iznosila je polovicu tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. U potresu je teško oštećena i katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (suzaštitnici su sv. kraljevi Stjepan i Ladislav), u kojoj je u to vrijeme kanonik [[Franjo Rački]] (1828.-1894.) na pokrajnjem oltaru služio [[misa|misu]]. Svoje dojmove o potresu opisao je u Obzoru sa nadnevkom od 5. studenoga:
<blockquote>»... kad je započeo strahotan zviždanj, pa lom svodova i mrak, povećan prašinom, tako da se vidjelo gibanje crkvenih zidova i stupova posve sablasno.»</blockquote>
Krajem XVII. i osobito tijekom XVIII. stoljeća unutrašnjost katedrale preplavili su barokni oltari – od ukupno 32 oltara samo su tri našla svoje mjesto u obnovljenoj katedrali. Nakon potresa
provedena je obnova katedrale (1880. – 1902.) u neogotičkom stilu pod vodstvom arhitekta Hermanna Bolléa i pokroviteljstvom Izidora Kršnjavog. Cijena obnove iznosila je 2.494.430 kruna. Zagrebačka prvostolna crkva dobila je svoj današnji oblik. Nedostaje krov od glaziranog crijepa (kakvim je pokrivena crkva Sv. Marka na Gornjem gradu), tzv. «zastava zagrebačke katedrale», koji je zbog dotrajalosti 1961. godine zamijenjen bakrenim limom. 
No obnova je katedrale počela već prije potresa. Strossmayera već 1874. pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Bolléu 1878. daje idejne nacrte za rekonstrukciju katedrale. Već sljedeće godine Josip Mihalović krenuo je s novom obnovom katedrale koja će u medijima dobiti ime „Bolléova katedrala“. Radovi su se mogli nastaviti u većem obimu tek nakon razornog potresa. Dosta skupljenog novca je potrošeno na neke druge pogođene zgrade; kako su se poslovi zavukli, završetka radova biskup Mihalović nije dočekao, jer je umro 1895. <ref>{{cite web|url=http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/3425-avlova-glava-u-zagrebakoj-katedrali-35.html|title=Lj. Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali|publisher=hkv.hr|date=18. studenog 2008|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

== Smrt i uspomena ==
Mihalović je umro 19. veljače 1891 u [[Zagreb]]u u 87. godini života. Pokopan je u prvostolnici, koje obnovu nije dočekao. Liberalni časopis ''»Obzor«'', koji mu je za života često prkosio, je u posmrtnom slovu odao zasluženo priznanje, kad je zapisao, kako
<blockquote>»nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi. Bio je trajno pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.« <ref>{{cite web|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)|publisher= zg-nadbiskupija.hr|date= |accessdate=8. veljače 2015}}</ref></blockquote>

1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove [[misa|mlade mise]]. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga [[Hrvati|hrvatskog]] [[narod]]a.
<ref>{{cite book|author=B. Bangha DJ|title=Katolikus lexikon III, Budimpešta 1932|page=317}}</ref>

== Izvori==
{{izvori}}

== Vanjske poveznice ==

* [http://zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=110&Itemid=176 Josip Mihalović – sedamdeseti po redu zagrebački (nad)biskup]
*[http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html Magyar Katolikus Lexikon – M – Mihalovics]
*[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=63684 Svi hrvatski kardinali], IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10

{{s-start}}
{{s-rel|ca}}
{{s-bef|before=[[Juraj Haulik]]}}
{{s-ttl|title=[[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebački nadbiskup]]|years=1870.–1891.}}
{{s-aft|after=[[Juraj Posilović]]}}
{{s-bef|before=Clément Villecourt}}
{{s-ttl|title=kardinal-prezbiter naslova San Pancrazio fuori le mura|years=1894.–1914.}}
{{s-aft|after={{nowrap|Francesco Ricci Paracciani}}}}
{{s-end}}

{{Commonscat}}

{{GLAVNIRASPORED:Mihalović, Josip}}
[[Kategorija:Hrvatski biskupi]]
[[Kategorija:Hrvatski kardinali]]
[[Kategorija:Mihalovići]]

{{Predložak:Hrvatski kardinali}}

←Starija inačica		Inačica od 18. studeni 2021. u 23:32
Redak 27:		Redak 27:
	=== Podrijetlo ===		=== Podrijetlo ===
	Mihalović (također Mihalovich, Mihalovics, Mihalovits, Mihajlović) je bila [[Srbi\|srpsko]]- [[Hrvati\|hrvatsko]]- [[Mađari\|ugarska]] plemićka porodica u [[Slavonija\|Slavoniji]]. [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetorimski car]] [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva\|Karlo VI. ]] (1711.—1740.) im je udijelio 1716. plemstvo, jer su se kao habsburški [[časnik\|časnici]] hrabro borili sa [[Turci]]ma. Do 1763. su bili [[Pravoslavlje\|pravoslavne]] vjere te su se prezivali ''Mihajlović''; kad su pristupili punom zajedništvu sa Rimom ili uniji, je počeo njihov društveni i gospodarski uspon. Obitelj je dala više znamenitih ličnosti, među kojima su poznati skladatelj [[Edmund Mihalović\|Edmund]], Karlo (=Károly, Dragutin 1830.-1918.), Hugo (1874.-1956.), Antun (1868.-1949., posljednji hrvatski ban u Austro-Ugarskoj) a naročito Josip (József, 1814.-1891.).		Mihalović (također Mihalovich, Mihalovics, Mihalovits, Mihajlović) je bila [[Srbi\|srpsko]]- [[Hrvati\|hrvatsko]]- [[Mađari\|ugarska]] plemićka porodica u [[Slavonija\|Slavoniji]]. [[Sveto Rimsko Carstvo\|Svetorimski car]] [[Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva\|Karlo VI. ]] (1711.—1740.) im je udijelio 1716. plemstvo, jer su se kao habsburški [[časnik\|časnici]] hrabro borili sa [[Turci]]ma. Do 1763. su bili [[Pravoslavlje\|pravoslavne]] vjere te su se prezivali ''Mihajlović''; kad su pristupili punom zajedništvu sa Rimom ili uniji, je počeo njihov društveni i gospodarski uspon. Obitelj je dala više znamenitih ličnosti, među kojima su poznati skladatelj [[Edmund Mihalović\|Edmund]], Karlo (=Károly, Dragutin 1830.-1918.), Hugo (1874.-1956.), Antun (1868.-1949., posljednji hrvatski ban u Austro-Ugarskoj) a naročito Josip (József, 1814.-1891.).
	<ref>{{~~cite web~~\|url=http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40654\|title=''Hrvatska Enciklopedija: Mihalović (Mihalovich)''\|publisher= Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb\|date= \|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>		<ref>{{Citiranje weba\|url=http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40654\|title=''Hrvatska Enciklopedija: Mihalović (Mihalovich)''\|publisher= Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb\|date= \|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

	=== Školovanje ===		=== Školovanje ===
	Rodio se u [[Torda\|Tordi]] u [[Austrijsko Carstvo\|Austrijskom Carstvu]] <ref>[[mađarski]] Torontáltorda, danas Torda, grad u [[Vojvodina\|Vojvodini]] u [[Srbija\|Srbiji]] </ref> ocu državnom službeniku; tamo je pošao u pučku školu.		Rodio se u [[Torda\|Tordi]] u [[Austrijsko Carstvo\|Austrijskom Carstvu]] <ref>[[mađarski]] Torontáltorda, danas Torda, grad u [[Vojvodina\|Vojvodini]] u [[Srbija\|Srbiji]] </ref> ocu državnom službeniku; tamo je pošao u pučku školu.
	Osnovnu školu (gramatiku) je posjećivao u Velikom Bečkereku <ref>ranije: [[srpski]] Велики Бечкерек, [[hrvatski]] Veliki Bečkerek, [[mađarski]] Nagybecskerek, [[njemački]] Großbetschkerek, [[rumunjski]] Becicherecu Mare), danas [[hrvatski]] Zrenjanin}}</ref>, srednju školu (gimnaziju, humanistiku) u [[Segedin\|Segedinu]], više škole pak u [[Temišvar\|Temišvaru]], gdje je završio [[filozofija\|filozofiju]] i [[Bogoslovlje\|teologiju]] sa [[doktorat]]om iz [[teologija\|teologije]]. Od 1834 je radio u biskupskoj kancelariji. Za svećenika ga je zaredio 12. kolovoza 1836 [[Čanadska biskupija\|čanadski biskup]] [[Josip Lonović]]. 1837 je postao kapelan gradske župe u Temišvaru (Temesvár-Belváros) i od 1837 ceremonijer (ceremoniarius) i bilježnik [[Sveta Stolica\|Svete Stolice]]; 1841 je postao biskupov tajnik, njegov pratilac na krizmanju, a 1846 ravnatej biskupske kancelarije. Veljače 1848 je postao [[kanonik]], 1849 pak biskupov podzamjenik (generalni provikar).		Osnovnu školu (gramatiku) je posjećivao u Velikom Bečkereku <ref>ranije: [[srpski]] Велики Бечкерек, [[hrvatski]] Veliki Bečkerek, [[mađarski]] Nagybecskerek, [[njemački]] Großbetschkerek, [[rumunjski]] Becicherecu Mare), danas [[hrvatski]] Zrenjanin}}</ref>, srednju školu (gimnaziju, humanistiku) u [[Segedin\|Segedinu]], više škole pak u [[Temišvar\|Temišvaru]], gdje je završio [[filozofija\|filozofiju]] i [[Bogoslovlje\|teologiju]] sa [[doktorat]]om iz [[teologija\|teologije]]. Od 1834 je radio u biskupskoj kancelariji. Za svećenika ga je zaredio 12. kolovoza 1836 [[Čanadska biskupija\|čanadski biskup]] [[Josip Lonović]]. 1837 je postao kapelan gradske župe u Temišvaru (Temesvár-Belváros) i od 1837 ceremonijer (ceremoniarius) i bilježnik [[Sveta Stolica\|Svete Stolice]]; 1841 je postao biskupov tajnik, njegov pratilac na krizmanju, a 1846 ravnatej biskupske kancelarije. Veljače 1848 je postao [[kanonik]], 1849 pak biskupov podzamjenik (generalni provikar).
	<ref>{{~~cite web~~\|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891\|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)\|publisher= zg-nadbiskupija.hr\|date= \|accessdate=8. veljače 2015}}</ref> <ref>{{~~cite web~~\|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html\|title= M-Mihalovics\|publisher=Magyar Katolikus Lexikon\|date= \|accessdate=7. veljače 2015}}</ref>		<ref>{{Citiranje weba\|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891\|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)\|publisher= zg-nadbiskupija.hr\|date= \|accessdate=8. veljače 2015}}</ref> <ref>{{Citiranje weba\|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html\|title= M-Mihalovics\|publisher=Magyar Katolikus Lexikon\|date= \|accessdate=7. veljače 2015}}</ref>

	=== Proljeće naroda ===		=== Proljeće naroda ===

	[[Revolucija 1848.-1849.\|"Proljeće naroda"]] i njega je uvuklo u svoje vihorno događanje. Kao ugarskog pobunjeničkog narodnjaka su ga u Temišvaru postavili pred [[Vojni sud]]; 17. studenoga su ga lišili svih službi, časnih naslova te imanja; osuđen je na četiri godine zatvora, od čega je oko dvije godine također odslužio u tvrđavi Leopoldov grad<ref>nekada: [[mađarski]] Lipótvár, [[njemački]] Leopold-Neustadtl, [[češki]] ''Městěčko'', [[slovački]] Leopoldov, danas: [[mađarski]] Újvároska, [[hrvatski]] Leopoldov</ref> blizu [[Nitra (grad)\|Nitre]] u današnjoj [[Slovačka\|Slovačkoj]]. Godine 1852. dobio je pomilovanje, no ipak je morao biti još četiri godine samo duhovni pomoćnik u zavičaju pod policijskim nadzorom. U listopadu 1855. postao je [[župnik]] u [[Bešenov\|Njemačkom Bešenovu]],<ref>[[rumunjski]] Dudeștii Vechi; (staro: ''Beșenova Veche'', ''Beșenova-Mare'', ''Bejenari''); [[njemački]] Altbeschenowa, [[bugarski]] Стар Бешенов /Star Bešenov, [[Paljćani\|paljćansko-bugarski]] ''Stár Bišnov'', [[mađarski]] Újbesenyő, Nagybesenyő ili Bottalütőbesenyő.)</ref> a 1859. [[dekan]] i školski nadzornik. U svibnju 1861. ponovo je pridobio kanonikat, a u lipnju je pak postao temišvarski tvornički dušobrižnik (temesvár-gyárvárosi lelkész), kao i [[opat]] pri [[Sveti Martin od Vaške]].<ref>{{~~cite web~~\|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html\|title= M-Mihalovics\|publisher=Magyar Katolikus Lexikon\|date= \|accessdate=7. veljače 2015}}</ref>		[[Revolucija 1848.-1849.\|"Proljeće naroda"]] i njega je uvuklo u svoje vihorno događanje. Kao ugarskog pobunjeničkog narodnjaka su ga u Temišvaru postavili pred [[Vojni sud]]; 17. studenoga su ga lišili svih službi, časnih naslova te imanja; osuđen je na četiri godine zatvora, od čega je oko dvije godine također odslužio u tvrđavi Leopoldov grad<ref>nekada: [[mađarski]] Lipótvár, [[njemački]] Leopold-Neustadtl, [[češki]] ''Městěčko'', [[slovački]] Leopoldov, danas: [[mađarski]] Újvároska, [[hrvatski]] Leopoldov</ref> blizu [[Nitra (grad)\|Nitre]] u današnjoj [[Slovačka\|Slovačkoj]]. Godine 1852. dobio je pomilovanje, no ipak je morao biti još četiri godine samo duhovni pomoćnik u zavičaju pod policijskim nadzorom. U listopadu 1855. postao je [[župnik]] u [[Bešenov\|Njemačkom Bešenovu]],<ref>[[rumunjski]] Dudeștii Vechi; (staro: ''Beșenova Veche'', ''Beșenova-Mare'', ''Bejenari''); [[njemački]] Altbeschenowa, [[bugarski]] Стар Бешенов /Star Bešenov, [[Paljćani\|paljćansko-bugarski]] ''Stár Bišnov'', [[mađarski]] Újbesenyő, Nagybesenyő ili Bottalütőbesenyő.)</ref> a 1859. [[dekan]] i školski nadzornik. U svibnju 1861. ponovo je pridobio kanonikat, a u lipnju je pak postao temišvarski tvornički dušobrižnik (temesvár-gyárvárosi lelkész), kao i [[opat]] pri [[Sveti Martin od Vaške]].<ref>{{Citiranje weba\|url=http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html\|title= M-Mihalovics\|publisher=Magyar Katolikus Lexikon\|date= \|accessdate=7. veljače 2015}}</ref>

	== Biskup i kardinal ==		== Biskup i kardinal ==
Redak 49:		Redak 49:
	U crkvenom i narodnom, kulturnom i političkom životu su zaorali duboke brazde njegov predšasnik [[Juraj Haulik\|Haulik]] (1852. - 1869.), kao i njegov suvremenik [[Josip Juraj Strossmayer\|Strossmayer]]. Ipak se on dao neumorno na posao naročito na vjerskom području. U svom djelovanju osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878 na njegov poticaj ustanovljeno dječačko sjemenište i gimnazija. Za uzdržavanje budućih svećeničkih kandidata je odredio prihode četvorice kanonika. <br>		U crkvenom i narodnom, kulturnom i političkom životu su zaorali duboke brazde njegov predšasnik [[Juraj Haulik\|Haulik]] (1852. - 1869.), kao i njegov suvremenik [[Josip Juraj Strossmayer\|Strossmayer]]. Ipak se on dao neumorno na posao naročito na vjerskom području. U svom djelovanju osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878 na njegov poticaj ustanovljeno dječačko sjemenište i gimnazija. Za uzdržavanje budućih svećeničkih kandidata je odredio prihode četvorice kanonika. <br>
	Mihalović je postavio [[Juraj Posilović\|Jurja Posilovića]] urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (ZKL 1872.-1875.). Posilović je uz to 1874. postao i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, pa je tu službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U ZKL je objavio više stručnih rasprava u povodu [[Prvi vatikanski sabor \|Prvoga vatikanskog sabora ]] (1869.-1870.) – pa i znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Æternus, koja sadrži određenje papinske nezabludivosti ''ex cathedra'', i za koju su liberalci u tisku teško optuživali isusovce kao njene možebitne autore, da je njih, svećenike i biskupe morao ZKL više puta uzeti u zaštitu. Časopis je također javio, da je Strossmayer saborske odredbe objavio u svom biskupskom glasilu i time ih posredno priznao.		Mihalović je postavio [[Juraj Posilović\|Jurja Posilovića]] urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (ZKL 1872.-1875.). Posilović je uz to 1874. postao i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, pa je tu službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U ZKL je objavio više stručnih rasprava u povodu [[Prvi vatikanski sabor \|Prvoga vatikanskog sabora ]] (1869.-1870.) – pa i znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Æternus, koja sadrži određenje papinske nezabludivosti ''ex cathedra'', i za koju su liberalci u tisku teško optuživali isusovce kao njene možebitne autore, da je njih, svećenike i biskupe morao ZKL više puta uzeti u zaštitu. Časopis je također javio, da je Strossmayer saborske odredbe objavio u svom biskupskom glasilu i time ih posredno priznao.
	<ref>{{~~cite web~~\|url=http://www.croatianhistory.net/etf/agneza_szabo_isusovci.html\|title= Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb\|publisher= croatianhistory.net \|date= \|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>		<ref>{{Citiranje weba\|url=http://www.croatianhistory.net/etf/agneza_szabo_isusovci.html\|title= Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb\|publisher= croatianhistory.net \|date= \|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

	=== Potres i obnova katedrale ===		=== Potres i obnova katedrale ===
Redak 57:		Redak 57:
	Krajem XVII. i osobito tijekom XVIII. stoljeća unutrašnjost katedrale preplavili su barokni oltari – od ukupno 32 oltara samo su tri našla svoje mjesto u obnovljenoj katedrali. Nakon potresa		Krajem XVII. i osobito tijekom XVIII. stoljeća unutrašnjost katedrale preplavili su barokni oltari – od ukupno 32 oltara samo su tri našla svoje mjesto u obnovljenoj katedrali. Nakon potresa
	provedena je obnova katedrale (1880. – 1902.) u neogotičkom stilu pod vodstvom arhitekta Hermanna Bolléa i pokroviteljstvom Izidora Kršnjavog. Cijena obnove iznosila je 2.494.430 kruna. Zagrebačka prvostolna crkva dobila je svoj današnji oblik. Nedostaje krov od glaziranog crijepa (kakvim je pokrivena crkva Sv. Marka na Gornjem gradu), tzv. «zastava zagrebačke katedrale», koji je zbog dotrajalosti 1961. godine zamijenjen bakrenim limom. <br>		provedena je obnova katedrale (1880. – 1902.) u neogotičkom stilu pod vodstvom arhitekta Hermanna Bolléa i pokroviteljstvom Izidora Kršnjavog. Cijena obnove iznosila je 2.494.430 kruna. Zagrebačka prvostolna crkva dobila je svoj današnji oblik. Nedostaje krov od glaziranog crijepa (kakvim je pokrivena crkva Sv. Marka na Gornjem gradu), tzv. «zastava zagrebačke katedrale», koji je zbog dotrajalosti 1961. godine zamijenjen bakrenim limom. <br>
	No obnova je katedrale počela već prije potresa. Strossmayera već 1874. pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Bolléu 1878. daje idejne nacrte za rekonstrukciju katedrale. Već sljedeće godine Josip Mihalović krenuo je s novom obnovom katedrale koja će u medijima dobiti ime „Bolléova katedrala“. Radovi su se mogli nastaviti u većem obimu tek nakon razornog potresa. Dosta skupljenog novca je potrošeno na neke druge pogođene zgrade; kako su se poslovi zavukli, završetka radova biskup Mihalović nije dočekao, jer je umro 1895. <ref>{{~~cite web~~\|url=http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/3425-avlova-glava-u-zagrebakoj-katedrali-35.html\|title=Lj. Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali\|publisher=hkv.hr\|date=18. studenog 2008\|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>		No obnova je katedrale počela već prije potresa. Strossmayera već 1874. pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Bolléu 1878. daje idejne nacrte za rekonstrukciju katedrale. Već sljedeće godine Josip Mihalović krenuo je s novom obnovom katedrale koja će u medijima dobiti ime „Bolléova katedrala“. Radovi su se mogli nastaviti u većem obimu tek nakon razornog potresa. Dosta skupljenog novca je potrošeno na neke druge pogođene zgrade; kako su se poslovi zavukli, završetka radova biskup Mihalović nije dočekao, jer je umro 1895. <ref>{{Citiranje weba\|url=http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/3425-avlova-glava-u-zagrebakoj-katedrali-35.html\|title=Lj. Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali\|publisher=hkv.hr\|date=18. studenog 2008\|accessdate=9. veljače 2015}}</ref>

	== Smrt i uspomena ==		== Smrt i uspomena ==
	Mihalović je umro 19. veljače 1891 u [[Zagreb]]u u 87. godini života. Pokopan je u prvostolnici, koje obnovu nije dočekao. Liberalni časopis ''»Obzor«'', koji mu je za života često prkosio, je u posmrtnom slovu odao zasluženo priznanje, kad je zapisao, kako		Mihalović je umro 19. veljače 1891 u [[Zagreb]]u u 87. godini života. Pokopan je u prvostolnici, koje obnovu nije dočekao. Liberalni časopis ''»Obzor«'', koji mu je za života često prkosio, je u posmrtnom slovu odao zasluženo priznanje, kad je zapisao, kako
	<blockquote>»nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi. Bio je trajno pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.« <ref>{{~~cite web~~\|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891\|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)\|publisher= zg-nadbiskupija.hr\|date= \|accessdate=8. veljače 2015}}</ref></blockquote>		<blockquote>»nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi. Bio je trajno pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.« <ref>{{Citiranje weba\|url=http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891\|title= Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)\|publisher= zg-nadbiskupija.hr\|date= \|accessdate=8. veljače 2015}}</ref></blockquote>

	1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove [[misa\|mlade mise]]. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga [[Hrvati\|hrvatskog]] [[narod]]a.		1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove [[misa\|mlade mise]]. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije nepovjerljivoga [[Hrvati\|hrvatskog]] [[narod]]a.