WikiSysop: brisanje nepotrebnog teksta

2022-03-07T21:19:39Z

brisanje nepotrebnog teksta

←Starija inačica		Inačica od 7. ožujak 2022. u 21:19
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Hrvatski latinisti'''-->~~'''Hrvatski latinisti''' autori su književnih djela na [[Latinski jezik\|latinskome]], rodom [[Hrvati]] ili djelovanjem povezani s povijesnim prostorima Hrvatske.		'''Hrvatski latinisti''' autori su književnih djela na [[Latinski jezik\|latinskome]], rodom [[Hrvati]] ili djelovanjem povezani s povijesnim prostorima Hrvatske.

	Do polovice XIX. stoljeća latinski je bio ravnopravan jezik [[hrvatska književnost\|hrvatske književnosti]] (i službeni jezik [[Hrvatski sabor\|Hrvatskog sabora]] do 23. listopada 1847.). Prebrojimo li tiskane naslove hrvatskih autora, naći ćemo da su u periodu "stare" hrvatske književnosti hrvatski autori objavili dvostruko više latinskih knjiga nego li onih na maternjem jeziku.		Do polovice XIX. stoljeća latinski je bio ravnopravan jezik [[hrvatska književnost\|hrvatske književnosti]] (i službeni jezik [[Hrvatski sabor\|Hrvatskog sabora]] do 23. listopada 1847.). Prebrojimo li tiskane naslove hrvatskih autora, naći ćemo da su u periodu "stare" hrvatske književnosti hrvatski autori objavili dvostruko više latinskih knjiga nego li onih na maternjem jeziku.

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica

2021-08-23T09:09:11Z

Bot: Automatski unos stranica

Nova stranica

'''Hrvatski latinisti''' autori su književnih djela na [[Latinski jezik|latinskome]], rodom [[Hrvati]] ili djelovanjem povezani s povijesnim prostorima Hrvatske.

Do polovice XIX. stoljeća latinski je bio ravnopravan jezik [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] (i službeni jezik [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] do 23. listopada 1847.). Prebrojimo li tiskane naslove hrvatskih autora, naći ćemo da su u periodu "stare" hrvatske književnosti hrvatski autori objavili dvostruko više latinskih knjiga nego li onih na maternjem jeziku.

Hrvatsku književnost na latinskom možemo prikazati na nekoliko načina: kronološki, po književnim vrstama, po autorima. Ovdje će osnovni okvir biti kronološki, potom žanrovski, tek onda autorski. Za drugačiji pristup, po prostoru i autorima, vidi članak [[Hrvatski latinizam]].

== Počeci: rani srednji vijek ==
Hrvati su se doselili na područje koje je pripadalo nekadašnjem [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]], te je obilovalo latinskim epigrafskim spomenicima. Romansko stanovništvo naših krajeva — osobito u urbanim središtima uz more — također je omogućavalo Hrvatima kontakt s nekom varijantom latinskog jezika. Najjači je prvobitni utjecaj latinskoga svakako vezan s pokrštavanjem i vezivanjem uz Katoličku Crkvu, sredinom VII. st. Do IX. st. na hrvatskim dvorovima latinski je već ustaljen službeni jezik, jezik komunikacije s [[Papa|Rimskom kurijom]], jezik isprava i javnih natpisa (usp. pismo pape Ivana VIII knezu [[Branimir]]u, od 7. lipnja 879.).

== Visoko i kasno srednjovjekovlje ==
U srednjovjekovnom hrvatskom latinitetu prevladavaju pravni i administrativni tekstovi. Takvi su, na primjer, Zapisnik splitskog sinoda, nakon 917.; povelje Petra Krešimira IV. iz 1066. i 1069.; [[Zlatna bula Andrije II.]] iz 1222. — temeljni zakon hrvatskog ustava; međunarodni sporazumi ([[Pacta conventa]] iz 1102.); zapisnici saborskih sjednica (npr. one u Zagrebu, 20. travnja 1273.).

Prvi su autori književnih djela redom pisci povjesnica: Splićani [[Toma Arhiđakon]] (1200.–1268.) i [[Miha Madijev Barbazanis]] (1280.–1350.), anonimni pisac kronike ''Obsidio Iadrensis'' ("Opsada Zadra"), te Zadranin [[Pavao Pavlović]] (Paulus de Paulo, 1347.–1416.).

Teološki je pisac zadarski nadbiskup [[Nikola Matafar]] (umro 1367.).

Filozof [[Herman Dalmatinac]] (oko 1110.–nakon 1143.) školovao se u katedralnoj školi u Chartresu, te prevodio na latinski s arapskoga; [[Juraj iz Slavonije]] (u. 1416.) kanonik je u Toursu i autor djela "De virginitate servanda" ("O čuvanju djevičanstva").

Novolatinski je pisac bio šibenski biskup [[Ivan Štafilić]].<ref>[http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=HR&rad=64890 Hrvatska znanstvena bibliografija] Gorana Stepanić: Prikaz života i opusa diplomata i novolatinskog pisca I. Štafilića (1472-1528)</ref>

Latinisti [[Juraj Dragišić]], [[Ivan Ančić]], [[Lovro Sitović]] se u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] pojavljuju od 15. do sredine 19. stoljeća.

==[[Humanizam]] (XV. i XVI. stoljeće)==
Zanimanje za antiku hrvatski humanisti najprije pokazuju prepisujući i tumačeći antičke natpise. Prvi su takvi [[epigrafija|epigrafičari]] Zadranin [[Juraj Benja]] (u. 1437.) i Trogiranin [[Petar Ćipiko]] (u. 1440.), koji su ujedno i među prvim sakupljačima antičkih natpisa u Europi. Ćipikov antikvarski interes potvrđuje i činjenica da se u njegovoj zbirci našao i tzv. ''Codex Traguriensis'' (nastao 1423.), rukopis svjetski glasovit po tome što sadrži jedini cjeloviti prijepis [[Petronije]]ve ''Trimalhionove gozbe'', najopsežnije sačuvane epizode ''Satirikona''.
===Pjesništvo===
U latinskome pjesništvu hrvatskog humanizma istaknute su književne vrste ep, elegija i epigram.
====Ep====
Dubrovčanin [[Jakov Bunić]] (1469.–1534.) autor je najstarijeg epa hrvatske književnosti, kratkoga spjeva ''[[De raptu Cerberi]]'' ("[[Otmica Kerbera]]", oko 1490.). [[Pripovijest]] o Herkulovu silasku u podzemlje, odakle mora dovesti strašnoga psa Kerbera kod Bunića je ujedno i kršćanska alegorija: Herkul je figura Krista, a Tezej (koga Herkul usput spašava) jest čovjek, odnosno ljudski rod. Bunić je objavio još jedan, opsežniji, ep religijske tematike, ''[[De vita et gestis Christi]]'' ("Kristov život i djela", 1526.).

Šibenčanin [[Ivan Polikarp Severitan]] (1472.–oko 1526.) napisao je ep u tri pjevanja ''Solimais'' ("Pjesma o Jeruzalemu", 1509.), te epski uobličenu povijest talijanske vladarske obitelji [[Da Montefeltro]], [[vojvoda Urbina]], njegovih mecena<ref>Branimir Glavičić, [http://hrcak.srce.hr/file/147009 Epika Ivana Polikarpa Severitana], Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol.17 No.1 Svibanj 1991., s. 192</ref>
(''Feretreis'', "Feretreida", 1522.).

Dubrovčanin [[Damjan Beneša]]/Damjan Benešić (1477.–1539.), mlađi od Bunića, a na njegovu tragu, autor je velikoga epa ''De morte Christi'' ("Kristova smrt"); ep je ostao u rukopisu, te je objavljen tek u najnovije doba (2006.).<ref>Damjan Beneša, ''De morte Christi. Kritičko izdanje priredio Vladimir Rezar'', Zagreb: Ex libris, 2006, {{ISBN|953-6310-70-8}}.</ref>

Najglasovitiji ep hrvatskog humanizma svakako je ''Davidias'' ("Davidijada") [[Marko Marulić|Marka Marulića]]; djelo je nađeno i prvi put objavljeno tek u XX. stoljeću. I ovaj ep pripada religiozno-alegorijskoj tradiciji, pripovijedajući o biblijskom kralju [[David]]u i naknadno (u proznom tekstu ''Tropologica Davidiadis expositio'', "Tropološko tumačenje Davidijade") tumačeći Davida kao pralik Krista.

Posebna se skupina epova bavi zavičajnom poviješću; takvi su nedovršeni [[epilij]] ''De Epidauro'' ("O Dubrovniku") [[Ilija Crijević|Ilije Crijevića]] (1463.–1520.), te ''Descriptio Ascriviensis urbis'' ("Opis grada Kotora") [[Ivan Bolica|Ivana Bolice]] (ili Bone, oko 1520.–1572.).

====Elegija====
Elegija hrvatskog humanizma medij je pripovijedanja, samoprikazivanja, tužaljke, pa i ljubavne ispovijesti.

Elegije [[Janus Pannonius|Jana Panonija]] (1434.–1472.), latinista s hrvatskog sjevera i jednog od najslavnijih latinskih pjesnika XV. stoljeća, češće su autorefleksivne, autobiografske i pripovjedne, negoli ljubavne (pa i kad jesu ljubavne, ljubavnik nije Panonije).

Šibenčanin [[Juraj Šižgorić]] (oko 1445.–1509.) autor je prve tiskom objavljene pjesničke knjige u hrvatskoj književnosti: ''Elegiarum et carminum libri tres'' ("Tri knjige elegija i pjesama", 1477.).

Dubrovčanin [[Karlo Pucić]] (možda 1458.–1522.) svoj ''Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae'' ("Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze", 1477.) spaja motive rimskih elegičara i petrarkističke lirike.

Najistaknutiji autor ljubavne elegije jest [[Ilija Crijević]], ciklusom upućenim Rimljanki Flaviji; ostavši u rukopisu, elegije su prvi put tiskane u XX. stoljeću.

Erotička je i poezija Kotoranina [[Ludovik Paskalić|Ludovika Paskalića]] (''Carmina'', "Pjesme", 1551.).

====Epigram====
[[Epigram]], kratka pjesma, vrlo često u elegijskom distihu, prva je pjesnička vrsta koja se uvježbavala u humanističkim školama (npr. najraniji su Marulićevi pjesnički sastavci epigrami o likovima iz Ovidijevih Metamorfoza, nastali očito kao školski rad). Epigram može služiti kao javni natpis, kao prigodna poruka (čestitka, poslanica, iskaz sućuti, molba), ali i kao autobiografski zapis; posebno mjesto pripada podrugljivim, satiričnim epigramima, često na račun aktualnih zbivanja ili osoba iz pjesnikove okoline. U satiričnim se epigramima od hrvatskih humanista ističu Jan Panonije i Marko Marulić.
===Proza===
====Govorništvo====
Držeći govore na latinskom, humanisti istupaju kao predstavnici svojih zajednica. Tako je Šibenčanin [[Ambroz Mihitić]] (Miketić) [[1458.]] u ime rodnog grada govorio pred mletačkim duždom Pasqualeom Malipierom; Dubrovčanin [[Ivan Gučetić]] nastupa [[1493.]] pred hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II.

Govori se često drže povodom smrti; toj vrsti pripada prva prozna tiskana knjiga hrvatskog autora, nadgrobni govor [[Nikola Modruški|Nikole Modruškog]] (1427.–1480.) za kardinala [[Pietro Riari|Pietra Riarija]] (1474.).

Govori mogu također biti i propovijedi; [[1494.]] objavio je Rabljanin [[Martin Nimira]] korizmenu propovijed održanu pred papom [[Aleksandar VI.|Aleksandrom VI.]].

Političku svrhu ima govor Hvaranina i dominikanca [[Vinko Pribojević|Vinka Pribojevića]] ''De origine successibusque Slavorum'' ("O porijeklu i zgodama Slavena"); govor je održan u Hvaru 1525., a tiskan u Veneciji 1532..

Posebnu podskupinu političkih govora čine oni protuturski; [[Šimun Kožičić]] (Benja, oko 1460.–1536.) upozorio je 1513., na [[V. lateranski koncil|V. lateranskom koncilu]], na tešku situaciju u kojoj se našla Dalmacija, da bi tri godine kasnije (1516.) govorio o pustošenju Hrvatske pred papom [[Lav X.|Lavom X.]] (''De Corvatiae desolatione''). 
Pred istim je papom [[1520.]] govorio [[Stjepan Posedarski]]. 
Od Hadrijana VI. pomoć protiv Turaka tražili su [[Stjepan Brodarić]] (oko 1480.–1539.) i [[Krsto I. Frankopan Brinjski]] (oko 1482.–1527.). [[Bernardin Frankopan]] (1453.–1530.) govori pred njemačkim državnim saborom
(''Oratio pro Croatia'', "Govor za Hrvatsku", 1522.). 
Pred carem [[Karlo V.|Karlom V.]] govorio je 1530. [[Vuk I. Frankopan]] (umro [[1546.]]), a [[1541.]] [[Franjo Frankopan]] (u. [[1543.]], [[kaločka nadbiskupija|kaločki nadbiskup]]). Na trećem zasjedanju [[Tridentski koncil|Tridentskoga koncila]] (1562.–1563.) [[Andrija Dudić]] održao je pet govora u ime hrvatskog i ugarskog svećenstva, zastupajući, u ime jedinstvenog otpora kršćana protiv Turaka, blaže stajalište prema protestantima.

====Historiografija====
Turci su i važna tema povijesnih spisa. Trogiranin [[Koriolan Ćipiko]] (1425.–1493.) pisao je o mletačkoj pomorskoj ekspediciji na [[Eubeja|Eubeju]] (''Petri Mocenici Imperatoris gesta'', "Djela vrhovnoga zapovjednika Petra Moceniga", 1477.). 
[[Stjepan Brodarić]] napisao je izvještaj o [[Mohačka bitka|porazu na Mohačkom polju]] (''De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima'', "Najistinitiji prikaz bitke Ugra s turskim sultanom Sulejmanom na Mohaču", 1527.). 
O životu u turskom ropstvu pisali su [[Juraj Hus]] (oko 1510.–nakon 1566.) i [[Bartolomej Jurjević]] (Đurđević, Georgijević; oko 1506.–oko 1566.). 
Šibenčanin [[Antun Vrančić]] (1504.–1573.) putopisom ''Iter Buda Hadrianopolim'' prikazao je svoje putovanje iz [[Budim]]a u [[Drinopolje]]. O turskoj opasnosti i protuturskoj taktici i strategiji pisao je Dubrovčanin [[Feliks Petančić]] (oko 1455.–oko 1516.), uručujući svoj plan križarskog rata ugarskom kralju Vladislavu II.

Najvažnije djelo hrvatske humanističke historiografije jesu ''Commentarii de temporibus suis'' ("Komentari o vlastitom vremenu", 11 knjiga) Dubrovčanina [[Ludovik Crijević Tuberon|Ludovika Crijevića Tuberona]] (1458.–1527.).

Bizaran dubrovački povijesni događaj — jednu suvremenu prevaru — opisuje [[pripovijest]] [[Fran Lucijan Gundulić|Frana Lucijana Gundulića]] (1451/52.–1505.) ''Baptistinus''. Ovaj je prozni tekst prije novela, nego povijest (ili povjesnica).

====Epistolografija====
Govori i historiografski zapisi ponekad bivaju uobličeni u pisma. Takvo je pismo izvještaj ninskog biskupa [[Juraj Divnić|Jurja Divnića]] (oko 1440.–1530.) o porazu u Krbavskoj bici; izvještaj, sastavljen u rujnu 1493., upućen je papi Aleksandru VI. Marko Marulić piše "otvoreno pismo" papi [[Hadrijan VI.|Hadrijanu VI.]] o turskim opasnostima (1522.).
Zbirke pisama koristile su se kao uzorci i primjeri dobrog stila; one su ujedno zanimljiv izvor povijesne i kulturne građe. Takve su zbirke [[Ivan Vitez od Sredne|Ivana Viteza od Sredne]] (1405.–1472.), [[ostrogon]]skog nadbiskupa i tajnika [[Matija Korvin|Matije Korvina]], te zbirka od preko 1000 pisama Antuna Vrančića.
====Priručnici====
Jezične priručnike objavljuju Šibenčanin [[Ivan Polikarp Severitan]] i Trogiranin [[Šimun Aretofil]] (umro polovicom XVI. st). 
[[Faust Vrančić]] (1551.–1567.) autor je prvog tiskanog rječnika iz pera hrvatskog autora; rječnik, tiskan u Mletcima 1595., zove se ''Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum''. 
Protestantski filolog [[Matija Vlačić Ilirik]], tumačeći Sveto pismo (''Clavis scripturae sacrae'', "Ključ za Sveto pismo", 1567.) postavio je temelje moderne [[hermeneutika|hermeneutike]], znanosti o tumačenju.
====Moralna filozofija====

== Sedamnaesto stoljeće ==

== "Galantno" osamnaesto stoljeće: drugi vrhunac hrvatskog latiniteta ==
Hrvatski velikan ovog razdoblja je Hrvat iz Ugarske [[Emerik Pavić]], pripadnik [[budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca|budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca]].<ref>[http://www.zkvh.org.rs/index.php/component/content/article/27-aktivnosti-zavoda/1271-utemeljenje-nagrade-za-najbolju-knjigu-godine-emerik-pavi ZKVH] Utemeljenje nagrade za najbolju knjigu godine „Emerik Pavić“</ref>

== Preporod ==

== Dvadeseto stoljeće ==

== Bilješke ==
{{izvori}}

[[Kategorija:Hrvatski latinisti| ]]

Hrvatski latinisti - Povijest promjena

WikiSysop: brisanje nepotrebnog teksta

WikiSysop: Bot: Automatski unos stranica