Vidi kôd stranice Ćiril Aleksandrijski

{{Infookvir svetac
| ime                                = Sveti Ćiril Aleksandrijski
| slika                              = Rousanu16.jpg
| opis_slike                         = 
| naslov                             = 
| nadnevak rođenja                   = ''oko'' [[376.]]
| mjesto rođenja                     = 
| nadnevak smrti                     = ''oko'' [[444.]]
| mjesto smrti                       = 
| nadnevak proglašenja slugom Božjim = 
| nadnevak proglašenja blaženim      = 
| nadnevak proglašenja svetim        = [[Rimokatolička Crkva]]<br>[[Istočne pravoslavne Crkve]]<br>[[Anglikanska Crkva]]<br>[[Luteranska Crkva]]
| slavi se u                         = 
| nadnevak spomendana                = [[27. lipnja]]
| simboli na slikama toga svetca     = 
| zaštitnik                          = 
| zaštitnik zemljopisno              = 
| zaštitnik zanimanja                = 
| glavna svetišta                    = 
}}
'''Ćiril Aleksandrijski''' (''oko'' [[376.]] - ''oko'' [[444.]]), teolog, [[svetac]] i crkveni naučitelj. Bio je [[aleksandrija|aleksandrijski]] [[patrijarh]] od [[412.]] godine. U [[Katolička Crkva|Katoličkoj]] i [[pravoslavlje|Pravoslavnoj Crkvi]] štuje se kao [[svetac]].

== Životopis ==

Ćirilovi roditelji bili su pravovjerni [[kršćanstvo|kršćani]] a ujak mu je bio aleksandrijski patrijarh [[Teofil]]. [[403.]] godine Ćiril prati svoga ujaka Teofila na imanje Dryn (''Ad Quercum, epi Dryn'') kod [[Kalcedon]]a, na sabor gdje je Teofil organizirao osudu [[Ivan Zlatousti|Ivana Zlatoustog]]. Iza smrti Teofila godine [[412.]] naslijedio je Teofila na aleksandrijskoj patrijarškoj stolici. Kao patrijarh revnovao je za pravovjerje i sve vrijeme je napadao novacijane, [[Židovi|Židove]] iz Aleksandrije, [[neoplatonisti|neoplatoniste]] te carskog prefekta Oresta. Svjetina je okrutno ubila [[Hipatija|Hipatiju]], istaknutu sljedbenicu neoplatonističke filozofije i prijateljicu Oresta. Čak ako Ćiril i nije bio izravno odgovoran za njezinu smrt, oni koji su je ubili sigurno su bili njegovi pristaše.

Velika borba u Ćirilovu životu počela je nakon [[428.]] godine kada je glasoviti [[Antiohija|antiohijski]] propovjednik [[Nestorije]] postao [[Carigradska patrijaršija|carigradski patrijarh]]. Nestorije je podržavao Anastazija, jednoga od svojih kapelana, koji je propovijedao da se [[sveta Marija|Mariju]] ne smije nazivati ''Theotokos'' ([[Bogorodica|Bogorodicom]]) jer je ona samo majka [[Isus|Kristova]] čovještva. Nestorije je bio predstavnik antiohijske škole i kad je postao patrijarh počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije naravi, božanska i ljudska, koje je međutim podrazumijevao vrlo slično osobama. Nestorijevi protivnici ubrzo su dobili podršku Ćirila koji se prvi put suprostavio Nestoriju u [[uskrs|uskršnjoj]] poslanici br. 17., [[429.]] godine. On se u ovu borbu upustio strastveno jer je po Nestorijevu nauku udario kao po krivovjerju. O tome je obavjestio papu [[Celestin I.|Celestina I.]] Papa u pismu od [[11. kolovoza]] [[430.]] godine naredio je Nestoriju da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini bit će izopčen iz crkvenog zajedništva. Taj dokument trebao je Ćiril predati Nestoriju i ako on odbije nalog neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest ''[[anatema]]'' (prokletstva) kakve nisu mogle biti teološki prihvatljive nijednom sljedbeniku antiohijske teološke struje. Nestorije se obratio caru [[Teodozije II.|Teodoziju II.]], što je imalo za ishod sazivanje [[Efeški sabor|općeg sabora u Efezu]] [[431.]] godine. Ćiril je vodio taj sabor i postigao da Nestorije bude osuđen i nije htio čekati dolazak svih istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u [[Efez]]u [[22. lipnja]] [[431.]] godine proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. No Ćirilov protivnik i suparnik [[Ivan od Antiohije|Ivan Antiohijski]], Nestorijev prijatelj, sazvao je protiv njega sabor, na kojem su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i bacili u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao ''Tumačenje 12 poglavlja'', njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Teodozije II. najprije je prihvatio obje odluke ali je ubrzo poništio Ćirilovu osudu Nestorija. Tako je Ćiril nekoliko mjeseci proboravio u tamnici u Efezu. Vrativši se u Aleksandriju, nastojao je oko izmirenja. Godine [[433.]] došlo je do sporazuma na temelju formule koju je sastavio vjerojatno [[Teodor Cirski]]. U toj formuli ispovjedanje vjere naziva Bl. Djevicu Mariju Bogorodicom, a sjedinjenje obiju naravi u utjelovljenom Kristu naziva se ''asyghytos henosis'' – nesmiješano jedinstvo. Pod utjecajem [[Izidor Peluzijski|Izidora Peluzijskog]], učenika sv. Ivana Zlatoustoga, Ćiril je korigirao i svoj stav prema Ivanu Zlatoustom, te njegovo ime unio u [[diptih]]e aleksandrijske Crkve. Ćiril je umro u Aleksandriji [[444.]] godine.

Unatoč rezervama prema nekim stavovima Ćirila Aleksandrijskoga, Crkva ga je uvijek smatrala borcem za pravovjerje i često prihvaćala njegove [[dogma]]tske formule. [[Kongregacija]] za bogoštovlje, [[28. srpnja]] [[1882.]] proglasila ga je ''naučiteljem Crkve''. Pravoslavci slave svečano njegovu uspomenu [[9. lipnja]], a spominju ga i [[18. siječnja]] skupa sa [[sveti Atanazije Aleksandrijski|sv. Atanazijem]]. Blagdan mu se u zapadnoj crkvi slavi [[27. lipnja]]. Oslanjanući se na [[Biblija|Sveto pismo]], Ćiril je znatno doprinio objašnjenju tajne utjelovljenja. Zato ga mnogi zovu ''Doctor Incarnationis''.

== Nauk ==
Različito od [[Antiohija|antiohijskih]] teologa ([[aristotel]]ska škola) koji stavljaju naglasak na ljudsku narav Krista, cjelovitost Kristova čovještva, i da je Krist potpuni Bog i potpuni čovjek ali da se te dvije naravi u njemu razlikuju i da se zbog toga ljudski atributi Kristovi ne smiju pripisivati Bogu Logosu, Ćiril koji je aleksandrinac ([[platon]]ska škola) kreće od božanstva Krista i sjedinjenja osobe u Riječi koja postoji od vječnosti i koja se utjelovila na kraju vremena. Problem je bio objasniti kako postoji sjedinjenje osobe u Riječi, na koji način poslije utjelovljenja ljudska narav nije ulivena u božansku narav i jesu li cjelovite, nepomješane. Za Ćirila, ako Krist ne bi bio Bogočovjek, tj. u jednoj osobi ujedinjene dvije naravi, onda bi za nas bio umro čovjek, njegova smrt ne bi imala neizmjerne vrijednosti i ne bi bio mogao otkupiti ljudski rod od pada koji je prouzrokovao istočni grijeh. Grčki oci upotrebljavali su naziv ''fysis'' i ''hypóstasis'' da označe sad narav sad osobu. Ni Ćiril ne govori jasno o jednoj hipostazi i ustručava se primjeniti ovu riječ u kristologiji, jer se terminom ''hypóstasis'' označavalo samo božansku individualiziranu narav Kristovu, dok u osobi utjelovljenog Krista postoje dvije naravi: božanska i ljudska. Zato Ćiril naziva osobu Kristovu ''mía fysis'' i ''mía hypóstasis'', a sjedinjenje obiju naravi ''hénosis katà fysin'' i ''hénosis kath`hypóstasin''.

Ako je Ćiril i upotrebljavao izraz ''hénosis fysiké'' ili [[Atanazije Aleksandrijski|Atanazijevu]] sintagmu ''mía fysis tou Theoù lógou sesarkoméne'', to se on izričito ograđivao od toga da bi ti izrazi značili neko slijevanje božanske i ljudske naravi u jednu, i da bi ljudska narav Kristova na taj način postala jednobitna sa božanskom naravi. Zato je bilo neumjesno pozivanje kasnijih [[monofizitstvo|monofizita]] na njega. Pa ipak valja reći da je Ćiril od Atanazija preuzeo kristologiju po shemi Logos-tijelo, u kojoj, iako se apstraktno tvrdi u Kristu prisutnost ljudske duše, nije toj ljudskoj duši bilo moguće pridati nikakvu aktivnu funkciju, jer se i nakon utjelovljenja nastavilo smatrati da je Logos jedini izvor  aktivnosti Kristova ljudskog tijela. Upravo takvom postavkom Ćiril nije mogao prihvatiti rezultate antiohijskog kristološkog učenja koje je u Kristu čovjeku prepoznavalo subjekt koji je sposoban za razumijevanje i djelovanje isto onako kao i svaki drugi čovjek. Ćiril uči da je [[Adam]]ov grijeh bio uzrokom utjelovljenja, tj. da se pravi Bog radi našega spasenja pojavio u ljudskom obliku.

== Djela ==
Ćirilovi spisi ne pokazuju [[stil]]ističke ljepote, ali se odlikuju oštrinom dokaza i dubinom misli. U tom pogledu nadvisuje sve istočne [[crkveni oci|crkvene oce]]. Piše strogo znanstvenom metodom, logički izvodi dokaze i jasno formulira zaključke.

=== Egzegetska djela ===
* ''De adoratione et cultu in spiritu et veritate'' (O klanjanju i kultu u duhu i istini), u formi [[dijalog]]a raspravlja o [[alegorija|alegoričkom]] tumačenju [[Stari zavjet|Starog zavjeta]].
* ''Glaphyra seu Commentaria scita et elegantiora'' (Elegantni i znalački komentari), komentar [[Petoknjižje|Petoknjižja]] u 13 knjiga.
* ''In Isaiam'' i ''In prophetas minorum''.
* ''In Johannem'' - veliki komentar Ivanova evanđelja.

=== Dogmatska djela ===
* ''Thesaurus de sancta et consubstantiali Trinitate'' (Riznica o svetoj i istobitnoj Trojici) dokazuje u 35 teza, gotovo [[skolastika|skolastičkim]] načinom, istobitnost [[Isus|Sina]] s [[Bog Otac|Ocem]] i božanstvo [[Duh Sveti|Duha Svetoga]]. Djelo je upereno protiv [[Arije|Arija]] i [[Eunomije|Eunomija]].
* ''De sancta et consubstantiali Trinitate'' (O svetoj i istobitnoj Trojici). U sedam dijaloga sadržajno raspravlja o temama iz ''Thesaurusa''.
* ''In sanctum Symbolum'' (O svetom simbolu). Kratko tumačenje [[Nicejsko vjerovanje|nicejskog simbola]].

=== Polemička djela ===
* ''Anathematismi 12'', protiv [[Nestorije|Nestorija]] i obrana ovih anatematizama u 3 knjige.
* ''Adversus blasphemias Nestorii'' (O Nestorijevim bogohulama).
* ''De recta fide ad Augustas et Dominas'' (O pravoj vjeri) u kojima nastoji odvratiti carigradski dvor, cara [[Teodozije II.|Teodozija II.]] i dvorske dame, od [[nestorijanstvo|nestorijanstva]].
* ''Apologeticus ad imperatorem'' (Obrana upućena caru) brani svoje stajalište u pitanju Nestorija.
* ''Adversus anthropomorphitas'' i 
* ''Adversus libros athei Juliani'' u 3 knjige.

=== Korizmene poslanice === 
* sačuvano ih je 29.

=== Pisma === 
* sačuvano ih je oko 90, tri pisma zovu se ekumenskima, jer ih hvale ekumenski sabori; [[Efeški sabor|efeški]], [[Kalcedonski sabor|kalcedonski]] i [[Drugi carigradski sabor|drugi carigradski]].

=== Govori: === 
* ''Sermo in laudem Deiparae'' (Govor u čast Bogorodice), to je najslavniji govor u čast [[Bogorodica|Bogorodice]] u staroj kršćanskoj književnosti.

== Poveznice ==
{{wikizvor|Pismo o Utjelovljenju (Ćiril Aleksandrijski)}}
{{Portal Kršćanstvo}}
* [[Efeški sabor]]

{{s-start}}
{{S-rel|[[Popis koptskih papa Aleksandrije|Koptske pape Aleksandrije]]}}
{{s-bef | before=[[Teofil I. Aleksandrijski]]}}
{{s-ttl|title=[[Popis aleksandrijskih papa|Aleksandrijske pape]]|years=412. - 444. AD.}}
{{s-aft | after=[[Dioskur I. Aleksandrijski]]}}
{{s-end}}


{{Aleksandrijski patrijarsi}}
{{Crkveni naučitelji}}
{{Crkveni oci}}

[[Kategorija:Egipatski sveci]]
[[Kategorija:Crkveni oci]]
[[Kategorija:Crkveni naučitelji]]
[[Kategorija:Kršćanstvo u Egiptu]]
[[Kategorija:Koptski pape]]